Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Govor na otvaranju znanstvenog skupa o Ljubomiru Marakoviću
Topusko, 25. travnja 2019.
Poštovani organizatori, sudionici i domaćini znanstvenog skupa o Ljubomiru Marakoviću!
Kao što nam recentne enciklopedije daju osnovne podatke, dr. Ljubomir Maraković rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887. godine. Bio je književnik, književni kritičar i jedan od osnivača Hrvatskoga katoličkog pokreta. Završio je isusovačku gimnaziju u Travniku, a germanistiku i slavistiku studirao je i doktorirao u Beču. Radio je kao srednjoškolski profesor na Realnoj gimnaziji u Banja Luci. Pisao je eseje, studije i književnu kritiku. Prevodio je s engleskog. Bio je prvi urednik književnoga časopisa Luč, za čije je pokretanje najviše zaslužan te dugogodišnji urednik lista Hrvatska prosvjeta. Umro je u Zagrebu 22. veljače 1959., gdje je od 1919. do 1944. predavao hrvatski u Gornjogradskoj gimnaziji. Dr. Vladimir Lončarević zapisao je o njemu: „Premda je, izuzevši nekoliko članaka, nakon II. svjetskog rata bio do demokratskih promjena književno-povijesno zanemaren odnosno podcijenjen, danas je zanimanje za nj oživljeno. Trajno su vrijedne mnoge njegove književne i filmske kritike i studije te dramaturško-teatrološke ocjene. Njegova duhovna baština u hrvatskoj kulturi živa je i danas:“
Ono što mene posebno zanima i što bih želio istaknuti jest da je bio u Banja Luci profesor književnosti Ivanu Merzu, blaženiku, na koga je imao toliko velik duhovni utjecaj da je bl. Merz o tome u svom dnevniku zapisao: „Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.” Očito je u gimnazijalcu Ivanu Merzu on pobudio, i to svojim primjerom, stavovima i zauzimanjem, čežnju za idealima kršćanskog života. To je doista mogao jer je i sam bio takav. God. 1905. već je objavio u »Hrvatskoj straži« svoj životni manifest »Moji ideali«, gdje svoj životni put određuje zvanjima profesora i katoličkog svjetovnjaka.
Svakako je Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb, 10. svibnja 1928.) od dr. Marakovića upio i ljubav prema književnosti jer je kasnije također u Beču i Parizu studirao književnost te u Zagrebu doktorirao 1923. s tezom o utjecaju katoličke liturgije na francuske književnike. Ivanu Merzu bila je katolička vjera, kako je sam u pismu majci napisao, životno zvanje: “Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.”
Upravo na poticaj svoga profesora dr. Marakovića sa svojih sedamnaest godina Ivan Merz počeo je pisati svoj dnevnik i nastavio ga je voditi sve do zrele dobi. U svome dnevniku Ivan je opisao svaki treptaj svoga mladoga srca, sve intelektualne i moralne bure i oluje kroz koje prolazi mladi čovjek u svome rastu, svaki korak svoga uspona prema životnim vrijednostima i prema Bogu.
Ljubomir Maraković bio je i zbog svoje vjere progonjen. Poslije dolaska komunista na vlast bio je izbačen iz Društva književnika Hrvatske »zbog suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama« odnosno objavljivanja u tadašnjim glasilima. O njegovoj obrani svjedočanstvo je dao Krleža, tada predsjednik tog „suda časti“. »Trebalo bi, gospodine Krleža«, rekao je Maraković, »onda suditi svim hrvatskim književnicima od Marulića do danas.« A na Krležino pitanje »Zašto?« odgovara: »Zato što su svi pisali pod okupacijom!« Odležao je potom pod sličnom osudom trinaest mjeseci u Staroj Gradiški.
Veličina ovog katoličkog intelektualca mislim da još više dolazi do izražaja upravo zbog toga što su opet došla vremena njihova progona u našoj domovini. Zapravo riječ je o javnom mnijenju koje nameću glavni njegovi stvaratelji, a to su javna sredstva društvenog priopćivanja. Premda mnogi podliježu njihovom utjecaju, hvale vrijedni su oni koji traže i nalaze istinu.
U tom smislu pohvaljujem Hrvatske studije Sveučilišta u Zagrebu, organizatora ovog simpozija, kao i suorganizatore, pokrovitelja HAZU i sve sudionike želeći dobre plodove i hrabrost da se u stručnom znanju ne zanemari ni duhovna ni odgojna dimenzija književnosti, kao što je to shvaćao i zastupao dr. Maraković.
Hvala!