Mons. Ivica Petanjak, biskup Krčki

Završni govor na blagoslovu spomen-crkve Našašća svetog Križa

Zrin, 14. rujna 2019.

Uzoriti gospodine kardinale,

Braćo u biskupstvu,

Svećenici, redovnici i redovnice,

Državne, županijske i lokalne vlasti

Hrvatski branitelji

Zrinjani, prijatelji i dobročinitelji

Draga braćo i sestre!

U židovskoj predaji postoji izreka: »Dogodine u Jeruzalemu!« Kroz svoju dugu povijest židovski je narod često bio progonjen i morao je napuštati svoju domovinu i svoj zavičaj, ali su oni i u progonstvu držali svoje običaje, slavili svoje blagdane, i podržavali u sebi nadu u povratak, tako da su na kraju svakog blagdana kojeg su slavili u tuđini, govorili: »Dogodine u Jeruzalemu!« Nadajući se i vjerujući da će slijedeće godine taj blagdan slaviti u svojoj domovini.

Kad su 9. rujna 1943. partizanske horde, uz poklič: »Ni mačka ne smije ostati živa!« zauzele ovo čisto hrvatsko selo, u Zrinjanima se poljuljala svaka nada. No, budući da je Gospodin Bog gospodar povijesti, što je komunistički mrak bio gušći, to je nada Zrinjana da makar i skrivečki prođu kroz svoje mjesto bivala sve jača.

Kad je zahvaljujući hrvatskim braniteljima Oluja pročistila zrak i kad su počela svitati nova vremena, Zrinjani su napokon mogli dođi u svoje mjesto, doduše još i danas kao gosti, tuđinci u vlastitom dvorištu i stranci na svojoj djedovini, Hrvati u Hrvatskoj. Hrvati rodnog mjesta Nikole Šubića Zrinskog kojeg slave više Mađari nego Hrvati.

Sva nada Zrinjana mogla bi se sažeti u ove tri riječi: »Dogodine u Jeruzalemu!« Tako bih sažeo sve ono što je domaći biskup Vlado Košić svih ovih godina činio i učinio za Zrin. Posljednjih smo se godina rastajali i odlazili s ovog mjesta: »Dogodine za Malu Gospu u Zrinu će biti crkva!« Što je biskupova želja bila veća, to su se sve više umnažale zapreke koje su na svaki način htjele uništiti ovo ostvarenje.

Dragi biskupe Vlado hvala ti na svim naporima i žrtvama koje si podnio, kao i na ustrajnosti da ovo Božje djelo dovedeš do svoga cilja. Doživio si ono što si sam sebi zacrtao: »Dogodine crkva u Zrinu!«

Hvala generalnom vikaru mons. Marku Cvitkušiću koji je sve ove godine marljivo vodio ovu zakladu i zajedno s domaćim župnikom vlč. Stjepanom Filipcem podupirao njezinu izgradnju.

Hvala vama uzoriti gospodine kardinale Bozaniću što ste danas s nama i što ste blagoslovili ovu novu spomen crkvu u župi koja nekoć bijaše u sastavu zagrebačke nadbiskupije, a koju ni jedan od zagrebačkih nadbiskupa, od bl. Alojzija Stepinca, pa do vas, nije izbrisao kao katoličku župu, makar u njoj nema ni jednog katolika.

Vas smo ovdje čekali jednako dugo kao i novu crkvu, jer bi biskup Vlado svake godine rekao: »Na godinu će biti nova crkva i doći će kardinal«, a kad bi prošla godina: ni crkve, ni kardinala. Iščekujući vas i crkvu izredali smo se kroz sve ove godine u euharistijskim slavljima svi mi biskupi koji smo danas ovdje. I vama braćo biskupi hvala na svim ovim godinama, kao i na današnjoj prisutnosti, jer ovo Zrin u svojoj dugoj povijesti sigurno nikad nije doživio.

Hvala izvođačima i graditeljima ove crkve na čelu s gospodinom Davorom Vrbanek, kao i gospodinu Damiru Borovčaku koji nadasve pisanom riječi pronosi istinu o Zrinu.

Dragi Zrinjani!

Još vas je malo kojima u osobnoj iskaznici piše: »Mjesto rođenja Zrin.« Zadnji put ste kao djeca čuli zvona na župnoj crkvi i na crkvi svete Marije u Zrinu, a danas ste to ponovno doživjeli nakon 76 godina. Znam da su se mnogi od vas ovih dana u duhu vraćali u 1943. i u svom srcu, mislima i uspomenama prolazili svojim Zrinom i oživljavali ovo mjesto i njegove žitelje.

Danas su vaši očevi, majke, braća, sestre i rodbina, a naši preci, izgradnjom ovog Božjeg hrama dobili dolično mjesto molitve i poštovanja, a neki od njih, čije su kosti pronađene, i kršćanski ukop ovog tjedna. Danas ste svi vi preživjeli Zrinjani, i mi vaši potomci, ovdje i diljem svijeta, dobili mjesto na kojem piše ime naših pobijenih predaka. Čovjek ne umire onda kad fizički ode s ovog svijeta i kad ga se pokopa, nego kad ga se zaboravi. Hvala Trojedinom Bogu i Blaženoj Djevici Mariji i svima koji na bilo koji način pomažu izgradnju ovu crkve, jer sad imamo mjesto na kojem se za naše pokojne možemo moliti, slaviti misnu žrtvu, i ne dopustiti da njihovo rodoljublje i domoljublje, njihova žrtva i njihovo ime ikada nestane iz sjećanja ljudi (usp. Ps 31,13).

Iako kosti mnogi od njih ne leže u ovoj crkvi, već se za njima još traga, ovo je mjesto živi spomen na njih. Ovdje ćemo zapaliti svijeću. Ovdje ćemo moliti i uzdizati Bogu svoje žalosti, prošnje, čežnje i zahvale. O njima govoriti i istinu svjedočiti.

Danas sa sigurnošću možemo reći da se u Zrin, – kako to nedavno reče jedan naš svećenik kad je dočekao visoko državno izaslanstvo: »Pozdravlja vas najstariji stanovnik ovog otoka, Isus Krist« -, vratio najstariji stanovnik Zrina, Isus Krist i ovdje si podigao dom u kojem želi živjeti, ali ne sam, nego posred svoga naroda.

Na današnji dan, 14. rujna 1850. godine, prije točno 169 godina rodio se veliki čovjek slovenskog i našeg naroda sl. Božji biskup Antun Mahnić, svećenik, odgojitelj, profesor, intelektualac, asketa, otac Hrvatskog katoličkog pokreta, otac siromaha, radnika i težaka, branitelj Evanđelja, promicatelj svetog života svećenika, vjernika laika, posebno hrvatske mladeži. U vihoru raznih ideoloških nemira svoga vremena, kad je za pravdu i istinu podizao glas, bez straha i zadrške, sluga Božji Antun Mahnić, svima je poručio: Naša je politika živjeti Evanđelje.

Uz sve svoje ljudske slabosti kroz sve ove godine zrinjani su nastojali živjeti evanđelje. Evanđeoske vrednote moraju ostati naša politika, jer sve ovo što danas ovdje živimo pobjeda je politike Kristova evanđelja koju ništa na ovom svijetu ne može uništiti.

Neka dobri Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije učini da ono što je kroz 70 godina izgledalo ne moguće, a danas je postalo moguće, učini da u skoroj budućnosti uz ovu novu crkvu nikne i novi Zrin.