mons. Vlado Košić, sisački biskup

BOŽIĆNA ČESTITKA– BOŽIĆ 2012.

Dragi vjernici, braćo i sestre, poštovani ljudi dobre volje!

Obraćam vam se putem sredstava priopćivanja, kojima zahvaljujem što žele prenijeti ove moje riječi, prigodom slavlja blagdana Božića!

Božić je blagdan kojim mi kršćani slavimo rođenje Isusa iz Nazareta, za kojega ispovijedamo da je Krist tj. Mesija, Sin Božji koji je postao čovjekom. Njegov dolazak među nas ljude zbio se u sasvim skromnim uvjetima – za nas ljude i naša zemaljska mjerila – posve nepriličnima Bogu i gospodaru nad svim gospodarima, kralju nad svim kraljevima. Pa ipak, upravo taj skroman dolazak pokazuje da je on stvarno sam Bog koji je odlučio živjeti s nama ljudima našim ljudskim životom.

Rodio se u Betlehemu, malenom gradiću u Judeji. Za taj gradIĆ nije znalo puno ljudi, bilo je to jedno posve nepoznato provincijsko mjesto. Zabit, rekli bi neki. No, zar sve veliko ne nastaje u malenosti? Zar i najveći hrast ne započinje svoj život iz malog sjemena žira iz kojeg iznikne najprije mladica, pa potom stablo da bi se polako razvilo u deblo s velikom krošnjom, granama i lišćem? Tako i naš Gospodin. Došao je među nas kao jedno malo dijete, rođen u običnoj pastirskoj štali. Kad ga nisu primili pod svoj krov bogati i zbrinuti, primili su ga siromašni pastiri i njihove životinje. Poznat je prizor kako dijete Isus leži između vola i magarca, u slamici.

U knjizi proroka Izaije piše: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.“ (Iz 1,3) Dakle, životinje su prepoznale Gospodina, a ljudi nisu. A mi, kako mi prihvaćamo dolazak Sina Božjega? – s pravom si postavljamo pitanje. Jesmo li mi među priprostim pastirima i mudracima koji ga traže, nalaze i klanjaju mu se, ili smo – ne daj, Bože – među onim Betlehemćanima i i Herodima koji Kristu zatvaraju vrata, koji ga progone i odbacuju. A po čemu se vidi da netko Krista prihvaća, a po čemu da ga odbacuje?

Oni koji Krista danas odbijaju bore se protiv prava roditelja da odgajaju svoju djecu, bore se protiv duhovnosti, jer im smeta svaki duhovni autoritet; takvi su spremni na ponižavanje ljudskog dostojanstva, njih ne zanima kako se osjeća onaj koga se lažno optužuje i što su prava onih koji žive na ovoj zemlji, te sve izvrću i tumače sebi u prilog, a sve ostale napadaju. Krista danas odbacuju licemjeri kojima nije do istine ni o prošlim ni o sadašnjim događajima, o braniteljima, o hrvatskoj pravednoj obrani u Domovinskom ratu, njih ne zanimaju poginuli ni nestali, silovane žene i prognani iz hrvatskih domova, najprije u Hrvatskoj a potom u Bosni i Hercegovini. Krista progone danas i oni koji su protiv istraživanja komunističkih masovnih zločina koji su zavili u crno našu naciju, te štite zločince i besramno sprječavaju da se ni nakon toliko desetljeća ne sazna istina. Krista ne vole i ne žele u svoj dom oni koji su se upregnuli samo u trku za vlastitom korišću, ne obazirući se na narod i njegove potrebe, oni koji svoj utjecaj u društvu shvaćaju kao priliku da promijene narod, discipliniraju ga i nametnu mu vlastiti bezbožni pogled na život i svijet. Krista odbacuju oni koji su zasjeli na položaje samo da bi izrabljivali ovaj narod, a ne da mu pomognu da napreduje, da se pridigne, da svi koji mogu i znaju imaju posao i pristojnu plaću, da nestane nezaposlenosti, da se pokrene ponos nacije. Krista odbaciše oni koji mlade ljude pozivaju, dapače tjeraju u inozemstvo i organizirano zovu na bijeg iz Domovine, kao da ovo nije Lijepa naša, jedina nam domovina.

No, mi smo, braćo i sestre, potomci slavnog hrvatskoga roda, sinovi i kćeri naroda koji se diči svojim četrnaeststoljetnim pripadanjem Kristu Gospodinu, čije rođenje i dolazak slavimo blagdanom Božića. Naš je zadatak buditi nadu, naviještati spasenje, širiti mir. Mir je međutim djelo pravde, temelj mira je nada, a drugo ime za mir je napredak naroda. O tome su puno pisali rimski biskupi, Pape. Prihvatiti Krista danas u Hrvatskoj znači otvarati horizonte nade, ohrabrivati sve ljude, a osobito mlade da je život lijep, da ima smisla boriti se za njega, da se isplati pošteno učiti, studirati i raditi te ostati u našoj Domovini da bi  ju se svojim znanjem i radom unaprijedilo.

Kada danas razmišljam što je to tako sumorno u očima naših ljudi, tada vam moram reći, dragi prijatelji, da je Božić potpuna suprotnost takvom beznadnom stavu koji se organizirano širi u dušama hrvatskih ljudi. Božić nam želi reći da je sve moguće onima koji vjeruju! Božić nas pohađa u našem skromnom i često problemima ispunjenom životu, ali svojim nam svjetlom otvara srce da osjeti toplinu i da nas ispuni snagom da se ne mirimo s malodušnošću i da doslovno „zasučemo rukave“ u marljivom poslu i zalaganju za dobro naše i našega naroda.

Tjeskoba nije svojstvo velikih pobjedničkih duša, to je osjećaj poraženih i obezglavljenih. Mi to nismo i ne smijemo biti! Naša je budućnost lijepa i ja ju vidim, ne samo da ju sanjam nego ju već i promatram. No, valja nam se otarasiti sumornosti i osjećaja samosažalijevanja, te dopustiti da nas Božić, tj. mali Bog, Bog koji se rodio i koji nam dolazi ususret, ispuni samopoštovanjem, ponosom i radošću. Kad je naime Bogu toliko stalo do nas, kako onda mi možemo sumnjati u sebe i povjerovati glasnicima beznađa da ne vrijedimo ništa i da ništa ne možemo?!

Naš je život božanski jer sam mu je Bog darovao smisao, i to svojim dolaskom i svojim preuzimanjem svega što je naše, ljudsko iskustvo. On je za nas rođen u Betlehemu, on je radi nas „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38), on je „radi nas i našega spasenja“ raspet, umro i pokopan, on je radi našeg opravdanja uskrsnuo i na nebo uzašao, on je radi našeg spasenja nama od Oca poslao Duha Svetoga Branitelja. Sve je učinio za nas, da nas spasi. Zašto se onda bojimo, i zašto onda još sumnjamo da je moguće s njim pobijediti svako zlo i postići preobraženje svake nepravde, svake slabosti, svakoga grijeha?

O Božiću nije teško govoriti jer – mi kršćani svaki dan živimo Božić. Bog je „s nama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). On je Emanuel – što znači „s nama Bog“. I od događaja Kristova rođenja više ni jedan čovjekov korak nije učinjen sam. Sa svakim od nas kroz život korača Bog, naš Otac, Spasitelj i Posvetitelj. On nam u svakom našem dahu, udisaju i izdisaju, u svakom otkucaju našeg srca tiho, ali ustrajno govori: Ljubim te, ne boj se!

Zato je naše srce radosno – premda ne zaboravljamo ni vlastitih teškoća kroz koje prolazimo, niti nevolja naše braće i sestara. Posebno nas sve mora boljeti, braćo i sestre, što u našoj lijepoj Domovini, umjesto da svatko može živjeti i raditi u njoj, ima preko 350 tisuća nezaposlenih. Pozivam vas, dragi prijatelji, sve vas koji vjerujete u moć molitve, molimo se zajedno ovog Božića osobito za sve one koji ne mogu svojim radom zarađivati svoj kruh, koji pate zbog odbačenosti u ovome društvu i koji se osjećaju beskorisni i u odnosu na svoju obitelj, sebe i cijelo naše društvo. Molimo za njih snagu da nadvladaju malodušnost. Molimo i za naše gospodarstvenike i političare, da imaju više smjelosti i poštenja, znanja i nesebičnosti da pomognu stvoriti uvjete da se svako ne samo na Božić nego i svaki dan kroz godinu osjeća koristan, vrijedan, ispunjen dostojanstvom i poštovanjem! To dugujemo Bogu, to je naša molitva: Kriste, Božiću naš, milo Dijete, Spase naš, dođi, pomozi nam!

Svima nam na dobro došlo Kristovo porođenje! Čestit Božić svima!