Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan bl. Augustina Kažotića i đakonsko ređenje
3. kolovoza 2010.
Zagreb, Pešćenica
Poštovani i dragi ređeniče za đakona fr. Matijas, dragi roditelji ređenika, rodbino i prijatelji, mnogopoštovani Provincijale i braćo dominikanci, draga braćo i sestre!
Danas u ovoj crkvi slavimo dva slavlja: jedno je slavlje zaštitnika ove crkve i župe, bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa iz 14. stoljeća, a drugo je slavlje đakonskog ređenja. Ova dva slavlja međutim imaju zajedničkih točaka te se međusobno nadopunjuju.
Biskup Augustin Kažotić bio je teolog i pastir, zaštitnika siromaha i čovjek molitve, jednom riječju: svet. Mogli bismo reći da je upravo on dobar uzor svakom svećeničkom zvanju, a đakonat je prvi stupanj svećeničkog reda. Sama riječ „đakon“ znači „sluga, služitelj, odnosno: poslužitelj“. I biskup Kažotić bio je sluga, znao je da je kao nasljedovatelj Krista Gospodina postavljen „ne da bude služen nego da služi“. I služio je, kako već rekosmo, sirotinji, služio je svojem narodu, neumorno mu dijeleći Riječ Božju i brinući se za njegovo duhovno i tjelesno zdravlje. Poznata je njegova Katedralna škola koju je osnovao. U njoj su studirali ne samo mladići koji su bili pripravnici za svećenike, nego i pripravnici za druga civilna zvanja. A za siromašnije je imao drukčije zahtjeve, negoli za imućnije, oslobađajući ih djelomično ili potpuno školarine. Promicao je znanost i osobito teologiju, ali je bio i – kako to danas volimo reći: socijalno osjetljiv. Đakon je također postavljen da se brine za siromašne i potrebne, on je „sluga Caritasa, odnosno ljubavi“. Njegov je zadatak da poslužuje, i to kako materijalna dobra tako i duhovna.
Dragi ređeniče! I ti ćeš uskoro biti primljen u red služitelja, ili bolje: poslužitelja Božje Riječi. Imat ćeš zadaću propovijedati, ali znaj da je naš govor uvijek manjkav ako ga ne slijedi i ne pretječe život. A život koji je Bogu posvećen i koji iz Božje ljubavi ljubavlju prihvaća ljude, najveća je propovijed. To ne zanemari nikada! Vaš je otac Dominik osnovao Red propovjednika. Ali je znao da je najvažnija molitva. Stoga je provodio mnogo vremena u razgovoru s Gospodinom. Bez njega naša je riječ prazna i odzvanja šuplje. Blaženi Augustin bio je upravo takav pastir, propovjednik Božje blizine, a osobito stoga što je njegove riječi slijedio njegov rad za dobro čovjeka, za dobro naroda.
Kad razmatramo Riječ Božju koju smo upravo čuli, tada i u njoj nalazimo poruku koju je s jedne strane u svom životu ostvario bl. Augustin, a s druge strane to je poruka i za nas, osobito za našega ređenika danas.
Proroku Ezekijelu Bog govori: „Sine čovječji, postavljam te za čuvara doma Izraelova.“ To je slika pastira i proroka koji se brine za Božji narod. Krist je ustanovio novi Božji narod, Crkvu te su čuvari Crkve danas upravo službenici, nositelji svećeničkog reda: đakoni, prezbiteri i biskupi. Posebno ovo čitanje ističe da je zadaća pastira i proroka prenositi Božju riječ ljudima: opominjati bezbožnike, opominjati pravednike, da ne griješe. Ovo nije laka zadaća, ovo je doista delikatna i teška zadaća, osobito danas, kada je zavladao opći individualizam te svatko misli da se nikoga ne tiče kako on živi, što on misli, govori i radi. Pa ipak, Božji poslanici dužni su ljudima govoriti i riječi koje ljudi ne žele čuti. Za to se traži hrabrost, koji često zahtijeva i spremnost na osporavanje, progon i trpljenje. Znamo, kako je prorok Jeremija bio progonjen, a i svi su pravi proroci – zajedno s Isusom Kristom, pa sve do naših dana – biti osporavani i trpjeli.
I blaženi Augustin bio je progonjen. On se nije bojao suprotstaviti ni kralju Robertu Karlu Anžuvincu, premda ga je zbog toga ovaj prognao. Augustin se nije više smio vratiti u Hrvatsku, pa ga je papa Ivan XXII. iz Avignona poslao za biskupa u Luceru, u Italiji. I tamo je trpio od Saracena, a neki misle da je bio i ubijen, budući da je na lubanji njegova skeleta u Luceri još i danas vidljiv trag udarca. U svakom slučaju, Božji ljudi se često ne uklapaju u okvire koje ima ovaj svijet i zbog toga ih svijet progoni.
Dragi brate Matijas, nadam se da si i Ti spreman na borbu za Isusovo ime i da se ne bojiš trpljenja radi imena njegova. Danas je Crkva ponovno progonjena, drukčije, sofisticiranije nego prije, ali to trpljenje sinove Crkve jednako boli. Ali neboj se, Krist je s Tobom.
Sv. Pavao kaže da mu je dužnost navjećivati Evanđelje. Doista, to je zahtjev samoga Krista koji je zapovijedio svojim učenicima: „Idite po svem svijetu i navješćujte Evanđelje svakom stvorenju.“ Ta služba koja nam je povjerena izvršava se bez želje za plaćom, besplatno. Naime, vrijedan je radnik svoje plaće, ali nije plaća cilj radi kojega se treba žrtvovati nego Evanđelje, zbog kojega smo „slobodni od sviju, svima postali sluge“.
I blaženi Augustin bio je propovjednik Božje Riječi, dapače i pisac teoloških rasprava. Činio je to iz želje da prosvijetli one koji su bili nepoučeni u vjeri, s obzirom na odnos prema materijalnim dobrima i s obzirom na praznovjerje. On se borio protiv neprosvjećenosti. Tako je i nama danas primjer da nam se valja potruditi sve ljude poučiti jer mnogi ne prihvaćaju vjere samo zato što ne poznaju njezin sadržaj, ili ga poznaju krivo. A najbolja spoznaja o vjeri je ljubav prema Isusu Kristu. To je najizvrsnije znanje – Krist Gospodin, kojemu sve treba podrediti.
Evanđelje govori o lijepoj slici – Krist je dobri pastir koji život svoj polaže za svoje ovce. On se ne ponaša kao najamnik kojemu nije do ovaca, te kad vuk dođe bježi i ostavlja ovce na milost i nemilost zvijeri. Ne, on se žrtvuje za njih. Slika je to odgovornog vođe koji voli svoj narod i koji ga nikada ne ostavlja, osobito zna s njim biti kad je teško. Takav je bio i bl. Augustin. Njemu je bila nametnuta odsutnost, daljina i izgon od svojega naroda, ali on je bio čovjek vjere i provodio je puno vremena u molitvi želeći svojemu narodu, za koji se toliko zalagao kao zagrebački biskup, samo dobro. Dok je bio u Domovini, obilazio je svoju biskupiju, poučavao, pobrinuo se za tzv. zagrebački obred, za ustavnovu katedralne škole, borio se da iskreno i hrabro vodi svoj narod putem vjere u Isusa Krista. Ali i kad je bio nasilno udaljen, a to je doživio upravo zbog borbe za taj narod, nije ga ostavio u svom srcu. Trpio je od političara, slično kao što je i drugi blaženi pastir Zagrebačke crkve trpio od politike – bl. Alojzije Stepinac. I dok je ovaj bio progonjen od bezbožne vlasti, Augustina je progonio kralj katolik. To nam samo poručuje kako Crkva nikada ne smije biti previše povezana s vlašću jer bila ova bezbožna ili tobože katolička, svaka ju želi iskoristiti za svoje interese. Upravo je ta neovisnost o političkoj vlasti dala snagu kako Augustinu tako i Alojziju da hrabro kritiziraju tu vlast, zalažući se za svoj narod.
I mi smo danas pozvani biti blizi našem hrvatskom narodu. I to je zadaća pastira, Kristovih poslanika. I Tvoja će to biti, dragi Matijas, od danas, od Tvog đakonskoga ređenja. Ne boj se nikakve zemaljske sile, mi smo dužni govoriti istinu, jer tko će još ovom narodu biti zaštita ako i mi umuknemo? Kako lijepo reče papa Benedikt XVI., narod od nas svećenika ne traži ništa drugo, nego da mu pokažemo put do Boga: „Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele pronaći u svećeniku“. Njega i njegovo Kraljevstvo propovijedaj, kao njegov prijatelj živi i svim ljudima budi dobar pastir koji se ne boji žrtvovati za svoj narod. Da bi to mogao, voli ljude, zavoli svoj narod, svoju Crkvu, svoju župu, one koje Ti Bog pošalje na Tvoj životni put.
Neka Te jača upravo primjer današnjeg blaženika, dominikanca i biskupa zagrebačkog, Augustina Kažotića koji se nije umorio kao pastir braniti svoje stado, koji se izložio i trpio zbog njega, ali i doživio krunu pobjedničku, koju na kraju daje sam Gospodin. Dao ju i Tebi, dragi brate, na kraju Tvog životnog i svećeničkog služenja jednom u vječnosti. Amen.