Prečasni MILAN BEGIĆ, župnik u Hrvatskoj i Bosanskoj Dubici, kanonik Stolnog Kaptola Sv. Križa u Sisku, dugogodišnji dekan Dubičko-kostajničkog dekanata i bivši član Prezbiterskog vijeća i Zbora konzultora Sisačke biskupije proslavit će u nedjelju, 26. srpnja o. god. u svojoj rodnoj župi sv. Ane u Staroj Rijeci u Banjolučkoj biskupiji, 50. tu obljetnicu svoga svećeništva.

Prečasni MILAN BEGIĆ ugledao je svjetlo dana 2. ožujka 1940. godine u Staroj Rijeci, u Džigalevcu, gdje je rastao sa šest sestara i dva brata.

Osnovnu četverogodišnju školu polazio je u Staroj Rijeci. Peti razred, (tadašnji prvi razred gimnazije) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj vjerskoj školi u Zagrebu, na Šalati. Budući da je 1951. godine donesen državni zakon po kojem djeca mlađa od 15 godina ne smiju pohađati vjerske škole, Milan se morao vratiti kući te u Ljubiji završiti preostala tri razreda i položiti malu maturu.

Nakon toga ponovo odlazi u Zagreb i upisuje Srednju vjersku školu gdje je završio dva razreda. U Đakovu nastavlja školovanje u liceju i upisuje studij na Visokoj bogoslovnoj školi. Za vrijeme studiranja odlazi na služenje vojnog roka u Karlovac i Ljubljanu.

Po završetku osmog semestra bogoslovije, zaredio ga je za svećenika 29. lipnja 1965. godine banjalučki biskup Alfred Pichler u rodnoj župi Staroj Rijeci, gdje 1. kolovoza iste godine slavi Mladu Misu. Kao svećenik završio je i preostala dva semestra teologije do ljeta 1966. godine.

Prvih deset mjeseci svog svećeničkog života proveo je u biskupiji u Banja Luci uglavnom u radu s mladima (među kojima je postao vrlo omiljen), odakle je često odlazio na župe u ispomoć župnicima.

Pred Uskrs 1967. godine imenovan je župnikom u Glamoču, gdje je ostao tri i pol godine, do jeseni 1970. godine. U Glamoču je našao novi župni stan s prostorijom u kojoj se služi sv. Misa i zidine župne crkve, spaljene u Drugom svjetskom ratu. Dok je boravio u Glamoču, uspio je dobrim djelom obnoviti župnu crkvu tako da se u njoj mogla služiti sv. Misa.

Početkom listopada 1970. godine postao je župnikom novoosnovane župe Dragalovci (koja je do tada bila u sastavu župe Kulaši). Svete Mise služi u jednoj maloj drvenoj kapelici, a stanuje u seoskoj kućici. Sa župljanima dogovara i pronalazi mjesto za novi župni centar u središtu sela, te gradi kuću sa župnim stanom i većom prostorijom u prizemlju koja će služiti umjesto crkve, dok ona ne bude izgrađena. U Dragalovcima je ostao punih šest godina. U tom vremenu izgrađena je još i kapelica na mjesnom groblju.

U jesen 1976. godine premješten je za župnika u Vrbanjce kod Kotor Varoša. I u toj dosta velikoj župi s udaljenim selima, pored pastoralnog rada, nisu ga mimoišli ni graditeljski radovi. Tako je sa župljanima izgradio novu župnu kuću umjesto stare i vrlo dotrajale. Također su izgrađene grobljanske kapele u Vrbanjcima i Plitskoj, te obavljene pripreme za gradnju u Orahovi, selu koje je najudaljenije od župne crkve.

Nakon dvanaest godina rada u Vrbanjcima, u jesen 1983. godine, imenovan je župnikom u Bosanskoj Dubici i upraviteljem župe Hrvatska Dubica. Stanovao je u župnoj kući u Hrvatskoj Dubici do rujna 1991. godine, kada je zbog rata morao u progonstvo kao i njegovi župljani.

Smještaj je našao u Zagrebu kod rodbine i tu ostao do 1. rujna 1998. godine. Kao svećenik prognanik, u Zagrebu je pomagao župnicima u nekoliko zagrebačkih župa, a koliko je mogao, kontaktirao je sa župljanima svojih Dubičkih župa. Posebno je bio zauzet izdavanjem raznih dokumenata za mnogobrojne svoje župljane.

Po završetku rata, čim je to bilo moguće, počeo je odlaziti u Hrvatsku Dubicu i tako postao stalnim putnikom sve dok mu župni stan u rujnu 1998. godine nije obnovljen i osposobljen za stanovanje.

Budući da je župna crkva u Hrvatskoj Dubici bila srušena do temelja, obnovio je vjeronaučnu dvoranu, i tu slavio sv. Euharistiju. U selima Živaja, Šaš i Slabinja sv. Mise služio je u dvoranama osnovnih škola.

U Hrvatskoj Dubici je podigao na temeljima srušene, novu župnu crkvu Presvetog Trojstva, koju je posvetio sisački biskup 24. lipnja 2013. godine. Obnovio je kapelicu u selu Cerovljani (uz malo proširenje) te izgradio kapele u Baćinu, Donjanima, Slabinji i Živaji.

U Bosanskoj Dubici je na mjestu srušene župne crkve izgrađena nova i blagoslovljena 14. rujna 2014. godine.

Zlatomisnikova obitelj je ovih dana izdala prigodnu spomen-knjižicu ŽIVOTNI PUT ZLATOMISNIKA MILANA BEGIĆA iz pera Marijana Tomića, zlatomisnikovog nećaka.

Knjižica je tiskana na finom papiru u boji na 55 stranica, ilustrirana mnoštvom fotografija, pisana jednostavnim i razumljivim stilom.

Pisac Tomić je u knjižici nastojao odgovorio na pitanje tko je zlatomisnik Begić, opisavši njegovu obitelj i svećenički put od ređenja i Mlade Mise 1965. godine sve do naših dana, a na kraju knjižice je na sedam stranica opisao povijesni hod Stare Rijeke, zlatomisnikove rodne župe koja je posebno stradala u Drugom svjetskom ratu kao i nedavnom Domovinskom ratu. U župi Stara Rijeka prije Domovinskog rata živjelo je 1680 katolika, a danas ih nema ni stotinu. Ubijene su 84 osobe a za neke se do danas ne zna ni za grob.

U Drugom svjetskom ratu ubijeno je ukupno 240 župljana, od toga više od stotinu poslije završetka rata.

Preč. Begić podupirao je izdavačku djelatnost svoje rodne župe. Pomagao je izdavanje „Glasnika“ Zavičajnog kluba župe Stara Rijeka i okolice, a po potrebi je i pisao. Za monografiju o rodnoj župi prikupljao je i zapisivao povijesne činjenice o životu, običajima i vjerničkom hodu svojih sumještana. Za knjigu „Pjesme iz našega kraja“ napravio je izbor „crkvenih pjesama“.