„Hrvatski martirologij“  ciklus predavanja o hrvatskim mučenicima i prešućivanim žrtvama iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća, u organizaciji Sisačke biskupije, započeo je u srijedu 19. rujna u Velikoj dvorani Pastoralnog centra Katedralne župe u Sisku, predavanjem  dr. sc. Miroslava Akmadže s Hrvatskog instituta za povijest na temu „Politika komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi“.  Na početku, predavača i brojnu publiku pozdravio je sisački biskup Vlado Košić, a kroz kratak životopis publici ga je predstavila povjerenica za hrvatski martirologij Sisačke biskupije Spomenka Jurić.

U svom izlaganju dr.sc. Akmadža pokrio je razdoblje od 1945. godine do vremena novije povijesti kroz koje je analizirao i pojasnio problematiku crkveno-državnih odnosa u godinama totalitarnoga komunističkoga sustava u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, ali i postupanja te politike prema Crkvi u Hrvatskoj i Vatikanu u odnosima prema potrebama u vanjskoj politici.

Između ostalog Akmadža je istaknuo kako je prvih godina Drugog svjetskog rata partizanski pokret imao cilj sebe prikazati kao općenarodni, te je u tom smislu u svoje redove nastojao uključiti i svećenstvo. Međutim, odaziv je bio izrazito slab zbog neprihvaćanja ateističke ideologije komunista kao jednog od glavnih nositelja partizanskoga pokreta. Oni svećenici koji su se priključili partizanima mogli su tijekom rata u partizanskim redovima prakticirati sve vjerske djelatnosti, no vrijeme je pokazalo da je to bila samo privremena taktika komunista, jer je njihov krajnji cilj ipak bio što više suzbiti religioznost u društvu, a Katoličku crkvu, kao Crkvu koja svoj utjecaj i snagu ima u cijelom svijetu, staviti pod svoj nadzor. Već krajem rata partizani su na područjima pod svojim nadzorom poduzimali neke mjere koje su navještavale buduću politiku komunista prema Crkvi i njezinim predstavnicima kada preuzmu vlast u državi. Na područjima pod partizanskim nadzorom odmah se počela provoditi politika odvajanja crkve od države, a razdoblje od 1945. do kraja 1948. obilježeno je žestokim obračunom komunističkog režima s Katoličkom crkvom. To je razdoblje progona, zatvaranja i ubijanja svećenika, oduzimanja crkvene imovine, zatvaranja vjerskih škola, zabrana vjerskoga tiska i raznih drugih oblika ugrožavanja vjerskih sloboda. Kao posebnu usporedbu toga i današnjeg vremena Akmadža je dao usporedbu nastojanja zabrane i ometanja vjeronauka u državnim školama koja se tada, a i danas, pokušava provoditi na skoro isti način. Između ostalog, postepenom marginalizacijom predmeta njegovim stavljanjem na zadnje odnosno, nulte sate školske nastave, a nakon čega je tih godina slijedilo njegovo potpuno izbacivanje iz školskog sustava. Usporedno s tim, vođen je žestoki obračun s onim predstavnicima Katoličke crkve koji su predvođeni nadbiskupom Alojzijem Stepincom pružili odlučan otpor te se javno usprotivili politici komunističkog režima „Pastirskim pismom“ u rujnu 1945. godine. U njemu su biskupi zajednički progovorili o događanjima tih godina prema Crkvi i vjernicima, a posebno ih je zasmetalo što je pismo pročitano u svim hrvatskim biskupijama. Nakon „Pastirskog pisma“ Tito je uvidio da su biskupi jedinstveni te kreće u pripremnu kampanju za Stepinčevo uhićenje u kojoj državne novine lažima govore protiv svećenika i biskupa. Kasnije i sam Tito priznaje da je Stepinac bio nevin, opravdavajući se postupcima prema njemu teškim vremenima u kojima ponekad i nevini moraju stradati da bi se izbalansirao odnos, u ovom slučaju između Hrvata i Srba. Slijedila je osuda nadbiskupa Stepinca na višegodišnji zatvor te je nastavljen žestoki obračun s Katoličkom crkvom. Na kraju je predavač naglasio da su Stepinčevu borbu jednako snažno nastavili nadbiskupi Franjo Šeper i Franjo Kuharić ne popuštajući pred ucjenama i pritiscima režima.

Ovom prigodom Akmađa je i najavio neke nove projekte koje sprema, između ostalog knjigu o  nedovoljno istraženoj temi o Katoličkoj crkvi u Hrvatskom proljeću. Predavanje je završeno zanimljivom otvorenom raspravom o temi.