Sisačka župa sv. Josipa Radnika svečano je u srijedu, 1. svibnja proslavila blagdan svog zaštitnika. Središnje misno slavlje predvodio je župni vikar fra Filip Pušić u zajedništu s domaćim župnikom fra Michaelom Pavićem, dekanom Sisačko-katedralnog dekanata preč. Krešimirom Bulićem i više svećenika ovog dekanata.
U homiliji fra Filip je rekao kako nam Crkva danas pred oči stavlja najuzornijeg ljudskog radnika koji je radom svojih ruku uzdržavao Mariju, Majku Božju i Isusa, Sina Božjega. „Ovaj spomedan sv. Josipa, radnika uveden je 1955. godine s nakanom da pomogne naglasiti kršćanski značaj rada. Isto tako želio je naglasiti značaj ovoga dana, 1. svibnja, koji je radnički svijet odabrao za svoj vlastiti praznik te da time prizna dostojanstvo rada, što je već istakao papa Pio XII. rad ili posao može biti teret, ali i užitak prema raspoloženju i prema tome što se u radu ima pred očima. Sv. Pavao apostol preporučuje, da sve činimo kao Gospodinu. Doslovce kaže: ‘Sve što god činite, u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu vječnoga života’. Od ljudi čovjek ne može primiti neku osobitu nagradu, dobiti nagradu koja bi bila vječna. Dapače, mnogi su se razočarali kada su radili samo za ljude i zbog ljudi. Ljudi rijetko kada znaju pravo cijeniti tuđi rad i ne daju mu prave oznake vrijednosti“, upozorio je fra Filip te dodao kako je velika kršćanska mudrost sve svoje staleške i bilo koje poslove znati usmjeriti prema Bogu.
U nastavku propovjednik je rekao i kako je tu mudrost imao upravo sv. Josip. „Svaki svoj posao, a osobito svoj tesarski – dakle, posao svog zanimanja, usmjerio je prema Bogu. Zato, sasvim sigurno, njegov posao ili rad bio je blagoslovljen kao što je to bio i rad Blažene Djevice Marije. U starom vijeku na Zapadu i na Istoku, rad nije bio cijenjen. Odličan ili bogat Rimljanin nije prelazio praga radionice, a sve teže poslove obavljali su robovi. Izabrani, izraelski narod, poučen Božjom Objavom, drukčije je prosuđivao rad. To je došlo do izražaja kad je Isus posjetio svoj zavičaj, Nazaret. Njegovi su mještani mnogo čuli o Njegovoj mudrosti u govoru i o čudesnoj moći liječenja. Međutim, oni nisu imali vjere. Stoga su pitali: nije li ovo tesarov sin, znali su mu sve rođake, znali su ga kao radnika u Josipovoj radionici. Pitali su se odakle sve to ovome? Kada se rad spoji s vjerom, onda čovjek ima višestruku vrijednost. Ponajprije čovjek radom sebi omogućava bolje uvjete života, radom čovjek sebe izgrađuje, održava kondiciju, a onda, ako mu se dadne i vjerničko obilježje, tada rad ima i Božje dimenzije, te čovjek s pravom očekuje Božju nagradu. Čovjek mora biti stoga ponosan, ako ima što raditi i ako može i hoće raditi. Jer sam Bog je radni, Stvoritelj i upravitelj svega što postoji. Isus je neprestano radio pomažući drugima. Do te spoznaje o Božjem radu dolazi se vjerom i samo vjerom se može dokučiti što je Bog učinio u svijetu – i što je za nas u Isusu svome Sinu, učinio. U vjeri i svaki naš ljudski rad postaje vrjedniji i kvalitetniji. Svojim radom mi smo na neki način sličniji Bogu“, zaključio je fra Filip.