mons. Vlado Košić, biskup Sisački

Središnja ekumenska molitva

Sisačka katedrala, 20. siječnja 2012.

Poštovana i draga braćo i sestre u kršćanskoj vjeri! Sve vas pozdravljam okupljene na ovoj ekumenskoj molitvi za jedinstvo kršćana, posebno predstavnike Srpske pravoslavne Crkve, sisačkog paroha u miru protojereja stavrofora o. Petra Olujića, kao i predstavnice Evangeličke Crkve u Kutini gđu Seiju Uimonen i gđu Elinu Braz de Almeida! Pozdravljam i mons. Marka Cvitkušića, kancelara u našoj Biskupiji, vlč. Branimira Motočića, našeg povjerenika za ekumenizam, te katedralnog kapelana vlč. Ivana Faletara.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana na se ovakav način održava od 1908. godine – dakle, više od 100 godina, naime u tjednu između 18. i 25. siječnja, a onda napose od Drugog vatikanskog sabora, čiju 50. godišnjicu slavimo ove godine, koju je papa Benedikt proglasio Godinom vjere. Ovogodišnju ekumensku molitvu za jedinstvo pripremili su kršćani različitih Crkvi iz Indije, te uzeli geslo „S čim ću doći pred Gospodina?“ (Mih 6,6), rečenicu iz Knjige proroka Miheja.

U ovom tekstu prorok Mihej se pita, što Gospodin očekuje od vjernika koji dolazi u Hram. Znamo u starom su zavjetu židovski vjernici u Hram donosili životinje ili plodove njiva da bi to žrtvovali Bogu. Međutim, nije Bogu draga žrtva životinja, nije dovoljno niti potrebno samo izvanjski materijalni dar dati Gospodinu. Njemu treba predati svoje srce, svoju nutrinu. Stoga poručuje prorok: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.“ (ib.,8). To neka bude i naš program, braćo i sestre: težiti za vršenjem pravice – takvima je Gospodin obećao: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi.“ (Mt 5,6); ljubiti milosrđe – za koje Gospodin također obećava: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (ib.,7), što znači spremnost na opraštanje i pomirenje; te „smjerno hoditi sa svojim Bogom“ što znači poniznost u nasljedovanju Krista, u hodu s njime kroz život kao s najboljim prijateljem, a to pretpostavlja ljubav. Dakle, bit našeg dara Bogu je upravo ljubav, i to kako prema njemu, tako i prema našim bližnjima.

Možemo također razmišljati o tome što ćemo donijeti pred Boga kada odemo s ovoga svijeta i stanemo „licem u lice“, kako veli sv. Pavao, ili „oči u oči“, kako veli jedna pjesma, s Bogom. Što je to najvažnije, što je Bogu drago i što on od nas očekuje, ako ne pravicu, milosrđe i ljubav što trebamo ostvariti ovdje na zemlji. Mi naime nosimo u nebo, pred Boga ono što smo svojim životom ostvarili ovdje, na zemlji. Stoga je veoma važno kako živimo svoj zemaljski život, kakve odnose s ljudima njegujemo, koje stavove imamo i koje vrijednosti živimo.

Gospodin u Evanđelju koje smo čuli govori dvojici učenika, ali i svakome od nas: „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,26). I mi smo često zbunjeni, poput dvojice učenika koji su u žalosti napustili Jeruzalem u kojem je ubijen njihov Učitelj, te se pitamo: ima li smisla naša patnja, imaju li smisla naši križevi, što još moramo pretrpjeti od ljudi, od zlonamjernika, od progonitelja vjere, od onih koji nam podmeću? Pitamo se imaju li smisla naše bolesti, naša trpljenja, i sama smrt. Isus, koji je pretrpio muku križa i pregorku smrt, uskrsnuli dolazi utješiti učenike. Tumači im što sve ima u Pismima o njemu, tumači im da je to tako moralo biti – i pridiže njihovu nadu. Zanimljivost je ovog izvješća da učenici ne prepoznaju svoga Učitelja. Jesmo li i mi ponekad toliko obuzeti svojom žalošću i svojim problemima da ne opažamo Krista uskrsnuloga koji ide s nama, kao naš suputnik na našem životnom putu?

Prorok Mihej kaže da treba „smjerno sa svojim Bogom hoditi“. Ova dvojica hode u Kristovoj prisutnosti, ali idu u krivom smjeru – odlaze iz Jeruzalema, jer nisu shvatili što se to tamo dogodilo. Tek kad upoznaju da je taj njihov suputnik, „neznanac“, bio sam Krist Gospodin, oni su puni radosti spremni poći u pravom smjeru, i ne samo otići, nego „u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem“ (ib.33), dakle, bili su spremni žurno otići, otrčati i javiti svojim prijateljima da su vidjeli Gospodina, da je Gospodin Isus živ, uskrsnuli! Za to je međutim potrebna spoznaja, i to je prije svega nutarnja spoznaja, prosvjetljenje srca i duše istinom: Gospodin Isus je živ, on je pobijedio smrt, on je uskrsnuo! U svjetlu te istine moguće je razumjeti da je doista bilo potrebno da Krist umre, te da i naša umiranja, naša trpljenja i naše patnje imaju smisla i vode nas prema Uskrsu.

Braćo i sestre, ni naš ekumenski hod nije lagan, i on ima svojih kušnji, pa i klonuća. Ipak, Krist je s nama na našem putu, i što smo mi spremniji „smjerno s njim hoditi“, to ćemo sve više shvaćati što je to potrebno, što on od nas očekuje, te i donositi duhovne plodove pravde, milosrđa i ljubavi, što je ono za što Gospodin kaže da „jedno je samo potrebno… dobar dio koji nam se neće oduzeti“ (Lk 10,42).

U Indiji, gdje je izabrano geslo ovogodišnjeg susreta, kršćani svih Crkvi, dakle katolici, pravoslavni i protestanti, založili su se da se nitko ne osjeća kao indijski Daliti, oni koji su „izvan kaste“, što zapravo u kastinskom sustavu znači bezvrijedni i odbačeni. I mi smo okupljeni večeras da bismo svjedočili da među kršćanima postoji jedinstvo, da već postoji zajedništvo koje treba još više produbljivati i uvećavati.
S ovog bih se mjesta želio zahvaliti Srpskoj pravoslavnoj Crkvi u RH, osobito metropolitu njegovoj presvećenosti o. Jovanu, episkopu zagrebačko-ljubljanskome, na potpori koju je dao zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Josipu Bozaniću i time čitavoj Katoličkoj Crkvi u RH u raspravi o odgovornosti i pravu roditelja za odgoj njihove djece u školama. To je lijepi primjer kako mi kršćani možemo surađivati i kako si trebamo pomagati.

Hvala i svima koji se mole za jedinstvo. Hvala vama koji ste došli večeras na ovaj susret. Preporučam vam svima da se nastavite moliti za jedinstvo svih kršćana, te vam stavljam osobitu nakanu na srce, a to je: za ispravni odgoj i odrastanje naše djece i mladeži, da ih ne okuži duh ovoga svijeta u kojem je sve dopušteno, već da se poštuje želja roditelja te da oni rastu u dobru te se izgrađuju za boljitak našeg ukupnog hrvatskog društva.

Neka i to bude zalog našeg dara koji trebamo jednog dana donijeti pred lice Božje.

Prošlih smo tjedana i dana izmijenili božićne i novogodišnje čestitke jer Božić je zajedničko otajstvo kršćanske vjere. Hvala svima na dobrim željama, a ja i svima vama želim da u novoj godini u ljubavi hodimo s Gospodinom i jedni s drugima, izgrađujući kršćansko zajedništvo.

Amen.