Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u ponedjeljak 5. prosinca u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misu zahvalnicu povodom sedme obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije. U koncelebraciji bili su kancelar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača i tridesetak svećenika.
U homiliji biskup je podsjetio na riječi pape Benedikta XVI. koji je na ovaj dan prije sedam godina, 2009. godine, uspostavio biskupiju: Imajući pred očima drevnu vjeru u Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, koju su u narodu onoga kraja uvijek živu revno ispovijedali biskupi i vjernici, rado smo prihvatili molbu… „Prvo, ističe se ‘starodrevna vjera’ koju je Papa imao pred očima kad je za vjernike ovog našeg kraja uspostavio biskupiju. Riječ ‘antiqua (fides)’ znači, prema Divkoviću ‘stara’ /vjera, odnosno ‘prijašnja, negdašnja, starodrevna /vjera’; dok je za Belostenca to i: ‘mnogoga vremena, najbolja, istinska, plemenita /vjera’. Naime, poput starih prijatelja – kako kaže Divković – za koje se može reći, što su nam duže prijatelji, to su bolji, istinskiji i – najbolji, tako i vjera: budući da je stara, dugog vremena, starodrevna, ona je istinska, plemenita, najbolja. Sama ta oznaka stare vjere, koja se iskušala kroz dugu povijest, povezuje se s Kristom: to je vjera – u Krista. Kad bismo htjeli i riječ ‘vjera – fides’ analizirati, tada bismo trebali reći da je to u prvom redu – fidelitas, tj. vjernost, povjerenje u Krista, koje je zbog duljine vremena postalo iskušano, dakle istinsko, plemenito i najbolje. Nadalje, kad se govori o vjeri u Krista, dodaje se: ‘verum Deum et hominem – pravoga Boga i čovjeka’, čime se potvrđuje stara vjeroispovjest, tzv. simbol s kalcedonskog sabora na kojem je 451. utvrđena jasna definicija vjere u Krista. Ovime se potvrđuje da je ta starodrevna vjera kršćansko pravovjerje. Naši stari su dakle – i to, ‘biskupi i vjernici naroda ovoga kraja’, kako se kaže u buli – ispravno vjerovali, ispovijedali pravu vjeru u Krista… U buli se kaže da su tu vjeru oni ‘semper vivam – uvijek živu’ ispovijedali… To su sve lijepe pohvale koje nam Papa daje. On upotrebljava još jednu riječ ‘strenue’ koja je u službenom prijevodu prenesena u značenju ‘revno’, a još se ona može prevesti i kao: ‘krepko, odlučno, odvažno’, ali i kao: ‘hrabro, viteški, junački“, rekao je biskup te dodao kako su ove riječi priznanje o junačkom i hrabrom ispovijedanju kršćanske vjere biskupa i vjernika ovog kraja, od kojeg se osnovala Sisačka biskupija, povezano i s prvim biskupima, osobito svetim sisačkim biskupom i mučenikom Kvirinom, ali i kasnijom teškom i mučeničkom poviješću koja je pogodila narod ovoga kraja, kada se on našao na braniku ne samo domovine Hrvatske i čitave Europe, nego i na braniku kršćanstva.
Biskup se zapitao i je li to prošlo sedam plodnih godina, nakon kojih dolazi sedam sušnih godina, kao u faraonovu snu koji je protumačio Josip egipatski „Bilo kako bilo, bit će kako Bog da. Pa makar bude sljedećih sedam godina težih od prvih, Bog neće biti daleko ni od Božjeg naroda naše Biskupije, ni od svećenika, redovnika i redovnica, ni od biskupa, ma tko to bio i ma kako velike teškoće to bile. Naš Gospodin nam nije obećao da će nas on osloboditi od križa, dapače, rekao je – ako želimo biti njegovi učenici, da trebamo uzeti svoj križ i ići za njim. No, mi znamo da je on nakon smrti na križu uskrsnuo. I nama je obećao pobjedu i vječni život. To pouzdano iščekujemo“, istaknuo je biskup te dodao kako nam današnja Božja riječ govori o toj nadi. „Prorok Izaija navješćuje Kraljevstvo Božje koje će donijeti Krist, u kojemu će procvasti pustinja, kad će oči sljepačke progledati, kad će se uši gluhih otvoriti, njemakov jezik progovoriti… A sve su to znakovi Božjeg dolaska o kojem prorok poručuje prestrašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!’ I u evanđelju (Lk 5, 17-26) ukazuje se nada za one koji su već na rubu da ih nada ostavi. Ovaj odlomak prikazuje Kristovo čudo ozdravljenja uzetoga. Tu su i farizeji koji vrebaju kako da optuže Isusa. A bolesnik ima dobre prijatelje koji pokazuju svoju veliku vjeru kad raskrivaju krov kuće i spuštaju ga da bolesnik dođe do Isusa. Isus to vidi i iz divljenja prema njihovoj vjeri oprašta grijehe uzetome, na što farizeji reagiraju: ‘Tko je ovaj, što huli? Tko može otpuštati grijehe do li Bog jedini!’ A Isus im postavlja zanimljivo pitanje, je li lakše otpustiti grijehe ili učiniti da uzeti prohoda. Tada ih poučava: ‘Ali da znate: vlastan je Sin čovječji otpuštati grijehe.’ Kad nakon toga ozdravi uzetoga, svi prisutni rekoše: ‘Danas vidjesmo nešto neviđeno!’ Bog čini čudesa. I to svakodnevno. On ozdravlja bolesne, ali još više – što je ljudima nemoguće – on i otpušta grijehe; ozdravlja dakle od tjelesnih rana, poremećaja zdravlja tijela, ali vraća i duši život, čisti ju od zla i grijeha te joj vraća životnu snagu i radost. To je novo stvaranje, koje smo svi mi iskusili kada smo se dobro ispovjedili, kada samo primili Božje oproštenje, kada smo iskusili Božje milosrđe. Bez tog iskustva nema kršćanina. I što je jače to iskustvo, to je veća naša zahvalnost, to je veća i ljubav koju osjećamo prema Kristu, našem Gospodinu“.
Na kraju biskup je zazvao zagovor svetog Kvirina, biskupa sisačkog, sluge božjega brata Bonifacija Pavletića, blaženog Alojzija Stepinca te tolikih svećenika mučenika koji su svojom krvlju posvjedočili vjernost Kristu. „Neka nas zagovara nebeska Crkva i neka naše nove godine i novi mjeseci i dani budu prilika u kojima će naša Sisačka crkva hrabro svjedočiti svoju drevnu vjeru, koja neće biti tek baština prošlosti nego i živa u sadašnjosti i budućnosti“.
Misno slavlje animirao je biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.
