„Opraštajući se ovom svetom Misom i obredima ukopa od našeg dragog i dugogodišnjeg župnika, monsinjora i kanonika Željka Slonjšaka, upiremo oči u Gospodina i molimo iskrenom vjerom za njegovu dušu, vjerujući u uskrsnuće mrtvih i obećanje koje je Gospodin dao onima koji ga ljube“, rekao je na početku svoje homilije sisački biskup Vlado Košić predvodeći u ponedjeljak 30. prosinca u crkvi Sv. Nikole Tavelića u Repušnici sprovodnu misu za mons. Željka Slonjšaka, a zatim nakon mise i sprovodne obrede na mjesnom groblju. U koncelebraciji bili su generalni vikar Sisačke biskupije mons. Josip Ćorić, Kutinčanin i kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga mons. Vladimir Stanković, kancelar Sisačke biskupije i prepošt Stolnog Kaptola sv. Križa mons. Marko Cvitkušić, kanonik Stolnog Kaptola sv. Križa i kutinski župnik preč. Dragutin Papić, kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga mons. Lovro Cindori, kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga i glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, domaći župnik vlč. Ivan Benković i dvadesetak svećenika pristiglih iz cijele Hrvatske.
Uz brojne vjernike kutinskog kraja na koje je tijekom godina mons. Slonjšak ostavio dubok trag, misi su prisustvovali i gradonačelnik Grada Kutine gosp. Andrija Rudić, te rodbina kojoj je na početku biskup Košić izrazio svoju sućut.
U nastavku biskup je istaknuo kako je on bio – Kristov svećenik i kao takav prepoznat i u Crkvi i u društvu, te postavio pitanje tko je to Kristov svećenik u Katoličkoj Crkvi? „Ovih dana smo proslavili Kristovo rođenje, događaj dolaska na svijet Sina Božjega, rođenjem od Djevice Marije. Upravo o tom događaju ne samo propovijedaju, nego za njega i svjedoče svećenici Kristovi. Krist se rodio za sve ljude, svima je došao kao svjedok Božje milosti, najveće moguće Božje ljubavi. Pa ipak, ne prihvatiše svi Krista i Božju ljubav. Čuli smo to već u čitanju Evanđelja na Polnoćku, gdje se za Isusa, Mariju i Josipa veli: ‘za njih ne bijaše mjesta u svratištu’ (Lk 2) te u misi na Božić iz Evanđelja po Ivanu: ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše’ (Iv 1). I to doživljava svećenik, i na to mora biti spreman sluga Kristov, naime dijeliti sudbinu svoga Učitelja. Njega su slušali, i nas slušaju, ali njega su progonili i raspeli, i nas progone i progonit će dok bude svijeta i vijeka. Zašto? Jer ne prepoznaju svi Evanđelje kao radosnu vijest, kao vijest nade, jer se boje za svoje pozicije, kao Herod koji je u Isusu vidio konkurenta i htio ga što prije ubiti, da ga se riješi. Kraljevstvo Božje silu trpi i samo oni koji su ustrajni i uporni, osvajaju ga. Već Božić naviješta Isusovo trpljenje, ali i po trpljenju prijelaz Ocu i konačnu pobjedu u Uskrsnuću. To upravo propovijedamo mi, Kristovi svećenici. Zato nas učvršćuje Riječ Božja koja nas neprestano nuka da se ne uljuljamo u sigurnost, već da i mi sami i naši vjernici, kojima smo poslani, svi slijedimo našeg Učitelja i Gospodina“.
Biskupova homilija u cijelosti
Govoreći o pročitanoj Božjoj riječi biskup Košić je rekao kako Gospodin od nas danas, kao i od Marte i Marije u Evanđelju, traži vjeru. „Vjera nas povezuje s našim preminulima jer u Bogu smo svi jedno, bili na zemlji, bili već na drugoj obali, kod Boga. Vjerom i mi ispratimo danas našeg dragog župnika i dekana, kanonika i monsignora Željka. Neka u našoj zahvalnosti za sve dobro što smo po njemu primili odsijeva vjera u vječni život, vjera u povezanost s našim preminulima, koji nisu nestali, nego su samo otišli od nas, ali kojima i mi idemo svakim danom sve bliže u susret“, rekao je biskup te u nastavku još poručio kako zahvalni za život i svećeničku službu mons. Željka doživimo i ovaj njegov odlazak kao propovijed. „On nam je upućivao toliko nadahnutih riječi o Božjem životu, neka i ovaj njegov odlazak Ocu nebeskome bude za nas poticaj da i sami tako živimo da s njime jednom zaslužimo ući u Dom nebeskoga Oca“.
Nakon popričesne molitve, od mons. Slonjšaka prigodnim riječima prvi se oprostio domaći župnik vlč. Ivan Benković redom ističući brojna duhovna i materijalna dobra koja je mons. Slonjšak učinio. Kao građaninu Kutine, ne samo za njezin vjerski, već ukupan život u razdoblju u četiri monsinjorova „moslavačka desetljeća“ zahvalio je gradonačelnik Andrija Rudić. Uz stvaralačku energiju izgradnje vjerskih objekta podsjetio je na čuvanje umjetničke baštine kutinske barokne crkve i njegov međuljudski odnos osobito zamijećen od građana. Prepoznato je to 1994. godine i dodjelom Godišnje nagrade Grada Kutine. Dojmljivo prijateljski, a posebno kao suradnik na području kulture gdje je župnik Slonjšak djelovao vrlo angažirano (bio je član-radnik Matice hrvatske) oprostio se publicist i pjesnik Dragutin Pasarić. Na posljednjem ovozemaljskom putovanju monsinjoru Željku uputio je pjesničku sliku Crkvene ulice u Kutini u kojoj je župnik Slonjšak djelovao 33 godine. Napisana na kajkavskom donosi duhovni prostor te povijesno najstarije kutinske ulice. Pasarić je posebno emotivno podsjetio da su stihovi svoje prvo tiskano izdanje doživjeli 1990. godine u božićnom broju kutinskog župnog lista „Ideja“ kojemu je mons. Slonjšak bio urednik. Na kraju u ime vjernika Repušnice oprostio se mr. Ivan Fekeč, član Ekonomskog vijeća župe. On je godinama bio najbliži suradnik monsinjora Željka Slonjšaka i posebno vezan uz graditeljsku stranu izgradnje crkve Sv. Nikole Tavelića, ali i u doba njegove dvije umirovljeničke godine u Crikvenici veza s Repušnicom.
Govor vlč. Ivana Benkovića i pjesma gosp. Dragutina Pasarića “Crkvenoj u Kutini”
Mons. Željko Slonjšak (Donji Žbilj kod Desinića 1936. g.) preminuo je u petak 27. prosinca u 78. godini života u Rijeci. Svećeničko djelovanje započeo je 1961. g. kao kapelan u Samoboru tada tamošnjem župniku, kasnije nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću. Od 1964. godine bio je župnik u Bogičevcima. Najveći do svećeništva posvetio je duhovnom životu Kutine i okolice, posebno od 1971. godine kao župnik kutinske župe Blažene Djevice Marije Snježne. Utemeljitelj je i prvi župnik novih župa u Repušnici, Ilovi i Kutinskoj Slatini, a bio je i dekan tog moslavačkog kraja. Prošle godine Dekretom sisačkog biskupa mons. Vlade Košića imenovan je i začasnim kanonikom Stolnog kaptola Sv. Križa. Tijekom godina ostavio je dragocjen trag u vjerskom životu. Pamtit će ga se kao istinskog promicatelja kršćanskih vrijednosti, ali i nesebičnog u kulturnom i društvenom životu. Godine 1994. godine primio i Godišnju nagradu Grada Kutine. Bio je bogat ne samo idejama već stvaralačkim duhom. Činio je to obnovom kutinske barokne crkve, kao urednik knjige o 200. obljetnici kutinske župe, poznatog crkvenog povjesničara Josipa Buturca, do pokretanja župskog lista i kalendara „Ideja“. Posebnu energiju pokazao je u izgradnji novih vjerskih objekata u novoformiranim župama. Stoga će po njegovoj želji svoj vječni počinak naći na groblju u Repušnici. Tu je prije umirovljenja sedam godina bio župnik župe Sv. Nikole Tavelića. Posebno aktivan je bio u Domovinskom ratu posebice kroz karitativne potrebe. Kao član-radnik kutinskog Ogranka Matice hrvatske sudjelovao je u istraživanju kutinske povijesti i podizanju spomena zaslužnima tog kraja, a bez dvojbe i sam se može uvrstiti među njih.
