ČOVJEK JE PUT CRKVE

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi prigodom proslave 20. obljetnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, Zagreb, crkva Svete Katarine, Gornji Grad, 12. veljače 2011.

Post 3, 9-24; Mk 8, 1-10

Draga braćo i sestre!

1. Riječ Božja i molitva ispunja sada prostor ove drevne crkve svete Katarine na Gornjemu Gradu, u kojoj ste se vi, dragi članovi Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva, okupili da proslavite dvadesetu obljetnicu svoga djelovanja. Dok vam izričem čestitke i zahvalnost za kršćansko svjedočenje liječnikova poslanja u hrvatskom društvu, želim da se obnovite u duhu i osnažite nadom.

Hrvatsko katoličko liječničko društvo osnovano je 1991. godine u Zagrebu te je, na samom početku demokratskih promjena u Hrvatskoj, bilo jedno između prvih društava vjernika laika u Crkvi u nas koje je po kanonskim odredbama zatražilo od Hrvatskog episkopata da mu pregleda statut i dobilo je dopuštenje da nosi naziv katoličko. Još se živo sjećam brojnih sastanaka koje sam kao predsjednik Vijeća za laike imao s tadašnjim vodstvom Društva. Cilj Društva od početka je bio da, kao vjernička stručna udruga okuplja liječnike, stomatologe, farmaceute i druge visokoobrazovane djelatnike u zdravstvu sa svrhom da se, između ostaloga, brinu za izobrazbu svojih članova te u svoju djelatnost unose vrjednote kršćanskog života i duh služenja, da poštuju ljudsku osobu, a svojim stručnim znanjem služe učiteljstvu Crkve.

Obljetnice vesele, ali i obvezuju. Kad je riječ o tome, spontano mi dolazi na pomisao slika uspinjanja, koje unatoč naporu jača. Čovjek nakon duga hoda zastane, brišući znoj i obazirući se natrag da pogleda prijeđeni put, ali oči duše i dalje streme k postavljenom cilju. I vi ste prešli put, dug dva desetljeća. Puno je dobra učinjeno u tom razdoblju, iskustva se slažu, želje i planovi se množe, ciljevi pozivaju. Neka vas ne zaustave izazovi i teškoće na putu, koji može biti i neravan, strm i naporan. Na opasnim zavojima služite se stručnim znanjem i učiteljstvom Crkve, kako bismo svi zajedno vjerodostojno odgovorili zahtjevima našega vremena. Ovo je slavlje na neki način i vaša duhovna obnova. Obnovljen vjernik teži da se sav svijet ojača novim zanosom kršćanskog svjedočenja, jer početak novoga najčešće ovisi o onome što i kako iz dana u dan činimo.

2. Jučer je Crkva slavila Svjetski dan bolesnika, koji se prema želji sluge Božjega, naskoro blaženoga, Ivana Pavla II. svake godine slavi 11. veljače, na liturgijski spomen Gospe Lurdske. Može li što prikladnije prethoditi proslavi vaše obljetnice? Vi se u svakodnevnom radu susrećete s bolesnicima i tajnom trpljenja. Ako je u središtu pažnje čovjek naš brat, nitko se ne bi smio osjećati zaboravljenim i marginaliziran, jer “mjera čovječnosti se određuje na osnovu toga kako se društvo i pojedinac odnose prema trpljenju i onima koji trpe. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti one koji trpe i ne pridonosi stvaranju ozračja u kojem će njegovi članovi dijeliti tuđu bol i duboko suosjećati s onima koji trpe okrutno je i neljudsko društvo” (Spe salvi, 38), naglasio je papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici o kršćanskoj nadi.

“Žao mi je naroda…”. Isusove su riječi u današnjem evanđelju. One izražavaju istinsko suosjećanje. I ne samo to. Isus je htio pokazati da se ljudi mogu na Njega u svemu osloniti, da im on može pružiti duhovnu okrjepu, ali i tjelesnu hranu, “kruh svagdašnji”. Ne odgovarajući na pitanje: “Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?”, Isus poziva svoje učenike da se angažiraju te počnu gledati njegovim očima. Znak je to da Bog želi čovjeka za svoga suradnika. Njegova metoda pomoći, bila je i ostaje čovjek.

“Čovjek je put Crkve”, ponavljao je papa Ivan Pavao II. To je onaj čovjek koga Bog već od razdoblja edenskoga vrta zove i traži. Čovječe, gdje si? Poučava nas Benedikt XVI.: “Bog otkriva čovjeka njemu samome, a razum i vjera surađuju kako bi mu pokazali ono što je dobro, samo ako to želi vidjeti; naravni zakon, u kojem blista stvoriteljski Um, ukazuje na čovjekovu veličinu ali i bijedu, i to upravo onda kada taj čovjek ne uspijeva prepoznati zov moralne istine” (Caritas in veritate, 75).

Crkva je uvijek poticala i potiče vjernike da se udružuju u svrhu dobra, čuvanja vjere i obrane moralnih načela. Usred svijeta u kojemu žive i vrše najrazličitije zadaće, vjernicima se pruža mogućnost da ostvaruju svoje kršćansko i evanđeosko poslanje. Stoga se uvijek trebamo pitati gdje smo, kamo idemo, što nas to pokreće i nosi, koje je naše temeljno poslanje, jer ponekad opterećeni brigama i problemima svagdašnjice gubimo ta pitanja iz vida.

3. Među ciljevima vašega društva je: promicanje evangelizacije u zdravstvu, području koje je veoma delikatno i složeno. Po svom zvanju i katoličkom poslanju pozvani ste na plemenito služenje životu. Temelj vaše duhovnosti nalazi se upravo u Isusu Kristu koji je “liječnik duše i tijela”. Zadaća katoličkog liječnika očituje se korisnom ne samo u vidu fizičkoga zdravlja, nego također na stanovit način i u vidu pacijentova moralnoga i dugovnoga dobra.

Živimo u vremenu u kojemu je običnom čovjeku teško razlikovati između kulture života i kulture smrti, jer se u javnosti olako u ime individualne slobode opravdavaju zločini protiv života. Naime, i samo zdravstvo koje je po svojoj naravi usmjereno na promicanje i očuvanje života, na nekim svojim područjima pojavljuje se i kao ono koje asistira u eliminiranju ljudskoga života. Stoga papa Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate podsjeća da čini koji ne poštuju istinsko dostojanstvo ljudske osobe u stvari su plod prakse koja je nadahnuta materijalističkim i mehanističkim poimanjem ljudskoga života (usp. br. 75).

U današnjem društvu posebno je važno promicati istinsku stvarnost čovjeka. Svaki je čovjek vrijedan u sebi samome, jer je čovjek Božji dar, stvoren na sliku Božju. Predivno je u svakom ljudskom biću vidjeti i shvatiti odraz Božje ljepote. Kad se čovjek udaljuje od Boga, od Boga Stvoritelja ljudskoga života, upada u opasnost da omalovažava i vrijednost ljudskoga života. “Kad se gubi smisao Boga, ugrožen i zagađen je i smisao čovjeka”, napisao je papa Ivan Pavao II. (Evangelium vitae, 22). Bez Boga čovjek se više ne može shvatiti kao “otajstveno drugi”, u odnosu na različita zemaljska stvorenja; on se smatra kao jedan od mnogih živih bića, kao jedan organizam. Zatvoren u uski horizont svoje tjelesnosti, svodi se na neki način na “jednu stvar” i ne shvaća više transcendentalni karakter svoga “postajati čovjekom”.

4. Hrvatsko katoličko liječničko društvo, kao vjerska organizacija, u svome naslovu nosi odrednice koje obvezuju. One traže od vas da životom i stručnim djelovanjem promičete kršćanska načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanju ljudskog života od začeća do naravne smrti. Promičući katoličke moralno-etičke stavove u medicinskoj znanosti i praksi, Društvo se obvezuje pridonositi stručnoj, etičkoj i duhovnoj formaciji zdravstvenih djelatnika, a putem raznih predavanja, simpozija i konferencija te preko svojih lokalnih podružnica pruža pomoć pojedincima i obiteljima u našoj Domovini. Crkva visoko cijeni liječnike i pripadnike zdravstvenog osoblja te apelirajući na njihov kršćanski poziv preporučuje da svakom prilikom ustraju u promicanju rješenja nadahnutih vjerom i ispravnim razlozima, kao i to da se trude kako bi u svojoj sredini probudili povjerenje i poštovanje prema tim rješenjima.

Draga braćo i sestre, dok danas ovdje zajedno zahvaljujemo Bogu za milosti i darove što ih je Hrvatsko katoličko liječničko društvo primilo tijekom proteklih dvadeset godina, pozivam vas, dragi zdravstveni djelatnici, da s vjerom i nadom gledate u budućnost. Bog računa na vas, Crkva i hrvatski narod trebaju vaše znanje i vaše služenje. Neka vas u daljnjem radu prati zagovor Blažene Djevice Marije, koju u Litanijama zazivamo, “zdravlje bolesnih” i svetoga Luke Evanđelista, zaštitnika liječnika. Amen.