Preč. gosp. ALOJZIJE PETRANOVIĆ, začasni kanonik zagrebačkog i sisačkog Kaptola i dugogodišnji župnik župe sv. Križa u Sisku ugledao je svjetlo dana na današnji dan prije 80 godina u Gornjoj Jelenskoj (k. Popovače). Za svećenika je zaređen na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla 1961. godine. Služio je u Gornjoj Stubici, u Gori kod Petrinje i Sv. Križu u Sisku. Neko je vrijeme upravljao župama Stari Farkašić, Šišinec, sv. Marija u Sisku, Sela, i sv. Kvirin u Sisku. Uz pastoralni rad bavio se i pisanjem. Tiskana su mu ova djela: Sakralno–turstički vodič Siska i okolice (1977.), Uz put (1998.), U svjetlu križa (2008.), Na putu (2000.), Ostavi otvorena vrata (2011.).

Dragom slavljeniku iskreno čestitamo 80. rođendan i molimo Gospodina da blagoslovi njegove dane.

Na našu zamolbu slavljenik se rado odazvao i dao nam ovaj intervju kojega ovdje donosimo.

Na Kvirinovo, prije 11 godina primili ste nagradu grada Siska za životno djelo čime vam je odano priznanje za vaše tridesetogodišnje djelovanje na ovim prostorima. Recite nam koji su vam se trenuci vašega svećeničkog djelovanje u Sisku najviše usjekli u pamćenje?

Što mi se usjeklo u srce, u sjećanje? Puno je vremena prošlo i mnogo se toga događalo. Što izdvojiti? Sve je ostavilo dubok utisak i sjećanje. Onomu tko je pozvan i poslan na službu Božjem narodu i to ozbiljno shvaća i prihvaća sve što radi ostavlja u njemu trajne tragove. Svaki susret ti je važan. Svima te Bog šalje. No, postoje i posebne situacije, osobe i prigode koje se pamte. Sisak je bio i jest poseban pa stoga i zahtjevan. U njemu su mnogi prije mene ostavili svijetli trag svoga djelovanja. Oni su ga sačuvali i nama predali. Bilo je slavnih dana časne prošlosti i žrtava na kojima je ona građena. Svako vrijeme ima svoju težinu i odgovornost. Ja sam bio svega toga svjestan. Nije mi ni bilo lako uključiti se u pastoralno djelovanje toga i takovog Siska i učiniti sve da bude bolje i Crkvi i gradu. Sisak je bio za mene izazov. “Hodao sam po žici” ali se ipak iza žice nisam našao. Izlazio sam suh iz vode. Nije bilo lako poslije likvidacije vlč. gosp. Žagmeštra ni mom prethodniku vlč. gosp. Lončareviću i njegovim suradnicima kao i Božjem narodu ostati vjeran Bogu i svojoj Domovinu. Posebno mi je u trajnom sjećanju moje “malo stado“ koje mi je davalo podršku u svim mojim pothvatima i djelovanju. A takovih je bilo i u svetom Križu i svim župama Dekanata. Posebno mi je u sjećanju Sisačka bolnica koja je bila sa svojim osobljem uvijek otvorena svećeniku za duhovne potrebe bolesnika.

Za vrijeme Domovinskog rata pokrenuo sam s gradonačelnikom Željkom Malincem dobivanje lokacije za crkvu svete Marije. Bile su dane tri ponude, a odabrana je kao najbolja ova na kojoj je sagrađena današnja crkva.

Ove je godine sisačka crkva sv. Kvirina na Zelenom Brijegu proglašena „bazilikom manjom“. U vrijeme vašega župnikovanja u sv. Križu rođena je ideja da se osnuje nova župa u Sisku i sagradi crkva. Recite nam nešto o tim počecima župe sv. Kvirina?

Sveti Kvirin nas vraća u dugu i slavnu ali tešku prošlost, u početke kršćanstva, Crkve, a možemo reći i naroda na ovim prostorima. Nismo od jučer. Duboki su nam i davni korijeni. Časni i pošteni i svjedočanskom krvlju natopljeni sve do današnjih dana. Dugo godina je starodrevni Kvirinov grad Sisak imao samo jednu crkvu, i u njemu župu svetog Križa. Kako se grad širio, potrebe za novim prostorima bile su sve zahtjevnije i veće. Tako je za vrijeme župnika Lončarevića osnovana župa svete Marije i župa svetog Josipa u Galdovu. No, to nije bilo dovoljno. Ideja je bila u Božjem planu. Bog je spor, ali dostižan. On svoje planove uvijek ostvaruje. Pojedinačne i opće. Treba prepoznati trenutak njegova poziva. Ideja je tinjala. Krenula je upravo kad je Stevo Končar dao srušiti kapelu svetog Kvirina, 29. lipnja 1974. godine. Tim činom htjelo se zajedno s kapelom uništiti i korijene kršćanstva u ovom gradu i na ovim prostorima. Tada sam shvatio trenutak tog čina i dok sam protestirao u gradu zbog toga bezbožničkog čina u zajedništvu s 16 svećenika dekanata na čelu s biskupom Mijom Škvorcom, zavjetovao sam se, uz Božju pomoć, sagraditi ponovno, ne samo kapelu nego i osnovati novu župu sv. Kvirina. Jer grad se je širio i potrebe su bile za novim prostorom sve veće. I počeli smo tajno, zaslugom ing. Lojze Buturca i Dragutina Kovačića, kupnjom dvaju gradilišta na ime kapelana Marijana Franjčića i Ivana Damjanovića. I tako je krenulo, korak po korak teško i mučno,uz Božju pomoć i pod zaštitom svetog Josipa. Malo ih je bilo koji su vjerovali u započeti projekt jer nam je bio praćen svaki korak od strane režima. No, bili samo uporni. Teško je opisati sve teškoće i napore koji su uloženi u te početke. Malo ih danas ima koji to znaju, a ostali samo gledaju plodove. No, Bog zna i vidi. U njegovoj knjizi sve piše. Kasnije je sve išlo lakše, jer je bilo pogodno vrijeme i pomagao je grad i nadbiskupija razumije se uz veliki trud i novoimenovanog novog župnika Ivana Hrena. Ovom prigodom zahvaljujem onim tihim, a nevidljivim radnicima u tim teškim počecima kao što je naš Mato Vuletić, ing. Lojzo Buturac, Stevo Marić, Željko Sablić i mnogi drugi, koje zna samo dragi Bog i sveti Kvirin.

Kao župnik župe sv. Križa bili ste suorganizator proslave četiri Mlade Mise. Kojih se trenutaka s tih proslava posebno danas prisjećate?

Četiri Mlade Mise! Svaka Mlada Misa je velika radost za župnika. Za mene je posebna radost bila Mlada Misa o. Darka Teperta. Svaki je od nas izbor Božji i Božji dar. No, Darko je bio poseban. On je bio od Boga uzet, mislim da si je toga svjestan i Bogu posebno zahvalan, kao starozavjetni prorok Habakuk. Neka nastavi dobro započetim putem!

Domovinski rat donio vam je brojne probleme, patnju i bol. Što vas je tih godina Domovinskog rata najviše potreslo?

Domovinski rat! Za svakoga, a posebno za onoga koji je već jedan teški rat proživio, Drugi svjetski, stvara i otvara nove rane i patnje, ali i vlastite obveze i odgovornosti. No, to je u isto vrijem i prigoda da se provjeri i kvaliteta ljudskosti i bratske solidarnosti. Duboko me je potresla pogibija tolikih nevinih i prognanih braće i sestara; tolikih neznanih i crno zavijenih, koji su pali kao sjeme sjetveno noseći snoplje svoje za naše bolje, a ne ovo što sada imamo.

Posebno su mi ostali u sjećanju župni Caritasi u koje su bili uključeni župljani sa svojim svećenicima koji su tada bili jedno srce ijedna duša. Duboko me je pogodila tragična smrt župnika svete Marije Antuna Grahovara. Dobrog čovjeka i svećenika koji je bio kao zaklano žrtveno janje.

Slaveći zlatni svećenički jubilej prije tri godine jedan vas je čestitar nazvao čuvarom sisačke Crkve koju ste pripremili za ponovno uspostavljanje Sisačke biskupije. Kako ste vi osobno doživjeli taj trenutak kada je Sisak postao sjedište novoosnovane Biskupije?

Drago mi je da su neki osjetili da sam bio čuvar sisačka Crkve. Ja bih dodao, ne samo čuvar nego i pomalo graditelj materijalne crkve. Obnovljena je iz temelja župna crkva, a i pastoralni centar. Bilo je i duhovne obnove Božjega naroda koji je čuvar svijesti i ponosa, potomci slavnih predaka i baštinici kršćanskih i narodnih vrijednosti. Tu vrijednost i baštinu potvrdila je i Sveta Stolica osnivanjem Sisačke biskupije zbog čega sam posebno ponosan i zadovoljan. Osobito što je novi biskup upravo msgr. Vlado Košić, čovjek Božje mudrosti i svjetiljka u tami današnjeg trenutka, te pravi putokaz Crkve i hrvatskog naroda.

Nepunih četrdeset godina bavite se spisateljstvom. Objavili ste pet knjiga od kojih su tri zbirke pjesama. Koji su vam trenuci Vašega svećeničkog življenja i djelovanja bili posebno nadahnuće za pjesnički izričaj?

Pjesništvo! Samo uz put. Nisam kao pjesnik rođen, prema onoj izreci “poeta nascitur!” No, svaki je čovjek na svoj način pjesnik. Svaki i svojim glasom pjeva. Svojim životom, svojim djelovanjem. Ja sam uz svoje svećeničko poslanje uz put po koju pjesmu i zapisao. Pa i objavio. Kako mi je duša govorila prateći vrijeme i događaje u kojima sam živio i sudjelovao. Posebno sam volio male stvari i shvatio da je od njih satkan život u koji je čovjek postavljen za kralja i gospodara. Dosta sam tog primjećivao pa na putu pokušao zabilježiti. I sada “na kraju puta” očekujem zagrljaj u Očevu domu.

I na kraju što biste poručili posjetiteljima i čitateljima web-stranice naše Biskupije?

Budite ono što jeste! Budite sveti jer ste sveti! To nam poručuje sv. Pavao. Po svetom krštenje smo posvećeni na službu Bogu. Budite čvrsti temelji nove Sisačka biskupije: živo kamenje!