Tabula Peutengeriana s prikazom Rima i Siscije

Sisačka biskupija osnovana je u prvim stoljećima kršćanstva i jedna je od najstarijih na području današnje Hrvatske.
Iako nije poznato kada je osnovana, niti kakva je bila prva kršćanska zajednica u rimskoj Sisciji  (kako se Sisak zvao u to vrijeme), brojni ostaci materijalne kulture svjedoče o živoj kršćanskoj zajednici; muzeji u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Beču čuvaju natpise, sarkofage, lampice, nakit, novac i druge predmete s kršćanskim simbolima.

Arheološki park Siscia in situ ispred Katedrale                                                    Arheološko istraživanje na lokalitetu Sveti Kvirin u Sisku

Rimska svjetiljka s kristogramom, 4. st., pronađena u Sisku                                           Rimski privjesak pronađen u Sisku

Iz tih najranijih vremena poznato je 7 biskupa, koji su stolovali u ovom gradu i nosili naziv „episcopus Siscianae“; njihova prisutnost zabilježena je na crkvenim saborima ili u papinskim odlukama, a to su:

Kasto             249. godina
Sveti Kvirin    303.
Marko            347.
Konstancije    381.
Ivan               530.
Konstantin     531.
Vindemij        579.

Relikvijar iz Grada (Italija), 5. st., s prikazom Svetog Kvirina

Vjerojatno je negdje oko 600. godine Siscija bila razrušena, no rijetki i slučajni arheološki nalazi iz 7. i 8. stoljeća potvrđuju kako se život u gradu nastavio. Ono što se posebno ističe, je kontinuitet imena koje traje i kroz nekoliko slijedećih stoljeća.

U 9. stoljeću ovdje stoluje knez Panonske Hrvatske Ljudevit Posavski, a franački kroničar Einhard, koji bilježi borbe Franaka i Ljudevita, Sisciju naziva  „Civitas“. Civitas znači grad i u pravilu označava grad sjedište biskupije, za razliku od riječi castrum, koja znači utvrđeno mjesto. Einhard, koji je napisao i životopis cara Karla Velikog, ističe kako su franačkim kraljevima bile „najvažnije svete zgrade – crkve“ i kako su naređivali biskupima popravak starih i izgradnju novih crkvi.
Poznato je i kako metropolit Fortunat iz Grada (mjesto koje je bilo sjedište nadbiskupije, a nalazi se pored današnje Venecije) šalje pomoć Ljudevitu, jer je toj metropoliji tada pripadala Sisačka biskupija. Iz tog vremena potječu i kameni ulomci crkvenog namještaja ukrašeni pleterom.

Ulomak pluteja ukrašen pleterom, 9. st., pronađen u Sisku

U 10. stoljeću Sisačka biskupija se spominje na Splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine. Na Saboru 928. godine bile su ponuđene ninskom biskupu Grguru, u zamjenu za ukinutu biskupiju, čak tri biskupske stolice, među kojima i sisačka. Sve tri su tada bile upražnjene, ali premu istom zapisniku „dobro napućene i proviđene brojnim svečenstvom“.

Nema sumnje kako je Sisak kroz čitavo antičko i ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno središte šire regije i istovremeno sjedište biskupije. Tek novi politički odnosi i širenje mađarske dinastije Arpadovića, doprinose stvaranju Zagreba kao novog sjedišta političke i crkvene vlasti; a tada nestaje drevna Sisačka biskupija.

Pozlaćeno raspelo, 11. st., pronađeno u Sisku

Sisačka biskupija ponovno se spominje kao naslovna biskupija 22. svibnja 1999. kad je mons. dr. sc. Nikola Eterović imenovan naslovnim nadbiskupom Siska. Taj je naslov nosio deset godina, do 30. studenoga 2009.

5. prosinca 2009.godine, papa Benedikt XVI je bulom "Antiquam fidem" ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, a mons. dr. sc. Vladu Košića imenovao je njezinim biskupom.

(SJ)