Homilija na prezbiterskom ređenju Damira, Ivana i Rafaela 19.6.2021. Ispis E-mail
Subota, 19 Lipanj 2021 13:34
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na prezbiterskom ređenju Damira, Ivana i Rafaela

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 19.lipnja 2021.

/Čit.: Br 11,11b-12.14-17.24-25a; 2 Kor 4,1-2.5-7; Iv 20,19-23/

 

Draga braćo i prijatelji,

Dragi ređenici Damire, Ivane i Rafaele,

Dragi roditelji, braća i sestre, djedovi i bake, dragi prijatelji naših ređenika, poštovani Rektore i poglavari bogoslovnog sjemeništa, dragi bogoslovi, svećenici i mladomisnici, dragi vjernici!

Lijep je danas i svečan dan za našu Sisačku biskupiju. I osobito za vas, dragi Damire, Ivane i Rafaele. Crkva vam po mojim rukama podjeljuje sveti red prezbiterata, sakrament kojim postajete opunomoćeni službenici spasenja svojoj braći i sestrama, djelitelji svetih sakramenata i okupljatelji zajednica vjernika. Izabrana svetopisamska čitanja govore o sadržaju i zadaćama vaše službe koju primate.

U Starom zavjetu već su bili određeni službenici koji su predvodili Božji narod i prinosili žrtve u hramu. Bili su to članovi Levijeva plemena, dakle svećenici po nasljedstvu. Pa ipak Bog je izabirao neke koje je posebno obdario svojim karizmama da bi bili osposobljeni u osobitim prilikama voditi njegov narod. Mojsije je tako bio izabran za vođu naroda na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju. Ali on nije mogao sam voditi tako velik narod pa mu je Bog – čuli smo – pridružio 70-toricu muževa kojima je dao dio njegova duha da upravljaju narodom. Kad se pitamo, kakve su to bile osobite prilike, tada bismo mogli odgovoriti da su to bile zapravo neprilike: narod koji je izišao iz ropstva stalno se bunio jer je morao proći kroz pustinju, gdje nije bilo ni vode ni jela, gdje su vrebale zmije ljutice i mnoge opasnosti te je mnogo naroda izginulo.

Uspoređujući vas i ovu sedamdesetoricu, dragi ređenici, moram vam reći da ni vaše prilike, u kojima vi preuzimate svećeničku službu, nisu idealne. Sjetite se kako je 1945. nadbiskup bl. Alojzije Stepinac ređenicima rekao: „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ Bjesnio je tada progon Crkve, a posebno svećenika. Među ređenima za svećeništvo bio je tada i sluga Božji kard. Franjo Kuharić koji je često to spominjao. Doista, uslijedila su ubojstva mnogih svećenika, mnogi su bili pozatvarani i vršio se pritisak na njih na razne načine. Na samog Kuharića bio je poduzet atentat, no bio je upozoren i sklonio se te spasio glavu. Zašto kažem da ni vaše okolnosti nisu sjajne? Pa vi se redite u godini u kojoj naša Sisačka biskupija vida rane zadobivene od razornog potresa koji nas je pogodio 29. prosinca prošle godine. Također je još uvijek aktualna i globalna virusna pandemija koja odnosi živote i ograničava život ljudima. No, to su poznate stvarnosti kojima bih ja pridodao i opću moralno-religioznu krizu u kojoj se nalazi naše društvo ali i Crkva. Riječ je o možda najgoroj krizi u povijesti čovječanstva. Radi se o relativizaciji vrednota: bijelo se proglašava crnim, a crno bijelim i često se izvrću sve vrijednosti – od osobnog života, do obitelji i čitavog društva. Pojedinca se više u prvom redu ne shvaća kao Božje stvorenje koje ima neke zadane mogućnosti nego se one proširuju, bez obzira na moralno-etička pitanja tako da možemo govoriti ne samo o postmodernom nego o postcivilizacijskom čovjeku. Razvoj tehnike, koji ne prati i razvoj moralnih normi i svijesti o odgovornosti za osobe i društvo, omogućuje čovjeku današnjice ne samo da komunicira na daljinu, da uspostavlja preko društvenih mreža opću povezanost s ljudima iz cijelog svijeta, nego i da razvija tzv. umjetnu inteligenciju koja bi mogla zamijeniti zadane norme koje je odredio Bog Stvoritelj. U tom etičkom kaosu su posebno na udaru obitelji i sve tradicijske vrijednosti, tako da ono što je prije bilo označivano kao sramotno i nemoralno danas postaje poželjno i moralno. Dapače očekuje se da se oni koji se pozivaju na naravnu i razumnu, od Boga stvorenu stvarnost, proglašavaju nazadni i vrijedni prijezira. Jesu li to ona vremena o kojima je sveti Pavao govorio kada je napisao da će „doći vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima“ (2 Tim 4,3)?

U takvim je okolnostima veoma važno imati trijezan razbor, dapače dar razlučivanja duhova, što možemo nazvati i darom prorokovanja. Naime proroci su ljudi koji su uvijek govorili ne svoje nego Božje riječi, naučavali ono što Bog želi a ne ljudi. O tome govori i pročitani tekst iz SZ. Mojsije Bogu govori: „Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za me.“ Sjećam se da su za kardinala Kuharića govorili da je u zagrebačku katedralu ulazio kao da na ramenima nosi čitav hrvatski narod. To je spomenuo i njegov nasljednik na sprovodu. Nešto slično je Matoš napisao kako u katedralu „Na Banov grob zna neka žena doći s teškim križem cijele jedne nacije“. Doista nije moguće jednom čovjeku nositi toliku odgovornost. Ali netko mora pognuti leđa, netko mora čak podmetnuti sebe da nosi druge. To ste vi, dragi ređenici. Ali niste sami! Zajedno smo: i vaš biskup, i vaša subraća svećenici, i čitav Božji narod. Zajedno nosimo teret našega naroda, boreći se za njegovu dušu, za njega u nemilim okolnostima i tendencijama koja mu namjerno odmažu i žele ga duhovno, moralno, ali i fizički i uništiti. I znate li kako ćete mu najbolje pomoći? Upravo savjesno vršeći svoju svećeničku službu: redovita molitva, svakodnevno slavljenje svete mise, propovijedanje i katehiziranje, organiziranje karitativnog djelovanja, okupljanje djece, mladih i starijih, posjećivanje bolesnih i nemoćnih, slavlje radosnih događaja, kao što je krštenje i vjenčanje, ali i blizina sa zaplakanima, u trenucima bolesti i smrti… A za to nije dovoljno stati na čelo naroda i govoriti ljudima bilo što. Mnogi to čine i zavode narod. Ne! Naša je dužnost govoriti Božje riječi ljudima. Zato je potreban proročki duh, dar koji prodire u dubine Božje i zahvaća najprije vlastito srce da bi onda naše riječi bile kadre mijenjati srca naše braće.

Kako je moguće da ne malakšemo pod tolikim teretom? Sveti Pavao u 2. pismu Korinćanima (2 Kor 4,2) kaže: „Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. Dakle, radimo otvoreno. Vjerujte mi, draga braćo svećenici: nema gore kuge među nama nego lukavo izopačivati Riječ Božju. Kada među nama krene ogovaranje pa i klevetanje, kada se ne držimo zajedno – pod onom: svi za jednoga, jedan za sve – tada je doista moguće da pod tim teretom naše službe počnemo malaksati. Molim vas stoga, nikada ni jednu riječ ružnu ne recite protiv svoga brata. Ako već vidite neku zabludu ili problem, prvo njemu na samo recite, pa tek onda dođite k biskupu. Često nemamo prave informacije i ne razumijemo sve motive i ono što je u srcu našega brata koji se muči i treba mu pomoć. Molimo se jedni za druge, to vam posebno stavljam na srce: Oremus pro invicem!

Kako je prelijepa izjava sv. Apostola: „jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa.“ (ib., 4,5). Biti sluga, osjećati se slugama, raditi kao što sluge rade. Kaže nam Gospodin da kad sluga sve izvrši što mu je zapovjedio gospodar, treba reći: sluga sam beskoristan, izvršio sam što sam bio dužan izvršiti! (usp. Lk 17,10) „To pak blago imamo u glinenim posudama, da izvanredna ona snaga bude očito Božja a ne naša.“ (ib., 4,7) Prelijepi tekst! Ne mi, mi smo ništa, on, on je sve, njegova je snaga i moć, naša je samo posuda, slaba i glinena, krhka i bezvrijedna bez njega.

U evanđelju po Ivanu (Iv 20,19-23) donesen je susret Isusa uskrsnuloga s učenicima. Bilo je to na sam dan njegova uskrsnuća. Oni su zatvoreni, u strahu od Židova… a on dolazi k njima i kaže im: „Mir vama!“ Kada im je pokazao ruke i bok, kaže evanđelista Ivan, „obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (ib., 20,20). Koja je to radost: vidjeti Gospodina! Svećenik mora živjeti od te radosti, „sva radost tvoja neka bude Gospodin: On će ispuniti želje tvoga srca!” (Ps 37, 4). Jesmo li doista zadovoljni samo s tom radošću? Smatramo li ju najvećom i dostatnom za naš život, radost od koje se živi? To je doista bit svećeničke ne samo službe nego egzistencije, cijeloga života. A onda u toj radosti učenici čuju riječi poslanja koje im Gospodin daje: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ Međutim to je opet preteška zadaća za naša slaba ljudska pleća, sami ne možemo to izvršiti. Zato on „dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga'.“ (ib., r.22)

Iz vlastitih sila i nastojanja mi ne možemo biti dobri kršćani. Zato trebamo Silu odozgor, Duha Istine, Branitelja, Duha Svetoga! On je ta pokretačka snaga koja nas jedina može nositi naprijed, da izvršimo ono što nam je Gospodin Isus zapovjedio. Zato u obredu ređenja posebno zazivamo dolazak Duha Svetoga. Ali tu molitvu trebamo gajiti čitav život: Dođi Duše Sveti, i ognjem svoje ljubavi zapali moje srce!

Gospodin posebnu pozornost stavlja na opraštanje grijeha: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ Ovo je svakako veoma važna služba u našem pozivu: otpuštati grijehe u ime Isusovo. Služba pomirenja veoma je zahtjevna i delikatna, ali nadasve uzvišena. Nju treba pratiti blagost i obazrivost, da pokornika ne povrijedimo nego da ga ispunimo radošću i dademo mu novu nadu.

Želim vam još, draga braćo, pročitati izvadak iz Pisma biskupa Zagrebačke metropolije (3.6.2021.) o važnosti Euharistije za naš svećenički život: „Slaviti euharistiju radost je i glavna dužnost svećenika koja odražava svećenički identitet. Isus Krist je svećeništvo kao crkvenu službu ustanovio na Posljednjoj večeri, u kontekstu ustanovljenja euharistije. Premda slaviti euharistijsko slavlje nipošto nije jedino svećeničko poslanje, ono je nedvojbeno temeljna svećenička radost i obveza. Tako kaže i Drugi vatikanski koncil: „U otajstvu euharistijske žrtve, u kojemu svećenici ispunjaju svoj glavni zadatak, neprestano se izvršuje djelo našega otkupljenja pa se stoga usrdno preporučuje njezino svakodnevno slavljenje; ono je čin Krista i Crkve također ako joj vjernici ne mogu prisustvovati. Dok se tako prezbiteri povezuju s činom Krista svećenika, oni se svakodnevno posve prinose Bogu, i dok se hrane Kristovim tijelom, oni od srca postaju dionicima ljubavi onoga koji se daje vjernicima za hranu.“ (PO, 13)

Sv. Ivan Pavao II., piše u Pastores dabo vobis: „U svojemu pozivu na službu svetinja svećenici su prije svega službenici misne žrtve: njihova je uloga nezamjenjiva, jer bez svećenika ne postoji euharistijski prinos. To tumači posebnu važnost euharistije za svećenički život i službu i, prema tomu, za duhovnu izgradnju kandidata za svećeništvo.“ (br. 48)

Bl. Alojzije Stepinac je rekao: „Dragi prijatelji, zapamtite jedno. Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnosti pastira Vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti,  da se izvrne ovaj red,  da Vas vode oni, koji treba da budu od Vas vođeni… Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad, i rušit ću sve što nije vrijedno imena: borac Kristov. Nadalje, ne bojmo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo, i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.

Papa Franjo potiče nas sve na naviještanje Evanđelja kad kaže: „Svima i svakome, dakle, ne umarajmo se ponavljati: Krist je uskrsnuo! Ponovimo riječima ali više od svega svjedočanstvom našeg života. Radosna vijest uskrsnuća trebala bi isijavati iz našeg lica, naših osjećaja i stajališta, u načinu na koji se odnosimo prema drugima.“ (Papa Franjo, Različiti i ujedinjeni, KS, Zagreb 2021., 119-120).

Neka vam, draga braćo mladi svećenici, molitva i euharistija budu na prvom mjestu, da ostanete vjerni Kristu.

Neka vas zagovara Marija, kojoj se rado u molitvi, osobito krunici, utječite!

Neka mole za vas naši zaštitnici sv. Kvirin i bl. Alojzije. I mi svi molimo se za vas, i vi se molite za sebe i za nas, da budemo svi dostojni službe koju smo primili. Amen.

 

Twitter