Homilija na Uskrs 2021. Ispis E-mail
Nedjelja, 04 Travanj 2021 12:33
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Uskrs

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 4. travnja 2021.

 

Draga braćo i sestre,

Papa Benedikt XVI. ispričao je u svojoj knjizi „Ljubav koja spašava“ koja je prošle godine izišla u hrvatskom prijevodi i ovu zgodu:

„Jedan moj prijatelj, austrijski svećenik, nedavno je objavio uspomene na svoju majku koja je u teško vrijeme, u uvjetima koje danas jedva možemo i zamisliti, donijela na svijet jedanaestero djece, od kojih je osmero spontano krenulo putem svećeništva i redovništva. U toj je knjizi potresna pripovijest o majčinoj oporuci. Posljednjega dana svojega života ujutro je bila, kao i uvijek, na euharistijskom slavlju i primila Tijelo Kristovo. Zatim je obavljala svoj svakodnevni posao. Uvečer je, po običaju, zajedno s mužem zazvala blagoslov na slike djece i pošla u kuhinju spremiti sebi šalicu kave. Malo kasnije našli su je bez svijesti, ležala je na podu, a tri je sata kasnije umrla. Ali dirljivo je da je na stolu bila razglednica koju joj je malo prije poslao jedan od njezinih sinova. U jednome praznom kutu, drhtavim, ali još dobro čitljivim slovima, napisala je: 'Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja.'… Pa kada se baš ništa ne bi znalo o životu ove žene, u ovome bi se bez sumnje moglo prepoznati kojim je putem išla da bi na kraju pokazala, u svoj jednostavnosti koja joj je bila vlastita, takvu veličinu, takvu zrelost i slobodu… takva je sloboda u njoj rasla gledajući lik Isusa Krista i živeći u Isusu Kristu. Zapravo, upravo je to bio njezin put… 'Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja.' Polazeći odavde, uspijevamo razumjeti Gospodina. Izvornom gestom ove ljubavi on postaje sluga na vratima koji očekuje goste, da bi im – kao što to zahtijevaju prašina i znoj Istoka – oprao noge. On nas čeka da bi nas oprao od prašine i znoja našega života, kako bismo bili prikladni za zajedništvo, da postanemo prikladni mjesta za njegovim stolom… Slaviti Euharistiju znači ući u ljubav. A u ljubav se ne može ući ako se ne ostavi sama sebe, ako se iza sebe ne ostavi egoizam. Ući u ljubav znači uvijek ponovo naučiti reći: 'Čini od mene što hoćeš.' I tako, kako bismo provjerili slavimo li Euharistiju ispravno, trajno trebamo provjeravati koliko smo uvučeni u sferu djelovanja ljubavi.“ (J. Ratzinger /Benedikt XVI., Ljubav koja spašava, Verbum 2020, 57-60)

Ovo su veoma znakovite i duboke riječi koje povezuju: Isusa – s čovjekom -  u ljubavi – koja se odražava najviše u Euharistiji. A to je upravo Uskrs! Slavlje života bez granica za svakog čovjeka koji ljubi i slijedi Isusa, bez egoizma u potpunoj ljubavi, što se sve pokazuje najbolje u Euharistiji, gdje nas svaki puta, svake nedjelje ali i svakog dana dočekuje Isus uskrsnuli.

Što se to točno dogodilo s Kristom tumači nam papa Benedikt XVI. u knjizi „Isus iz Nazareta“: „Što se tu dogodilo? Očito to svjedocima koji su se susreli s Uskrsnulim nije bilo jednostavno priopćiti. Bili su suočeni sa stvarnošću koja je i za njih same bila posve nova, koja je lomila obzor njihova iskustva. Koliko god ih je stvarnost onoga što se dogodilo zaokupljala i gonila na svjedočanstvo, toliko je ujedno bila i posebna… Kada bi se u Isusovu uskrsnuću radilo samo o čudu oživljena mrtvaca, u konačnici nas se to ne bi ništa ticalo. Tada ono ne bi bilo važnije od liječnikova umijeća oživljavanja klinički mrtvih. Ono ništa ne bi promijenilo u svijetu kao takvu i u našemu postojanju. Čudo oživljenja mrtvaca značilo bi da je Isusovo uskrsnuće bilo isto što i uskrišenje mladića iz Naina, Jairove kćeri ili Lazara. Nakon dužega ili kraćega vremena oni su se vratili u svoj dotadašnji život, kako bi kasnije konačno umrli. Novozavjetna svjedočanstva ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi da se kod 'uskrsnuća Sina Čovječjega' dogodilo nešto posve drugo. Isusovo je uskrsnuće bilo prodor u posve nov način života, u život koji više nije podložan zakonu 'smrti i postojanja' nego je postavljen iznad toga – život koji je otvorio novu dimenziju ljudskoga postojanja…“ (ib., 232-233).

„Dakako, na kraju za sve nas uvijek ostaje pitanje koje je Juda Tadej postavio Isusu u dvorani Posljednje večere: 'Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama a ne svijetu?' Da, zašto nisi moćno nastupio pred svojim neprijateljima koji su te odveli na križ? – mogli bismo upitati. Zašto im neporecivom snagom nisi pokazao da si ti Živi, Gospodar života i smrti? Zašto si se pokazao samo maloj skupini učenika, u čije se svjedočanstvo sada moramo pouzdati? … Božjem je otajstvu navlastito da tiho djeluje. Tek malo-pomalo u velikoj povijesti čovječanstva on izgrađuje svoju  povijest. Postaje čovjek, ali na način da ga suvremenici, mjerodavne snage povijesti mogu zanemariti. Trpi i umire, i kao Uskrsli, želi doći čovječanstvu samo po vjeri svojih kojima se očituje. On trajno tiho kuca na vrata naših srdaca i lagano nam otvara oči, kada mu otvorimo…“ (ib., 262-263)

I na kraju, nakon 40 dana ukazivanja i druženja s učenicima Uskrsnuli odlazi k Ocu. U Lukinu evanđelju Isus je odveo učenike u Betaniju: „Podiže ruke pa ih blagoslovi.“… Isus se rastaje blagoslivljajući. Blagoslivljajući odlazi i u blagoslovu ostaje. Njegove ruke ostaju raširene nad ovim svijetom. Blagoslivljajuće su Kristove ruke poput krova koji nas štiti… Po vjeri znamo da Isus, blagoslivljajući, drži svoje ruke raširene nad nama. I to je trajni razlog kršćanske radosti.“ (ib., 278)

Papa Franjo u najnovijoj enciklici „Fratelli tutti“ u Ekumenskoj kršćanskoj molitvi ima i ove riječi: „Bože naš, Trojstvo ljubavi… daj nama kršćanima da živimo evanđelje i prepoznajemo Krista u svakom čovjeku, da ga vidimo raspeta u tjeskobama napuštenih i od ovoga svijeta zaboravljenih, i uskrsloga u svakom bratu ili sestri koji ponovno ustanu.“

Doista, potrebno je tako gledati ljude oko sebe, kao svoju braću i sestre i vidjeti u njima Krista, koji se jedne strane trpi, a s druge strane ustaje od mrtvih. A ta se preobrazba događa i po našoj ljubavi, po tome kako mi pristupamo drugima, gledamo li u njima našu braću i sestre, ili ih smatramo neprijateljima i suparnicima, znamo li im oprostiti i zlobu i laž, ili ih kažnjavamo svojom odsutnošću i zanemarivanjem. Koliko li smo samo puta ovih proteklih mjeseci mogli vidjeti upravo Krista patnika u našoj braći i sestrama koji su ostali bez svoga doma, koji su ostali još gore bez ikoga svoga, sami i napušteni! Koliko smo puta mogli vidjeti suze u očima staraca, ali i djece! Koliko smo puta vidjeti majke i očeve koji su htjeli a nisu mogli zaštiti svoju djecu koja su bila izbezumljena od straha! To je bio Krist koji je u njima patio, Gospodin naš koji je bio na Golgoti, onaj kojemu su vojnici dali piti ocat nataknut na spužvu, a mi smo mu mogli pružiti barem čašu vode… Ali kad se taj slomljeni čovjek, patnik, stradalnik pridigao, kad je osjetio da netko misli na njega, da će mu netko priteći u pomoć, on je postao novo stvorenje, u njemu se rađao optimizam. „Nije li gorjelo srce naše kad nam je putem govorio…“, rekli su učenici koji su tužni otišli iz Jeruzalema, ali su putem sreli uskrsnuloga Gospodina i sve se promijenilo. Tako je lijepo bilo gledati i one koji su dolazili u crkve slomljeni, a nakon misa i molitava odlazili okrijepljeni nadom; bilo je lijepo gledati u Caritasu kako su se ljudi pridizali na lijepu riječ i gestu kojom su osjetili da nisu sami, da imaju nekoga tko misli na njih i želi im pomoći.

Čuli smo Riječ Božju.

U čitanju Djela apostolskih (Dj 10, 34a.37-43) sveti Petar svjedoči o Isusu koji je „prošao zemljom čineći dobro“. I mi smo svjedoci“, kaže Petar, svjedoci svega što je Isus govorio i činio, i kako je umro i uskrsnuo. Nije li i naše, braćo i sestre, svjedočiti upravo o Kristovu uskrsnuću, o ljepoti života s njime, o toj nadi koja je po njegovu uskrsnuću darovana i svima nama?

Evanđelje po Ivanu (Iv 20,1-9) izvješćuje o događaju uskrsnuća. Trećeg dana Marija Magdalena je na grobu, ali opaža da je prazan. I trči noseći tu vijest apostolima Petru i Ivanu. Za nju to nije radosni događaj nego događaj koji je izazvao novi strah, pitajući se tko je ukrao tijelo Isusovo. Sad nakon toga trče na grob apostoli Petar i Ivan te dolaze i sami se uvjeriti da je doista grob prazan i da u njemu nema tijela Isusova. Zanimljivo, Ivan stiže prvi ali poštuje prvenstvo Petrovo te njega pušta da prvi uđe u grob u kojemu su samo povoji i ubrus. Za sebe Ivan kaže da je, nakon što je drugi ušao u prazan grob, „vidio i povjerovao“. To bismo i mi danas trebali povjerovati, isto što i Magdalena, Petar i Ivan, naime da je Isus živ. Tada još nisu upoznali tu novost, bojali su se ali uskoro, kada im se živi uskrsnuli Gospodin ukaže, spoznat će to otajstvo uskrsnuća. Od njega, braćo i sestre, živi Crkva već 21. stoljeće. Da Krist nije uskrsnuo, naša bi vjera bila uzaludna. Mi smo glasnici uskrsnuća, to je naše poslanje, to mi svjedočimo i to živimo. Svaki dan, u svakoj prilici, pred svim ljudima i događajima: da nas sve Bog kroz različite ljude i događaje, vodi u život uskrsnuća. To je cilj, to je svrha naših težnji!

Možda bismo i mi trebali, poput majke na početku ovog razmišljanja, reći Gospodinu: „Čini sa mnom što hoćeš, samo mi daj da te ljubim do kraja.“ A to je moguće reći samo ako vjerujemo u uskrsnuće, ako je naša duša u miru pred Bogom, ako smo iz njegove ruke spremni prihvatiti i trpljenje i smrt, ali ne odričući se nade u pobjedu dobra, i – što je najvažnije – ljubavi prema Bogu i bližnjima. To je put Uskrsa, to je Uskrs sam! Jer, kako veli sveti Pavao: “Ljubav nikad ne prestaje!“, a to je upravo Uskrs: život koji ne prestaje. Stoga onaj koji vjeruje u ljubav, vjeruje i u Uskrs, tj. život koji je vječan.

A daruje nam ga Gospodin Isus Krist koji je prvi pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnog života. Povjerujmo mu danas da bismo mogli sutra biti zauvijek s njime.

Amen.

 

Twitter