Homilija na misi posvete ulja 1.4.2021. Ispis E-mail
Četvrtak, 01 Travanj 2021 13:29
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 1. travnja 2021.

 

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Ovogodišnji je Veliki četvrtak prigoda da se mi svećenici okupimo, a koji se mjesecima nismo mogli sastati, što zbog pandemije koronavirusa što zbog potresa koji je pogodio našu Biskupiju. Bili smo ipak uvijek zajedno u molitvama, u osobnim susretima i posjetima.

Danas na Veliki četvrtak ovom svetom misom mi svećenici slavimo svoj dan. Na ovaj je dan naime naš Gospodin Isus Krist ustanovio euharistiju i svećenički red, kada je – nakon pretvorbe kruha i vina u svoje Tijelo i Krv - rekao svojim apostolima: „Ovo činite meni na spomen!“

Duh Božji je, kako Izaija prorok govori (Iz 61, 1‐3a. 6a. 8b‐9), nas svećenike „pomazao i poslao blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena; zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje; proglasiti godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega; utješiti sve ožalošćene, razveseliti žalosne na Sionu, i dati im vijenac umjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna“.

Naša je uloga, draga braćo svećenici , dakle, ne samo slaviti Euharistiju i predvoditi spomen Večere Gospodnje te Božji narod hraniti Riječju Božjom i Tijelom i Krvlju Kristovom, nego i vidati rane ranjenima i tješiti žalosne. Izaija prorok kaže da Božji blagovjesnik treba ljudima donositi „radost i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna“. A tog očaja ima posvuda, čak na žalost i među nama. Toga međutim ne treba biti!

Isus u evanđelju (Lk 4, 16‐21 16) upravo je ovo mjesto iz knjige Proroka Izaije izabrao kad su mu u nazaretskoj sinagogi pružili svitak da čita. I pročitane riječi primijenio je na sebe. Sjeo je nakon pročitane riječi i nakon tišine izgovorio: ʺDanas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.ʺ Ovo „danas“ traje sve do naših danas, i još dalje, trajat će do kraja svijeta i vijeka. Mi smo upravo nositelji tog „danas“, braćo svećenici i đakoni, mi koji pronosimo Isusovu Radosnu vijest i koji slavimo Euharistiju, što ne može slaviti ni jedan drugi čovjek na zemlji osim svećenika.

Zato smo ponosni na naše zvanje i naše služenje koje Isus želi upotrijebiti da po nama tješi, pridiže, liječi, pomaže i dariva svoj narod. A najveći dar koji on želi dati nama jest on sam. On pak ne može doći u punini ljudima bez posredničke službe svećenika. Zato je ovo zvanje tako uzvišeno i sveto. Toga želimo biti danas još više svjesni i zbog toga Bogu zahvaliti na daru poziva, na tome što je za nas učinio, što nam je darovao tu priliku da budemo s njim, da nas poučava i da nas šalje drugima koje on ljubi, da im mi svjedočimo tu njegovu ljubav koju on ima i prema nama i prema svim ljudima.

Otkrivenje (Otk 1, 5‐8) nas poziva: „Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen.“ Sveti Ivan ovdje jasno kaže da je nama Gospodin Isus darovao i otpuštenje grijeha i da nas je on učinio kraljevstvom i svećenicima, te mu zbog toga trebamo vječno zahvaljivati.

Vremena u kojima živimo veoma su ozbiljna i traže se hrabri ljudi koji neće misliti prvenstveno na sebe, već koji će se znati i htjeti žrtvovati za druge. To je poziv svećenika. Tko to nije spreman, neka se ne sprema i ne teži za ovim staležom. Tko živi samo za sebe i stavi sebe na prvo mjesto u svom životu, taj ne odgovara liku svećenika koji želi Isus Krist, pa ako i želi svećeništvo kao vrhovni svoj životni cilj, ali ne kao sredstvo da služi ljudima, kojima ga Krist šalje.

Tu nam dobro mogu poslužiti slike kojima se rado služi naš današnji papa Franjo koji kaže da svećenik mora „mirisati po ovcama“, tj. biti bliz svojim vjernicima, ne živjeti u svojoj samoizolaciji, u nekoj kuli nedodirljivosti; zatim Papa kaže da treba „ići na periferije“ čime želi reći da nas Isus šalje da se ne brinemo samo za one koji su redoviti naši vjernici, koji su oko nas, koji nam daju sigurnost, nego da nas trebaju posebno oni daleki, koji su se možda udaljili od Crkve i Boga; i treće, Papa kaže da je Crkva „poljska bolnica“, što znači da se mora – kao kad je rat – nalaziti među ljudima koji su ranjeni i trpe i organizirati pomoć za njih. Zar nije to na poseban način ovih dana, tjedana i mjeseci naš Caritas koji čini velika djela i pomaže u ovom potresu, ono što bismo zapravo i svi mi trebali: misliti na druge, pomagati, biti blizu stradalima?

Ovih dana šetao sam po Sisku, posebno na dionici od Velikog Kaptola prema distributivnom centru našega Caritasa te sam promatrao kuće. Jedne su jako stradale, druge manje, a treće ništa. To vidjevši sjetio sam se Isusove prispodobe o mudrom i ludom graditelju: mudar graditelj sagradio je kuću na stijeni, na čvrstom temelju, a ludi bez temelja, na pijesku. I kad se sruče bujice, nevrijeme, oluje na te kuće, prva će odolijevati, a druga će se srušiti „i bit će to ruševina velika“, kaže naš Gospodin (Mt 7,24-29). Sigurno je da mnoge kuće koje su se srušile, nisu bile dobro sagrađene te ih je potres pretvorio u ruševine, dok su druge odoljele udarcima potresa jer su bile sagrađene na čvrstim temeljima i s dobrim zidovima u kojima je više željeza… Međutim, najvažnije je graditi svoj duhovni dom, svoju egzistenciju. Ako ju utemeljimo na Kristu, sigurno ćemo nadvladati sve kušnje, no ako svoj život gradimo na svojoj slavi i traženju vlastite promocije da bismo stekli ljudsku hvalu, tada riskiramo da se naš život pretvori u ruševinu veliku…

Molimo se Gospodinu za sve nas, za biskupa i naše svećenike, za naše đakone, za bogoslove i sjemeništarce, molimo se da nas sve Gospodin čuva i upotrijebi za svoje Kraljevstvo. Poslani smo graditi taj duhovni dom u kojem je Krist, utočište za sve slomljene i stradale ljude. Za ljude koji su izgubili nadu, koji su ne samo potreseni nego i uništeni, ali u Božjim očima nikada nisu bezvrijedni. Poslani smo otići u porušene domove naših ljudi, donijeti im utjehu i nadu.

Svećenički je poziv specifičan jer je to poslanje od samoga Gospodina. A to onda znači da ono ne može biti drukčije negoli je svoj poziv živio naš Gospodin, koji: nije imao materijalnih dobara, mjesta „ni gdje bi glave naslonio“, koji je živio za druge – da pridiže klonule grješnike, da daje nadu očajnicima, da liječi bolesne i same, da im donosi Radosnu vijest da su voljeni i da ih Bog nije zaboravio, ako su ih i zaboravili ljudi.

Neka zagovara za nas naš sveti zaštitnik Kvirin, sisački biskup i mučenik, u čijoj se bazilici po prvi puta nalazimo na ovaj naš dan! On nije oklijevao kad je trebao svjedočiti za Krista, nego je život svoj položio za njega.

Neka moli za nas naš suzaštitnik blaženi Alojzije Stepinac, mučenik naših dana koji je bio progonjen, zatvoren i mučen jer se nije htio odreći svoje odanosti Papi, svojeg domoljublja i Bogoljublja!Neka mole za nas svi naši svećenici mučenici, sluga Božji brat Bonifacije Ivan Pavletić!

Molimo se za naše preminule svećenike od lani: Antuna Pećara, fra Tomislava Jurića, mons. Josipa Ćorića, fra Krunoslava Kašnara i fra Juru Stipića te za svećenike koji su sada bolesni: Marka Karaču, Damira Cekovića, Kristijana Krajnovića i Ivana Petrovića!

Molimo za svećenike koji su bez mogućnosti normalnog stanovanja u župnoj kući: u Sisku, Petrinji, Glini, Gori, Čuntiću, Bučici, Pokupskom. Od njih dvojica, u Gori i Bučici, trenutno su smješteni u privremene kućice. Podijelimo teret ovih stradanja s našom braćom i sestrama, budimo oslonac onima koji trpe i svi zajedno budimo uvijek i svagdje svjedoci Kristovi. Amen.

 

Twitter