Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2021. Ispis E-mail
Srijeda, 10 Veljača 2021 13:22
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo

Budaševo, crkva bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače 2021.

 

Draga braćo i sestre,

Naš sveti blaženik Alojzije Stepinac, kojega danas slavimo: i ova župa, i naša biskupija i čitava Crkva u hrvatskoj domovini i po svijetu, sav svoj biskupski život i djelovanje stavio je pod geslo: IN TE, DOMINE, SPERAVI – U Tebe se, Gospodine, uzdam!

Kad gledamo sve nevolje koje su nas snašle od prošlogodišnje proslave blagdana bl. Alojzija do danas – a to je pandemija virusnog oboljenja Covida-19 i onda razorni potres koji je pogodio upravo našu Sisačku biskupiju, posebno žestoko 28. i 29. prosinca prošle 2020., ali i čitavog siječnja ove 2020. godine, i mi trebamo s našim svetim Blaženikom reći Bogu: „U Tebe se, Gospodine, uzdam!“ A u koga drugog da se pouzdamo, tko nam može pomoći i izbaviti nas od tih zala? Sa svetim Petrom i mi trebamo reći, nakon što su mnogi učenici odstupili te više nisu išli za Isus jer ih je sablaznio kada je rekao da trebaju blagovati njega jer je on Kruh života: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68) Naime, slijediti Gospodina Isusa može samo onaj koji ima u njega neograničeno povjerenje, a kušnje koje moramo proći kroz naš zemaljski život samo su zato da se proslavi Gospodin, da naše pouzdanje u njega još više očvrsne.

Čitanje knjige Mudrosti (Mudr 3, 1‐9) govori nam o pravednicima koji trpe: njihova se muka čini očima bezbožničkim kao nesreća, kazna i propast, ali oni su u miru. Oni su zadobili dobra velika jer ih je Bog stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Zanimljivo je kako starozavjetni pisac patnju pravednika opisuje kao sredstvo da oni budu još bliže Bogu i da upravo nadvladana kušnja pokazuje da su oni privrženi Gospodinu. Bez obzira je li nam u životu dobro ili nije, je li sve lijepo i sve nam uspijeva, ili nas biju neviđene nevolje, podmetanja ljudi, progon i prijeti nam i sama smrt, ako ustrajemo u vjernosti Kristu, bit ćemo spašeni. Dapače, kaže pisac knjige Mudrosti, Bog će takve nagraditi te će oni „suditi pucima i vladati narodima i Gospodin će kraljevat nad njima uvijeke. Koji se u nj ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.“

A onda slijedi prelijepi tekst, zapravo pohvala Bogu zbog njegove utjehe u nevoljama, jer sveti Pavao je sam to iskusio i zato tu pohvalu Bogu piše iz punog uvjerenje: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša.“ (2 Kor 1,3-5) Kako lijepo i istinito rečeno!

Koliko puta sam doživio i sam da je Bog blagoslovio naša trpljenja, naše patnje, naše žrtve. I ovaj potres je u Božjem promislu blagoslov za sve nas. Mi to sada tako ne doživljavamo jer trpimo i teško nam je, ali kada sve to prođe, vidjet ćemo da će biti mnogo dobrih posljedica, i za svakoga od nas osobno, i za naše zajednice, i za čitavu Crkvu i naš narod.

Kardinal naš blaženi zaštitnik Alojzije prošao je kroz mnoge nevolje, toliko je bio progonjen, krivo optuživan, pogrđivan, ismijan, toliko je bio meta mrzitelja istine da je to teško i shvatiti. Samo jedna činjenica govori za sebe više od ostalih: kad je umro i njegovo tijelo bilo preneseno na obdukciju na zagrebačku Šalatu, iživljavali su se Udbaši koji su tjerali liječnike da u mrtvo tijelo uliju tekućinu koja je trebala razgraditi i uništiti sve dokaze o trovanju. To se ipak nije moglo u potpunosti dogoditi jer je u kostima ostalo previše tragova enormnih količina otrovnih elemenata koji su dokaz da je bio sustavno trovan. U tu su svrhu kardinalovu lubanju prerezali i u nju ulili istu tekućinu. I onda ono najgore: iz kardinalova tijela izvadili su srce no jedan ga je liječnik uspio spasiti. Predao je srce na Kaptolu Crkvi ali je Udba saznala i odnijela srce i spalila ga doslovno u jednoj peći. Ima li brutalnijeg odnosa prema drugome nego to da se mrcvari njegovo mrtvo tijelo? Zar je to zavrijedio jedan nadbiskup, predstavnik Katoličke Crkve u hrvatskom narodu?

Naš akademik i pjesnik Drago Štambuk napisao je prekrasnu pjesmu Spaljeno srce. Iz nje prenosim ovaj odlomak:

Tvoje srce izbodeno, srce od srca veće, Vuci hudi odniješe da zatru mu trag, Ne znaju jadni da srce je tvoje u mnozima i udara snagom mora  a ne tiskom vala jedinoga što prši o čelo hrid. Gospod mi je svjedokom goruće ljubavi za tužan narod moj. I pepeo srca što spaliste ga – ja spalih. Oslobođene česti Hrvatskom užganom lijeću i dosižu kutka tri. Pomiješane s prašinom i prahom zemlje dotiču svaki trag. Množi se poput roja i širi poput plime – ljubavi moje znak. Obdukcijom ne zatru ljubav, ona je sunca slap. Jedna je ljubav moćnija od tisuću mržnji i bilijuna zla… Tko spaljuje srca taj ne zna ljubav i tužan mu zemni je prah… Gospode, tu sam, tvoj sluga mal, ništavni, koji se drznu biti Lav u nevrijeme. Razumi, ranjeni Isuse, naroda hrvatskog bol i sotonske beštije što sumporni raspiruju soj. Posveti, Bože, moga puka muku i strah i daj mu hrabrost, pouzdanje i vjeru da s njim si i u najcrnji mrak.

Uvijek sam se pitao: kako to da je komunistima više smetao Stepinac nakon što je umro negoli dok je bio živ? Oni su se protiv njega žestoko borili, i bore se još i sada. A dizali bi ga u nebesa da je htio i malo njima popustiti, ali on je ustrajao! Rekao je: „Ako treba trpjeti, trpjet ćemo. Ako treba u zatvor, u zatvor ćemo. Ako treba umrijeti, i umrijet ćemo – ali sotoni popustiti, to nikada!

Sjećam se, braćo i sestre, a svaki sam dan odlazio na Blaženikov grob kad sam šest godina boravio kao bogoslov u velikom sjemeništu na zagrebačkom Kaptolu, da je uvijek kod njega netko molio… i nikad na njegovu grobu nije nedostajalo cvijeća, i uvijek je gorjela barem jedna svijeća. Osjeća narod naš tko je za njega blaženi Alojzije, moli mu se, njemu se utječe. Razumije silnu patnju njegovu, ali ona je izvor silne milosti za sav narod… kao što Matoš piše za bana Bakača, sisačkog junaka, tako bismo mogli mi tu kiticu prereći za našeg Blaženika: „U katedralu, kad su teške noći, Na Alojzijev grob zna neka žena doći S teškim križem cijele jedne nacije, A on joj veli: Majko, audiant reges: Regnum regno non praescribit leges, I dok je srca, bit će i Kroacije!“

Zapravo da bi se moglo ovako hrabro, poput našeg blaženog Alojzija, odolijevati zlima kojima nas sapinje i šiba svijet i đavao, potrebno je sa svetim Pavlom reći: „u sebi prihvatismo i smrtnu osudu   da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve.“ (ib.,9) U sebi nam valja prihvatiti i samu smrt, pomiriti se s njom, da se ne pouzdamo u sebe, nego da kličemo „In te, Domine, speravi – u Tebe se, Gospodine, uzdam!“ Dakako, vjerujući da Bog uskrisuje mrtve.

A riječi svetog Pavla kao da su upravo namijenjene za usta našeg svetog blaženika Alojzija: „Ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli osobito prema vama u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti.“ (2 Kor 1,12) On je sudu izjavio: „Moja je savjest čista.“ On je svetac čiste savjesti.

U evanđelju (Iv 12, 23 ‐ 28 ) čujemo kako je Isus prije svoje muke rekao učenicima: ʺDošao je čas da se proslavi Sin Čovječji… Duša mi je sad potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!ʺ Iz ovih riječi se jasno vidi da je Isus smatrao da je muka bila cilj njegova dolaska na zemlju: on je zato došao na zemlju da podnese muku križa za nas ljude. I to nije gledao kao katastrofu, premda mu je bilo teško i bojao se. On je u tome vidio čas Božje i vlastite proslave. Sjetimo se kako je Isus odgovorio onima koji su ga pitali je li slijepac od rođenja zgriješio te se slijep rodio ili su to bili njegovi roditelji (Iv 9,2), zatim jesu li zbog svojih grijeha poginuli oni na koje se u Jeruzalemu srušila kula u Siloamu (Lk 13,4), a Isus je odgovorio: „nipošto, nego da se očituju djela Božja… ako se ne obratite svi ćete jednako propasti!

Tako bismo trebali zaključiti i mi kada se danas susrećemo s tragedijom i prirodnom katastrofom potresa. Mi ne znamo razloge zašto to Bog baš nama i baš sada dopušta, ali je sigurno da se tako treba on proslaviti, da se trebaju činiti djela Božja. A djela su Božja ljubav prema bližnjemu, iskazivanje samilosti i milosrđa onima koji su sami i trpe hladnoću, neimaštinu, glad… Naš Caritas upravo to čini, djela Božja. A mi svi zajedno možemo se više Bogu moliti za sve koji trpe, za sve koji im pomažu. Tako im i mi pomažemo, ako se i ne možemo svi fizički uključiti u to pomaganje.

I što je najvažnije, što Isus od nas očekuje, da se ne bi svima nama dogodile i teže stvari: obratiti se! To znači ostaviti se zla i grijeha, i činiti dobro, svoj život okrenuti Isusu i njega slijediti. Čitati i slušati njegovu Riječ da bi nas ona mijenjala. Kada gledamo patnje i trpljenje blaženog mučenika Alojzija, kako ne bismo i mi bili kušani i trpjeli danas u našim novim okolnostima? Ako su njega progonili jer je bio vjeran Kristu Gospodinu, zašto se onda čudimo ako i nas danas ozloglašuju, potvaraju, progone? „Ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ (Lk 23,31) upitao je Isus, a na nama je dati odgovor. Ne možemo mi danas očekivati ništa drugo niti bolje, kad su naši najbolji sinovi toliko morali trpjeti.

Neka nam se Gospodin smiluje po zagovoru našeg svetog blaženika Alojzija Stepinca koga nikakva kušnja nije mogla otrgnuti od jedinstva s Kristom!

Neka nas zagovara naš sveti Blaženik u ovom potresu i teškom stradanju naše Biskupije da Gospodin otkloni kušnju od nas, a nama dade snage da izdržimo i pokažemo svjedočanstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu!

Neka nas Gospodin po zagovoru našeg svetog Blaženika učvrsti u dobru i svakoj pravednosti, da se klonimo grijeha i zla, da budemo bliži jedni drugima i da više mislimo na nevolje naših bližnjih i svojim ih djelovanjem ublažimo!

Neka Presveta Bogorodica, naša Majka i najvjernija Odvjetnica svojim moćnim zagovorom svoga Sina zamoli da on ispruži svoju ruku nad valove i oluje našeg zemaljskog putovanja, da utiša huk oluje i valova te zaustavi potres i naše strahove, da djeca žive u miru, da svi ljudi zahvalno Boga slave. Amen.

 

Twitter