Homilija na proslavi sv. Luke, zaštitnika HKLD 18.10.2020. Ispis
Ponedjeljak, 19 Listopad 2020 07:44
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na na proslavi sv. Luke, zaštitnika Hrvatskog katoličkog liječničkog društva

Zagreb, crkva sv. Blaža, 18. listopada 2020.

 

Dragi liječnici, medicinske sestre i tehničari, dragi djelatnici u zdravstvu, braćo i sestre!

Danas slavimo svetog Luku, zaštitnika liječnika.

On je doista i sam bio liječnik (Kol 4,14), a poznat je po tome što je napisao treće evanđelje, Evanđelje po Luki. On je također pisac i Djela apostolskih. Poznat je po tome što je bio učenik i pratilac svetoga Pavla.

Mogli bismo već iz samih ovih činjenica zaključiti puno toga:

  1. Moguće je biti i liječnik, onaj koji njeguje bolesnike i liječi bolesno ljudsko tijelo, i ujedno biti evangelizator, misionar, onaj koji naviješta Evanđelje, Isusovu radosnu vijest. Neki to danas ne mogu zajedno misliti. Pa ipak to je na više načina moguće. Sam je Gospodin Isus bio ne samo navjestitelj Kraljevstva Božjega, učitelj i prorok, nego je bio i liječnik, znao se posvećivati bolesnicima i liječiti ih. Ipak, Isus je stavljao na prvo mjesto zdravlje duše a onda tijela. Tako je jednom na molbu prijatelja, koji su spustili preko krova na užetima svog hromog bolesnog prijatelja s posteljom u kući pred Isusa, on najprije rekao bolesniku: „Oprošteni su ti grijesi!“ Tek potom je rekao i „Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući“, međutim je i objasnio onima koji su mu prigovarali kako to on može grijehe opraštati, kako je Sin čovječji vlastan opraštati grijehe. Inače je sveti Luka od svih evanđelista najviše opisivao Isus kako posebnu pozornost stavljao na ozdravljenja bolesnih. Izgleda da je baš zato što je bio liječnik imao više osjećaja za potrebe ljudi pa je zapazio to što je Isus činio bolesnicima. On je u svome evanđelju opisao Isusa koji je s ljubavlju i zauzetošću imao vremena i posebno se naginjao nad potrebe ljudi koji su bili: bilo siromašni, bilo bolesni, bilo grješni. Njegovi su izvještaji jedinstveni po tome. I samo on ima opise kao što su: oproštenje ženi na večeri kod farizeja Šimuna, opis milosrdnog Samarijanca, odlazak i povratak rasipnog sina milosrdnom ocu, susret Isusa sa Zakejem, dolazak farizeja i carinika u hram, Isusov plač nad Jeruzalemom… on je jedini opisao i put učenika u Emaus…
  2. Iz rečenoga bismo mogli zaključiti kako je Luka liječnik znao povezivati znanost i vjeru. Kao Isusov učenik i evanđelista širio je vjeru u Krista, a kao liječnik bio je okrenuti znanosti, medicini. To također neki danas ne znaju spajati, kao da bi se vjera i znanost isključivale. A sveti papa Ivan Pavao II. napisao je encikliku „Vjera i razum“ u kojoj je ustvrdio da ljudska spoznaja ima dva izvora koji se međusobno trebaju upotpunjavati te su vjera i razum poput dva krila kojima se čovjek treba uzdići do Božjega kraljevstva. Osobito danas ta je tema aktualna i izaziva mnoge prijepore. No, pitanje je što je to vjera, i dakako što je to znanost. Kada bi znanost bila samo empirijska disciplina, tada ona ne bi imala puno prostora za vjeru. No i kada bi vjera bila potpuno iracionalna ni vjera ne bi mogla uključivati znanost. To međutim nije tako. Već su stari znali govoriti kako je vjera bez razuma slijepa, a razum bez vjere hrom. Stoga su stari skovali lijepi pojam: ratio fide illustrata – razum vjerom prosvjetljen, odnosno intellectus quaerens fidem – razum traži vjeru kao i fides quaerens intellectum – vjera traži razumijevanje.
  3. Sveti je Luka opisao ne samo u evanđelju Isusa i njegov život i djelo, nego je i u Djelima apostolskim opisao život prve Crkve, njezino širenje, napor apostola te širenje kršćanstva do Rima i po čitavom tadanjem svijetu. Doista, Isus bez Crkve nije potpun, ali ni Crkva bez Isusa nije moguća. Neki odbacuju Crkvu pa kažu: Isus da, Crkva ne, kao da bi bilo moguće doći do Isusa bez Crkve, bez onih koji su Isusovo ime pronijeli svijetom i koji su svjedočili i svjedoče za njega. Crkva je Tijelo Kristovo, rekao je to već sveti Pavao. Bez Krista Crkva nema smisla, ali do Krista danas ne može nitko doći ako ga ne upozna u Crkvi. Koliko god mi kršćani možemo lice Kristovo ne samo otkrivati nego ga na žalost i skrivati, mi jesmo to ogledalo u kojem oni koji ga ne poznaju mogu vidjeti Kristovo lice.
  4. Za svetog Luku postoji legenda da je baš on prvi naslikao ikonu Marije. Postoje i danas neke Marijine slike na kojima čak piše da ih je naslikao sveti Luka. U Bologni npr. imamo i Marijino svetište na čijem nas ulazu dočekuje sveti Luka koji drži u ruci Marijinu sliku, pa se i svetište zove „Santuario della Madonna di San Luca – Svetište Gospe od sv. Luke“. A zapravo radi se o tome da je baš u Lukinu evanđelju opisana Marija koja je začela po Duhu Svetome Sina Božjega i koja je rodila Isusa. Upravo i samo Luka opisao je navještenje Marijino, Marijinu pjesmu Magnificat – Veliča… Doista Luka je slikar Marije, ali perom, svojim evanđeljem. Premda i drugi evanđelisti imaju neka mjesta gdje spominju i opisuju Mariju, on je čak prozvan Marijinim evanđelistom. I sveti Matej donosi Isusovo djetinjstvo, ali on u prvom planu ima Josipa, Marijinog zaručnika, pa neki Matejevo evanđelje zovu i evanđeljem o Josipu. I na početku Djela apostolskih Luka Mariju spominje kao onu koja se s apostolima molila za dolazak Duha Svetoga. Virgo orans – kako bi rekao sv. papa Pavao VI. – najprije se kod Luke prikazuje kao ona koja jednostavno slavi Boga zbog velikih djela koja joj je učinio; potom kod svetog Ivana, u Kani Galilejskoj, Isusu iznosi zagovornu molitvu jer moli za druge, tj. za mladence, a potom u Djelima apostolskim moli prosnu molitvu, ali ta je molitva ne za neko vlastito dobro nego za dar Duha Svetoga.
  5. Evanđelje svetog Luke neki nazivaju i Evanđeljem Duha Svetoga. On je naime također u svojim novozavjetnim spisima posebno opisao djelovanje Duha Svetoga: po njemu Marija začinje Isusa, on ispunja Isusa koji djeluje u sili Duha, on je obećani Branitelj koji ispunja apostole pedeseti dan poslije Kristova uskrsnuća… Stoga se svetom Luki treba moliti i za dar Duha Svetoga, zajedno s Marijom. Duh Sveti je vatra koja ispunja dušu ljubavlju – za Boga i za ljude. Bez Duha mi smo slabi vjernici, nemoćni boriti se za dobro i Boga. Samo nas Duh može učiniti vojnicima Kristovim.
  6. Sveti Luka je vaš zaštitnik dragi liječnici, dragi članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Vi ste se organizirali da kao jedna udruga vaš glas ima veću težinu. A što biste trebali govoriti? Najprije, poput Luke, svojim životom i svojim radom svjedočiti vjeru u Isusa Krista. Potom je važno da kao katolički liječnici u ovom raskršćanjenom svijetu zastupate i branite katolička načela, kršćanske stavove o životu, o zdravlju, o čovjeku. Prije svega da na čovjeka svi mi kršćani gledamo pozitivno, s optimizmom, navješćujući život a ne smrt. Premda kao liječnici imate neprestani susret s blizinom smrti, u toj borbi s njome vi ste svjedoci pobjede života. Od časa začeća i samog rođenja pa do prirodne smrti. Dok nekršćani i oni koji ne vjeruju gledaju čovjeka kao prolaznu jedinku koja je na svijetu slučajno i bez smisla, pa mu je onda sve dopušteno da zadovolji svoje želje i nagone, mi kršćani trebamo svjedočiti da je čovjek voljeno biće, Božje stvorenje koje je pozvano vršiti Božju volju, da je Božje dijete, za koje se Bog brine i koje on zove k sebi da poslije zemaljskog života s njim uživa u vječnom životu. Ta perspektiva ne smije oslabiti nego dapače pojačati radost ovozemaljskog života, premda ju relativizira. Međutim nije kršćanski da se ovozemaljski život gleda samo kao prijetnja i da se u strahu zatvaramo pred ugrozama, bolestima, poteškoćama i problemima. To ne! Naš je kard. Bl. Alojzije Stepinac govorio kako pesimizam i kršćanstvo ne mogu zajedno! I aktualna pandemija u kojoj sudjelujete na posebno istaknut i delikatan način vi, liječnici i liječničko osoblje, jer ste vi najviše opterećeni borbom protiv toga zla, nije povod za bauk straha koji već više mjeseci kruži cijelim svijetom, jer nama kršćanima pristup i tom doista velikom problemu trebao bi biti optimističan i s nadom. K tome, nije li već postalo nepodnošljivo to sijanje straha preko medija koji nas svaki dan bombardiraju statistikama, kojima manipuliraju? Unosimo nadu, liječimo da bismo pomogli da čovjek duhovno radosno živi, da bude svjestan Božjeg dara života i da se ne boji, usprkos svoj ozbiljnosti problema s kojima se suočavamo i kojima trebamo pristupati odgovorno, ali uvijek s nadom uzdajući se u Boga.
  7. Riječ Božja nas želi danas, na 29. Nedjelje kroz godinu (A) učvrstiti u nadi da je samo jedno potrebno: dati Bogu ono što je Božje.

Prorok Izaija (Iz 45, 1.4-6) govori o poganskom kralju Kiru koji je Gospodinu poslužio da vrati narod izraelski iz asirskog ropstva. Prorok čak tog kralja naziva „pastirom i pomazanikom“, za njega Bog kaže: „imenovah te premda me znao nisi.“ Evo, tako se Bog služi i onima koji se ne čine sposobni ali ih on čini sposobnima da izvrše njegovu zadaću. Tim više mi koji imamo pomazanje Duha, koji smo poslani od samog Sina Božjega naviještati slobodu i mir. Misijska je nedjelja, razmišljajmo o tome kako smo dužni naviještati i svjedočiti Krista Gospodina.

U drugom čitanju sv. Pavao u poslanici Solunjanima (1Sol 1, 1-5b) hvali njihovu „djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu“. Apostol podsjeća Solunjane a time i sve nas koji vjerujemo da „evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini“. Nikada nisu navjestitelji važniji od snage Božje.

Gospodin Isus u današnjem evanđelju (Mt 22, 15-21) daje herodovcima zanimljiv odgovor: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« A što je to Božje? Zar nije sve Božje: i naš život, i naše djelovanje, i naši bližnji, čitav svijet!? Sve treba dati Bogu, dakako ono djelomično iz te punine što pripada ljudima treba dati njima, no i oni su Božji. Sve gledajmo pod tim vidom i vršit ćemo volju Božju, naviještati Evanđelje poput svetog Luke i tako liječiti ne samo tijelo nego i dušu ljudi. Amen.