Homilija na Uskrs 2020. Ispis E-mail
Nedjelja, 12 Travanj 2020 11:45
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Uskrs 2020.

Sisačka katedrala, 12. travnja 2020.

 

Draga braćo i sestre, obraćam se svima vama koji ste suuskrsli s Kristom!

Vama se obraćam jer ste radosni zbog događaja koji slavimo. Zapravo, svako je kršćansko srce danas sretno quia resurexit sicut dixit – jer uskrsnu kako reče! Raduje se Majka Isusova, Kraljica neba. Raduju s i svi kršćani.

Usprkos korona virusu, usprkos potresu, usprkos izazovima i različitim problemima bilo osobnim bilo obiteljskim, bilo nacionalnim bilo svjetskim! Mi se danas radujemo najvećom mogućom radošću jer imamo veliki, najveći mogući razlog radosti: Krist je uskrsnuo, Krist je pobijedio smrt! I mi smo s njime uskrsnuli, naš je život dobio novu budućnost, novu do tada neviđenu mogućnost, naš je život dobio svoj puni smisao.

Isusov Križ znači da se Krist nije šalio kad je rekao da je „Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16) Božja ljubav nije bila niti je sada puko obećanje bez pokrića, već je krvlju posvjedočena. Tako su i toliki kršćanski mučenici prolijevali svoju krv iz ljubavi, željni uzvratiti Kristu vjernost za vjernost, ljubav za ljubav. Kad čovjek misli ozbiljno i kad je od riječi, tada se ne šali sa životnim stvarnostima. To je ispunjenje Isusove riječi da nema veće ljubavi od ove da tko položi svoj život za svoje prijatelje (usp. Iv 15,13).

Kada se tako ljubi, bez računice, spremni posvjedočiti ljubav do kraja, tada se doduše ovaj zemaljski život gubi, ali se stječe onaj vječni život. No, samo tako se može biti Isusov učenik jer on je rekao: „Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom… tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život, taj će ga spasiti…“

Gdje pronaći život koji ne prolazi, koji nije podložan propadljivosti i nestanku? Može li to čovjek uopće na zemlji gdje sve prolazi i nestaje?

Susret sa smrću, odlaskom bez povratka, grobom… tuga i suze, nijem pogled i pitanja bez odgovora. Koliko smo to puta već doživjeli, kad su nam odlazili najmiliji, naši prijatelji, poznanici, suradnici…

A onda – eksplozija radosti! Uskrs! I opet se pitamo bez odgovora: je li to moguće, kako se to dogodilo, nije li to samo neka opsjena i privid?

Ali ne! Isus je živ, on je među svojim učenicima, njega susreću zaplakane i uplašene žene, o njemu svjedoče anđeli, njega susreću učenici koji klonuli odlaze u Emaus, njega susreću Petar i Ivan koji trče do groba i vide da je grob prazan….

Kliknimo iz dna duše radosni „Aleluja, slavimo Gospodina“!

U pročitanom odlomku iz Djela apostolskih (Dj 10, 34a.37-43) sveti apostol Petar govori o Isusu: kako je on „prošao zemljom čineći dobro“, kako je bio raspet i uskrsnuo te se objavio upravo njima, svjedocima. A to se svjedočanstvo sastoji u tome da apostoli propovijedaju i pred svima svjedoče da je on sudac živih i mrtvih i da u njega vjerovati znači zadobiti vječni život.

Braćo i sestre, svjedočiti da je Isus uskrsnuo, da je živ i da o njemu ovisi naš život, sadašnjost i budućnost, i naša je zadaća. I mi smo svjedoci Kristova uskrsnuća!

Sveti Pavao u poslanici Kološanima (Kol 3, 1-4) svojim čitateljima govori da će se i oni pojaviti s Kristom kada dođe u slavi. To je poruka za sve kršćane, i za nas. Mi pripadamo Kristu, uskrsnuli Gospodin i nas je uveo u svoje iskustvo te nas želi uza se u nebeskom Kraljevstvu.

On od nas samo očekuje da mu dopustimo da nas obdari uskrsnućem.

U evanđelju (Iv 20, 1-9) imamo tri glavna lika: Mariju Magdalenu, koja je našla da je grob Isusov prazan, te apostole Petra i Ivana koji na tu vijest trče da se sami uvjere što se to dogodilo. Za sebe Ivan kaže da je, vidjevši prazan grob, povjerovao. No, pravu vjeru su zadobili kada su i susreli uskrsnuloga Gospodina Isusa, kada im se obratio i rekao im: „Mir vama!“

Isus želi da ga mi tražimo, poput Magdalene, Petra i Ivana. Oni su svi trčali, što pokazuje koliko im je bilo stalo do Isusa. On međutim nije bio među mrtvima, gdje su ga oni tražili. I mi trebamo svoje životno traganje za srećom usmjeriti na pravi put i mjesto gdje je jedini izvor sreće. To je Bog i darovano uskrsnuće Sina Božjega. Jedino s njim i mi možemo pronaći svoj puni životni smisao.

U susretu s Isusom uskrsnulim žalost se okreće u radost, smrt u život, bolest u zdravlje. Jedini je Isus spasitelj svijeta i svakog čovjeka. Isus je uvijek s nama, to je poruka Uskrsa.

Međutim mi nismo uvijek s njime. Stoga nam je potreban Uskrs da nas podsjeti da i mi trebamo tražiti, da se trebamo ganuti, da i mi trebamo potrčati, da nam ne smije biti svejedno jesmo li pronašli Život ili smo predani propasti i smrti.

Život nam se očitovao, život je pobijedio, život je vječan, dar Krista Gospodina. I mi možemo biti u toj radosti zbog pobjede Života! On nas zove da nas ohrabri, da nas podigne i naše korake usmjeri na pravi put da pronađemo pravi i jedini naš životni cilj.

Svi smo ove godine u slavlju Uskrsa na neki način hendikepirani, uskraćena nam je proslava Uskrsa na koju smo navikli. Nešto nam nedostaje. Pa ipak, baš je takav Uskrs Gospodin želio ove godine za nas. Ove okolnosti su kušnja za sve nas, ali i provjera da naše slavlje Uskrsa nije prvenstveno u izvanjskoj formi, da nam nije važnije imati nego biti, da smo zadovoljni time što je Isus za nas umro i uskrsnuo te da je to dovoljan razlog naše najveće moguće radosti. Ne možemo mu zahvaliti tako da pohrlimo u crkvu, ali mu možemo otvoriti dušu i iskreno reći da smo sretni jer nam je on darovao pravi život. A život ima više lica, među kojima je i ovo koje danas mnogi doživljavaju kao trpljenje, kao brigu i strah; mnogi iskazuju nadljudsku ljubav i skrb; mnogi su spremni dati sve kako bi pomogli onima koji su u bolnicama ili su siromašni i sami.

Uskrs je novi početak!

Zato ga Crkva od davnina slavi ne samo jednom u godini, nego svake nedjelje: jer Dan Gospodnji je dan Kristova uskrsnuća. To je dan okupljanja kršćanske zajednice. Uobičajeno je to u crkvama, a ovog Uskrsa to je u duhovnom zajedništvu velike obitelji Crkve ujedinjene od mnogo malih obiteljskih crkvi, gdje je svaka obitelj u svojim mislima i molitvama, u zahvalnosti Bogu i daru uskrsnuća usmjerena prema Euharistiji. U Euharistiji nam sada Uskrsnuli Gospodin daje novi život i zato je važno da što prije završi ovo izvanredno stanje pandemije. Bilo je dovoljno, Gospodine, da shvatimo da bez Tebe ne možemo. Bilo je dovoljno onih koji su prošli i kroz smrt, i koji su prikovani na postelju, i onih koji trebaju pomoć da mogu disati. Bilo je dovoljno onih koji sami ne mogu ništa, da bismo shvatili da ni mi, koji nismo bolesni, jednako tako sami ne možemo ništa, da ovisimo o Tebi, pa Te molimo da nas ne ostaviš i da nas ispuniš nadom i smiluješ nam se.

Uskrsnuli Gospodine, ni svi apostoli Ti nisu odmah vjerovali. Morao si ih opomenuti, ne samo Tomu: „Zašto se prepadoste, zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte moje ruke i noge. To sam ja!“ (Lk 28,37-39) Tako je zapisao Luka. A Marko napisa: „Napokon se ukaza jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih.“ (Mk 16,14)

Očito apostolima nije bilo lako vjerovati da je Isus, nakon što je umro na križu, uskrsnuo od mrtvih. Ni mnogima danas to nije lako. Pa ipak!

Svaki čovjek ima u svojoj duši i u svojoj naravi, pa to znači i u razumu, oslonac da to može prihvatiti. Evo, sada se budi priroda: nakon zime, u kojoj je sva priroda izgledala kao da je umrla, ona se polako opet budi u život. Nakon bolesti, koja zna jako izmučiti čovjeka – i to ne samo tijelo nego i duh – kako je lijepo ozdraviti! To smo svi više puta doživjeli. Takva obična iskustva, u kojima smo se susretali i s nekom vrsti smrti i potom s pobjedom života, svi imamo. Istina, uskrsnuće Kristovo je sasvim drukčije, neopisivo veće iskustvo. Pa ako ne možemo vjerovati po naravi, možemo zbog Isusove riječi jer on je rekao da će umrijeti i nakon tri dana da će uskrsnuti. A zar bi i moglo biti drukčije sa Sinom Božjim koji je oživljavao mrtve, ozdravljao bolesne i opraštajući grijehe palim ljudima vraćao novu nadu?

Isus je naš Gospodin. Mi ga slijedimo i radujemo se njegovoj pobjedi. On u zemaljskim mjerilima nije uspio, na kraju svoga života bio je ubijen. Ali njegova je osobnost bila i ostala toliko jaka i uzvišena da bi doista bilo nemoguće da je nad njim zlo pobijedilo.

Vjera u Kristovo uskrsnuće davala je snagu kršćanima kroz povijest da se mogu suočiti s veoma rizičnim i teškim izazovima. Sveti Franjo se nije bojao gubavca kada ga je zagrlio, i taj ga je susret promijenio. Damjan de Vester se doduše zarazio na Molokaju, ali je pokazao herojsku ljubav liječeći gubavce. Sveti Alojzije Gonzaga je u Rimu dvorio zaražene i sam mlad umro. Tako slično i naš brat Bonifacije Ivan Pavletić. Sv. Majka Terezija se nije bojala zaraziti od umirućih Indijaca koji su na ulicama Kalkute ostali bez ikoga i čekali smrt. A mi? Zar ćemo se mi bojati zaraze korona virusom i sakriti se samo čekajući da to zlo prođe? Ne, mi se borimo svim sredstvima protiv te kuge modernog doba. Nama su na raspolaganju duhovna sredstva: molitve, mise, pobožnosti i djela ljubavi. Ne umorimo se u toj borbi, ali pridružimo se i onima koji su u zdravstvu, u karitativnom radu i u brizi za potrebite, i što je najvažnije: ne izgubimo vjeru da naš uskrsnuli Spasitelj može zaustaviti zlo i ljudima podariti zdravlje i mir.

Neka ovogodišnji Uskrs bude znak te novosti života, te radosti što smo povjerovali Gospodinu, tog novog početku koji ne smije biti nikada više bez Boga niti protiv Boga. Jer Krist je pobijedio, da i mi budemo s njime pobjednici. Amen.

 

Twitter