Homilija na Cvjetnicu 5.4.2020 Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Travanj 2020 11:32
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu

Sisačka katedrala, 5. travnja 2020.

 

Draga braćo i sestre,

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju (Mt 26, 14 – 27, 66) koju smo čuli opisuje nam posljednje dane Isusova zemaljskog života. Uz samoga Gospodina Isusa u Matejevom izvještaju posebno su istaknute osobe: apostol Juda Iškariotski koji je izdao Isusa, apostol Petar koji je triput zatajio Isusa, veliki svećenik Kaifa koji je tražio Isusovu smrt, rimski upravitelj Pilat koji je osudio Isusa na smrt, razbojnik Baraba koga je na traženje svjetine Pilat pustio na slobodu, rimski vojnici koji se rugaju Isusu, Šimun Cirenac koji Isusu pomaže nositi križ, satnik i rimski stražari koji zaključuju da je raspeti Sin Božji, Marija Magdalena, Marija, Jakovljeva i Josipova majka, koje su uz križ Isusov, Josip iz Arimateje koji dobiva Isusova tijelo za ukop, svećenički glavari i farizeji koji su tražili da Pilat postavi stražare na Isusov grob.

Potresno je to izvješće, osobito za nas koji želimo biti Isusovi učenici, oni koji slijede svoga Učitelja. Njegovi apostoli ponijeli su se krajnje neprimjereno; njihov odgovor bio je: bijeg, izdaja i zatajenje. Možemo shvatiti da ljudi ne reagiraju na najbolji način u posve novoj situaciji, u iznenadnoj ugrozi i velikoj nevolji.

Pa ipak teško razumijemo apostole i njihov izdajnički odnos prema njihovom Učitelju.

Mogli bismo se pitati kako mi danas reagiramo u teški vremenima, u iznenadnoj ugrozi i nevolji? Zar nije i aktualna kriza globalne virozne pandemije nešto što nas je iznenadilo, ugrozilo i ispunilo strahovima i mukom? I kako reagiramo? Što bismo mi,  Isusovi učenici, trebali učiniti?

Možda je prvi poticaj - pobjeći. I većina je apostola to učinila. Kad je bio njihov učitelj uhvaćen, spašavali su svoju glavu. Dvojica su ga ipak slijedila, no iz daljine: Petar i Ivan, no u Matejevom evanđelju je samo Petar, i opisan je kao onaj koji se zastidio priznati da je njegov učenik – jer se bojao za sebe. Ali Juda je posebno zorno prikazan: njegovo ime je postalo ime za izdajicu.

Čini se da je Juda izdao Isusa zbog pohlepe za novcem. Inače se on prikazuje kao onaj koji je držao novac i za sve apostole i Isusa je na njihovim putovanjima plaćao troškove. Na jednom mjestu evanđelista Ivan kaže da je on bio „kradljivac“ (Iv 12,6) koji je iz te zajedničke kase uzimao za sebe. Međutim, mnogi misle da razlog Judine izdaje nije bio toliko novac koliko želja da Isusa dovede u situaciju da mora narod, koji je išao za njim, dići na pobunu protiv Rimljana. Naime, njihova je domovina bila okupirana i u židovskom narodu su postojale skupine koje su radikalizirale svoje zahtjeve da se oslobode te tako obnove Židovsko kraljevstvo. U evanđeljima, svima, često susrećemo taj nesporazum između Isusa i njegovih apostola: on govori o nebeskom odnosno Božjem kraljevstvu, a oni žele zemaljsko kraljevstvo. Pa čak i nakon uskrsnuća oni ga pitaju, hoće li sada obnoviti Židovsko kraljevstvo (Dj 1,6). Znamo da su postojali Zeloti, jedna sekta koja je željela silom zbaciti rimsku vlast u Izraelu. Njima je čini se pripadao i apostol Šimun, koga evanđelisti Matej i Marko zovu Kananaj, a Luka mu dodaje naslov „revnitelj“. No, ako je Šimun i bio zelota, jer to znači revnitelj, Juda je mogao biti još radikalniji, jer njegov naziv „Iškariot“ znači „bodežar“. Očito su postojali i takvi Židovi koji su se htjeli Rimljanima suprotstaviti silom i nosili su bodeže. Snovali su oružanu pobunu. Isus nije došao radi takve, vanjske slobode za Židove i to se mnogima nije svidjelo. On je propovijedao nutarnju slobodu, slobodu od grijeha i pozivao je na obraćenje. Njegovo je propovijedanje bilo otvoreno svim narodima i nije isključivao ni Rimljane pa je tako ozdravio i slugu rimskom satniku (Lk 7,9), a tražio je i da se plaća porez caru: „dajte caru carevo a Bogu Božje!“ (Lk 20,25). Možda je Juda mislio da će se Isus ipak morati odlučiti za nasilno svrgavanje rimske vlasti kada ga gurne u direktni sukob s Rimljanima, a preko židovskih glavara koji su tražili Isusovu osudu.

Ne znamo. Možemo nagađati, no jedno znamo: Juda je izdao Isusa. Poljubio ga je u znak vojnicima da na taj znak uhvate baš njega. Isus mu kaže: „Prijatelju, zašto ti ovdje ?“ Isus i u tom času Judu zove prijateljem.

Kad je Juda vidio da je izdao Učitelja i da nije postigao što je želio, vratio se svećeničkim glavarima i vratio novac te priznao da je izdao nevinog čovjeka. Na kraju se objesio. Bio je to čin očajnika koji si nije mogao oprostiti djelo koje je počinio, a čija se posljedica više nije mogla popraviti. Ipak, Isus je i tada njega držao prijateljem, međutim on je sam sebe osudio i kaznio.

Evo, koja se drama događa u duši koja pođe krivim putem, koja je spremna na izdaju najboljeg prijatelja. Nije li tako i s nama? Doista, braćo i sestre, najvažnije od svega u životu je ostati vjeran Isusu, sačuvati njegovo prijateljstvo i ne postati Isusov izdajica.

Naš veliki Matoš govori puno o nama Hrvatima kao narodu s puno izdajica, a Anto Kovačević reče da je Isus s Hrvatima slavio oproštaj, ne bi  bio dočekao večeru jer bi ga oni već za doručak izdali. Je li to istina? Matoš kaže: „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al' ne nađe štrika za toliko Juda“ (1911.)

Velika nas je nevolja, braćo i sestre, ove godine natjerala da ove najveće blagdane i u njima najveće događaje našega spasenja slavimo bez naroda, što se još nije dogodilo. Ipak smo povezani preko sredstava društvenog priopćivanja, interneta, no, htio bih vam reći, braćo i sestre, da nije najveća nevolja ova pandemija koja kruži svijetom i koja je strahom ispunila naša srca. Ne!

Najveća nevolja je grijeh, koji je uvijek izdaja, izdaja Isusa Krista! To je najveće zlo koje nam se ne smije dogoditi!

Zato u razmišljanju o muci Kristovoj obećajmo Gospodinu da ćemo mu uvijek biti vjerni, a kada ga svojim grijesima i zatajimo, da se poput Petra pokajemo te gorko zaplačemo (usp. Mt 26,75). Ali nikada ne budimo Jude! Nikada!

Po svojoj pregorkoj muci, smiluj nam se, Gospodine! Amen.

 

Twitter