Homilija u Osekovu 15. ožujka 2020. Ispis
Nedjelja, 15 Ožujak 2020 17:42
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na treću nedj. Korizme, završetak župnih misija, blagoslov „bijelog križa istine“, nedjelja kolekte za Crkvu i ljude BIH

Osekovu, crkva sv. Ane, 15. ožujka .2020.

Draga braćo i sestre,

Danas imamo pred sobom više tema: 1. Ovo je nedjelja na kraju župnih misija koje je vodio pater Zvonko Vlah; 2. Kraj je Tjedna solidarnosti te ćemo milostinju današnje nedjelje namijeniti za Crkvu i ljude u Bosni i Hercegovini; 3. Ove nedjelje Riječ Božja nas potiče na razmišljanje o vodi krštenja, o Duhu Svetome koji nas kao voda živa oživljuje da se obratimo i neprestano obraćamo na pravi život…

Treća nedjelja korizme govori o živoj vodi… Mojsije je u pustinji, kroz koju je vodio židovski narod koji je Gospodin izveo iz egipatskog ropstva, žedan i nezadovoljan narod napojio vodom iz pećine. Bilo je to čudo kod Mase i Meribe (Izl 17, 3-7) koje je Bog izveo po svome sluzi Mojsiju jer je narod bio nestrpljiv i optuživao je i Mojsija i Gospodina da su izvedeni u pustinju da pomru od žeđi. Bog čini čudesa… on neprestano svoj narod krijepi, premda to narodne zaslužuje. On se pokazuje kao dobar otac koji se brine za svoju djecu…

Evanđelje po Ivanu (Iv 4 , 5-42) donosi nam predivnu zgodu o susretu Isusa i Samarijanke… susret je znakovit, pun je simbolike. Žena dolazi po vodu na Jakovljev zdenac, a Isus ju moli da mu dade vode. I tako zapodijeva razgovor iz kojeg Gospodin ženi govori o njoj samoj, o njezinoj žeđi i životnim lutanjima. Imala je  pet muževa a ni ovaj, šesti nije joj muž jer – ona je i dalje nezatomljene žeđi za ljubavlju, za pravim životom koji ne može naći. I onda dolazi do obrata: Isus njoj nudi vodu, i to vodu živu. Ona se ne snalazi, misli da je riječ o vodi iz bunara, a Isus govori o Duhu Svetome: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive." Ona i ne znajući što ište moli: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." Doista, to je bila njezina želja, njezina stvarna i duboka žeđ koju ne može u čovjeku utažiti nikakvo piće, nikakvi zadovoljeni nagoni, nikakve sporedne stvari niti ljudi ako nisu darovani od Boga. Zapravo tu žeđ ispunja u nama svima samo i jedno Bog: „Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi, Bože!“ – rekao je sv. Augustin.

Žena Samarijanka na kraju ovog izvještaja od pozvane sama postaje ona koja poziva. Ona svjedoči svojim sumještanima da je Isus Mesija, Spasitelj i zove ih da dođu i da se sami uvjere.  Nakon dva dana što je Isus proboravio među njima stanovnici Sihara govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

To je i naš put, naš život, naš zadatak kao kršćana. Uvjeriti se tko je Isus, dati mu da on ispuni naše srce i napoji nas „vodom živom“, te svjedočiti svima što nam je on učinio i da je Isus stvarno jedini spasitelj svakog čovjeka i svih ljudi.

A kako nas sveti Pavao tek poziva da budemo u miru s Bogom po Isusu Kristu (Rim 5, 1-2.5-8)! Ima li ljepše rečenice: „Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“? Zaista je Gospodin darovao svakom svojem učeniku Duha Svetoga, da on bude ta „živa voda“ u duši onoga koji vjeruje, da on i ljubi kako je nas Gospodin ljubio. A on je nas ljubio još dok smo bili grješnici: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“

Danas se, braćo i sestre, molimo i za naše sunarodnjake i domaće u vjeri koji su u Bosni i Hercegovini:  „da ne ohladi ljubav mnogih“ (usp. Mt 24,12), kako govori ovogodišnje geslo Tjedna solidarnosti.

Ljubav je solidarna s onima koji su potrebniji, koji trpe nepravde i koji nemaju… Bio sam, braćo i sestre, prije dvije nedjelje u Banja Luci, odakle je prije 25 godina protjerano 140.000 hrvatskih katolika! Možemo li to zamisliti? I što se čini za one koji su ostali, ali i za one koji su otišli? Nije li naša dužnost kao kršćana i sunarodnjaka činiti sve da im pomognemo?

Neka ne ohladi ljubav naša, neka se pokaže na djelu!

Prije mise mi smo, braćo i sestre, ovdje u Osekovom blagoslovili „bijeli križ istine“. On govori da su u Drugom svjetskom ratu i poslije samog rata zarobljenici hrvatske ali i njemačke vojske, njih 97, međutim i oko 300 civila, to znači djece, žena i staraca, pobijeni – samo zato što nisu željeli komunističko društvo koje su donijeli partizani. I to su zločini! Bezbrojni zločini koje su počinili tzv. osloboditelji, nositelji revolucije. Za te zločine se nije smjelo znati, oni su bili skrivani. Skrivane su i žrtve, sve do naših dana. Ipak, previše je tih ljudi koji su pobijeni bez suda i bez dokazane krivnje, pokojnici koji su ostavili uplakane članove svojih obitelji i za koje se do dana današnjega govore svakojakve neistine. Recimo i meni se prigovara da blagoslivljajući ove „bijele križeve istine“, kako su ih prozvali pripadnici sisačkog ogranka Hrvatskog domobrana koji ih postavljaju, rehabilitiram propale ideologije i vojske. Međutim to nije točno jer, za razliku od ostrašćenih ideologa koji ni danas, s te povijesne distance, ne vide u tim pobijenim žrtvama ljude, mi kršćani vidimo u njima našu braću i sestre, ljude koji zaslužuju da imaju svoj grob, odnosno barem da se za njih molimo. To nam nitko ne može zabraniti… to je jednostavno zahtjev naše vjere.

I to je izraz solidarnosti i ljubavi. Ljubavi prema bližnjima.

Molimo se danas, braćo i sestre, i za oboljele od tzv. korono virusa, i u našoj Domovini i u svijetu. To je opasna zaraza i mi smo dužni sve učiniti da svoje bližnje, a i sebe zaštitimo i sačuvamo. Stoga neki, koji ne razumiju da je i ta briga da se zaraza ne širi, da ju svi zajedno obuzdamo, znak naše ljubavi prema Crkvi, Tijelu Kristovu, osporavat će pravo biskupima da traže da se vjernici pridržavaju u crkvama uputa koje daje mjerodavno zdravstveno osoblje koje podnosi najveći teret zbrinjavanja oboljelih. Molimo jedni za druge, budimo strpljivi ali i poslušni crkvenom učiteljstvu, budimo spremni iz ljubavi prema Bogu i bližnjima nositi križ jedni drugima. Amen.