Homilija na Pepelnicu 27.2.2020. Ispis E-mail
Četvrtak, 27 Veljača 2020 06:59
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Pepelnicu

Sisačka katedrala, 26. veljače 2020.

 

„In abscondito / εν τω κρυπτω – u skrovitosti, u tajnosti“ (Mt 6,6)

Draga braćo i sestre,

Danas smo započeli sveto korizmeno vrijeme, vrijeme četrdesetdnevne priprave za proslavu Uskrsa, otajstva Kristova poniženje, smrti i uskrsnuća. Kako se najbolje pripremiti za dostojnu proslavu najvećeg otajstva naše vjere? O tome nam upravo govore današnja čitanja Riječi Božje.

Po proroku Joelu (Jl 2, 12-18) Gospodin poziva svoj narod, dakle i nas, da mu se svim srcem vratimo. I posebno ističe: „Razderite srca, a ne halje svoje!“

Riječ je dakle o dolasku srcem ne haljinama, nutrinom ne vanjštinom. Obraćenje koje nas treba ponijeti ovih dana sastoji se u poniznoj molitvi, u kojoj se priznaje pred Bogom vlastita grješnost i nedostojnost; zatim u postu koji treba biti izraz duhovnog ostavljanja svega onog što nas izvana privlači da bismo se okrenuli Bogu koji nas zove u našoj nutrini; te u suzama, žalovanju i poniženju pred Bogom zbog vlastitih grijeha koje treba oplakivati i žaliti što smo ih počinili.

Sveti Pavao poziva Korinćane (2Kor 5,20 – 6,2), a taj je tekst uzeo ove godine i papa Franjo za geslo svoje korizmene poruke: „Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ Pomirenje pretpostavlja da postoji neki sukob, neprijateljstvo i udaljenost. Radi se o ponovnom sklapanju saveza koji je prekršen: reconciliatio – ponovna uspostava mira, usklađenost. Poziv da se pomirimo s Bogom znači da prvo moramo postati svjesni da nismo s Bogom usklađeni, da smo s njim u sukobu… u čemu, zašto, kako? – trebamo se pitati. Da bismo na to odgovorili, trebamo znati što on od nas traži, kako gleda na nas i što želi. Važno je pri tom imati na pameti ovo što kaže Apostol: „Evo sad je vrijeme milosti, sad je vrijeme spasa!“ Bog nas čeka, on je tu za nas uvijek, on nas želi primiti i k sebi privinuti. Naš korak prema njemu, dakle, neće biti nikad korak u prazno – jer on nas čeka.

U odlomku evanđelja po Mateju (Mt 6, 1-6.16-18) Isus je upozorio na bit kršćanskih pokorničkih djela. Ona se ne smiju ispunjavati kao puka zadana vanjska forma, samo da se izvrše ili obave… pa je sve riješeno. Ne! Isus traži više. On priznaje da je potrebno dijeliti milostinju, moliti se i postiti, ali je pred Bogom vrijedno samo tada ako se to čini „in abscondito – εν τω κρυπτω – u skrovitosti, u tajnosti…“ (Mt 6,6). Ako bi naime netko htio ta djela pravednosti vršiti zato da ga ljudi vide, da u njihovim očima zadobije neke pohvale, tada mu „nema plaće u Oca nebeskoga“. Jer hvala ljudi već im je plaća, kako Isus kaže: „jer primili su svoju plaću – quia receperunt mercedem suam“ (ib., 16). Jer oni i nisu htjeli drugo, nego hvalu ljudsku. No, nama treba biti stalo da se Bogu svidimo i da nam udijeli nagradu. A tada sva dobra djela trebamo činiti „u skrovitosti“, tj. ne tako da o tome pripovijedamo niti da to činimo radi ljudske hvale, nego radi Boga, da on vidi, da činimo ono što je njegova volja.

Prema Isusu dakle nije vanjska forma važna, pa čak niti učinak, nego naša nutarnja nakana i stav pred Bogom. A to je naša želja da njega proslavimo, da mu budemo blizu, da činimo sve samo radi Božje hvale.

Sveti Pavao na jednom mjestu kaže da se nema čime hvaliti, nego samo svojim slabostima: „Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.“  (2 Kor 12,9) a i Bog je tako htio da posrami jake te uzme nejake i slabe da po njima izvede svoje djelo… Zar nije i Gospodin Isus uskliknuo: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima!“ (Mt 11,25) Evo, to je važno imati na pameti: ne mi, mi se trebamo umanjivati, nego on, koji treba rasti!

Poniznost je tako temeljna krepost koju trebamo njegovati kroz korizmu: svijest je to o vlastitoj nedostatnosti i o Božjoj uzvišenosti. Apostol u drugoj poslanici Korinćanima na jednom mjestu daje divnu usporedbu tko smo mi, a tko je Bog. On kaže kako mi nosimo „blago (Božje) u glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7) … Glinena se posuda može razbiti, ona je krhka, nije za razliku od željezne ili brončane čvrsta niti neprobojna. Samo da nam padne iz ruku glinena posuda se razbija, puca i ono što u sebi nosi rasipa se i gubi. No, važna je svijest da je upravo vrijednost ono što je u posudi, a ne sama posuda, kao i svjetlo a ne svjetiljka…

Taj nas stav lišava uznositosti i bahaćenja, mi ne možemo puno sami napraviti, ali možemo ako nas ispunja Duh Božji, ako nosimo u svojim srcima svjetlo Krista Gospodina. A on je tako htio: da ne dođe na ovaj svijet neposredno nego posredno, preko Marije, preko apostola, preko nas navjestitelja Evanđelja. On dolazi i danas preko svakog svog učenika koji je po krštenju primio Duha Svetoga, koji ga ispunja i vodi.

Pa ipak. Ako Gospodin traži da sva svoja djela činimo „u skrovitosti“, radi Boga i s pravom nakanom, a to je  ne radi naše slave nego radi Božje slave, on time ne isključuje i javnu dimenziju naše vjere. Jer on na drugom mjestu kaže: „Vi ste svjetlost svijeta… tako neka svijetli vaša svijetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima“ (Mt 5,13.15).

Također Isus je rekao: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.“ (Mt 10,32-22)

Isus je svoje učenike usporedio s gradom na gori i rekao: „ne može se sakriti grad koji leži na gori!“ (Mt 5,14) Prema tome Isus ne želi da budemo kao vjernici sakriveni, da se ne vidi naša prisutnost u svijetu, da se sakrivamo dok se molimo, dijelimo milostinju i postimo. Ne! Ne trebamo pa čak ni ne smijemo biti u društvu tzv. kriptokršćani, kršćani koji se ne vide. Važna je međutim naša nutarnjost, razlozi i motivi zašto se vladamo baš tako, a ne drukčije. Najvažnije je zapravo da iz te nutarnje, skrivene motivacije, koju pozna samo Bog i kojemu se jedino trebamo svidjeti, potječu djela kojima ne proslavljamo sebe, nego Oca našega nebeskoga!

Danas se, dakle, trebamo pitati kakva je motivacija u našim djelima, osobito molitvi, davanju milostinje i postu, ali i o tome je li naš život pred ljudima svjedočanstvo koje Boga proslavlja.

Da bismo pred svijetom svjedočili Boga, imamo deset Božjih zapovijedi koje trebamo slušati. Ona su, prema riječima samoga Gospodina Isusa, sažete u dvije zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjima, tj. ljudima. U današnjim pak prilikama, osobito je važan tzv. socijalni nauk Crkve. Njega su izgrađivali sami pape, počevši od Lava XIII., krajem 19. stoljeća, pa do Franje, pape naših dana. Svi su oni pisali socijalne enciklike i poticali vjernike da se treba uključivati u izvršavanje društvene pravednosti, a ona počiva na nekoliko bitnih stožera: dostojanstvo ljudske osobe, promicanje zajedničkog ili općeg dobra, solidarnost među pojedincima i narodima, te supsidijarnost u odnosima podređenih i nadređenih, gdje svaka razina ima svoju odgovornost koju treba vršiti.

Braćo i sestre, pozvani smo se u ovoj svetoj korizmi zauzimati za obespravljene, za one kojima je njihovo ljudsko dostojanstvo u pitanju: to su u prvom redu djeca, koja postaju igračke odraslih te ih ne poštuju ni od začeća, ni u pitanju udomljivanja i posvojenja, djeca koja se iskorištavaju u nekim krajevima svijeta i za teški rad i na žalost u ratu… Pitamo se gdje je dostojanstvo ljudske osobe u tzv. trgovini ljudima, toj sve većoj pošasti, za koju bismo pretpostavili da o njoj u 21. stoljeću neće biti ni spomena; velika zla danas se čine pojedincima ali i čitavim narodima kada se upravlja njihovim sudbinama i preko uništavanja ekonomije, kada se namjerno milijuni ljudi ostavljaju bez kruha i vode, u bolestima i neimaštini, kada se otimaju prirodna bogatstva čitavim narodima… To je također održavanje nemogućeg političkog stanja, raspirivanje ratova i neograničene patnje ne samo starijih nego i nevine djece… Sve su to teška kršenja čovjekova dostojanstva na što i mi kršćani imamo što reći i gdje se moramo zauzeti za čovjeka, prvenstveno za djecu, za nerođenu i rođenu djecu, za mlade, za starije i bolesne…

Ponovno vas pozivam, braćo i sestre, na molitvu za život jer je upravo danas započela nova akcija „40 dana za život“. Neka se pridruže koji mogu i pred bolnicama, a svakako svi u molitvi!

Pozivam također sve vjernike da ne odlazimo nedjeljom u trgovine te tako olakšamo život radnicima, posebno radnicama, koje nemaju odmora i izvrgnute su nasilju države i zakonodavstva ali i poslodavaca tj. trgovačkih lanaca kojima je na pameti samo zarada a ne misle na prava ljudi, radnika, na njihove obitelji, te ih i u to dodatno radno vrijeme ne plaćaju za prekovremeni rad većom zaradom.

Koliko tema za razmišljanje, draga braćo i sestre, za molitvu, post i konkretno zauzimanje! Neka nas u ovoj korizmi vodi Duh Sveti, Duh Božji koji sve ispunja i koji neka i nas ispuni dobrim mislima, riječima i djelima. Da proslavimo Oca nebeskoga i pomognemo rast u dostojanstvu svakog čovjeka. Amen.

 

Twitter