Homilija na blagoslovu zvona u crkvi Preobraženja Gospodnje 27.7.2019. Ispis
Subota, 27 Srpanj 2019 15:05
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagoslovu zvona

Petrinja, Crkva Preobraženja Gospodnjeg, 27. srpnja 2019.

 

Draga braćo i sestre,

Danas je lijep dan za ovu župu Preobraženja Gospodnjega, za Petrinju i za sve nas Kristove vjernike. Zahvaljujemo Gospodinu što su nabavljena tri nova zvona koja će pozivati na molitvu, koja će naviještati radost ali i žalost, sreću i nesreću… Kako pjeva ono pjesma Zvona moga grada (Vice Vukov): „Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja, zvonila su za živote i za zadnja putovanja…“ Ona i pjevaju i plaču, kao da nam poručuju: Bog je uvijek s vama, i kad se veselite i kad tugujete. Značenje ovog događaja, blagoslova novih zvona, izriču svetopisamska čitanja:

Prvo čitanje je iz Knjige proroka Izaije (Iz 40, 1-5.9-11). Ovaj dio, 40.poglavlje naziva se Knjiga Izraelove utjehe. Prorok poziva:  "Tješite, tješite moj narod“, govori Gospodin. „Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana..."

Ima li išta ljepše i važnije od toga: naviještati slobodu – čovjeku, narodu? Kako je lijepo kad se može objaviti čovjeku koji je bio u zatvoru da je došao dan kad on može na slobodu, ili kad je narod bio porobljen i oslobođen pa je doživio dane kad može odahnuti jer je pobijeđen neprijatelj… Sjećam se kako smo se veselili nakon godina i godina tuge, straha, ispraćaja ubijenih, nakon progonstva s ognjišta i gledanja kako su rušene naše svetinje, kako je sve ono što nam je bilo važno i sveto bačeno u blato i nestalo u trenutku, u vatri i dimu, u mržnji i bijesu onih koji su mogli s nama činiti što su htjeli, koji su nas ponizili kao ljude i kao narod, koji nisu imali milosti ni za djecu ni za starce, koji su se iživljavali na nama, psovali nam našeg Bog i pitali nas gdje je sad on da nas spasi… a mi smo morali šutjeti, kriti svoje suze i saginjati glave.

No, onda je svanulo ljeto kad se pojavio i Bljesak na našem nebu i kad je prohujala Oluja našim gradovima i selima i Bog sam bio je u tim događajima jer nas je oslobodio i spasio. Pokazao nam je da nismo ostavljeni od svih, da nismo sami i bez nade, pokazao nam je da nas voli i da nismo bez dostojanstva te da i mrzitelji koji se čine da su svemoćni mogu slomiti zube svojeg bijesa i da postoji batina koja lomi i njihovu obijest. I osjetili smo radost darovane nam slobode.

Plakali smo od veselja, nismo mogli vjerovati da se doista vraćamo u svoja sela i gradove, na svoje ruševine i da više nema naših neprijatelja koji su nas mučili, koji su željeli našu smrti i naš nestanak, koji su se ismijavali s našim svetinjama, koji su nas ucjenjivali onim što nam je bilo najsvetije. Opet smo slobodni! Nije li to bila prava Božja utjeha? „Tješite, tješite narod moj!“ – govori Gospodin. A kome to govori?

Pa to su bili svi koji su mogli drugima prenijeti iskustvo slobode, koji su mogli prenijeti radost i suze, koji su bili glas naroda koji je postao nijem. To je, braćo i sestre, naša zadaća. Mi smo, kršćani, oni koji naviještaju slobodu – da nam je ropstvo ukinuto i da su nam grijesi oprošteni. No, mi danas zahvaljujemo Bogu i za zvona koja su stoljećima bila znak tog naviještanja slobode, radosti i utjehe Božje. „Kad bi oni zanijemili, kamenje bi progovorilo“, rekao je Gospodin kad su ga slavili pri ulasku u Jeruzalem, na početku svoje muke. Ako i naša usta zanijeme, zvona će naviještati Radosnu vijest, objavljivat će da je Bog s nama.

Kažu da je Miroslav Krleža bio pitan odmah poslije rata /WW2 prigodom jednog predavanja, koja je knjiga izvršila najveći utjecaj u povijesti čovječanstva. Od je odgovorio: evanđelja! Čudili su se mladi omladinci tom odgovoru, a onda su s obližnje crkve – a bilo je to u Zagrebu gdje je mnogo crkava i zvonika – zazvonilo Anđeosko pozdravljenje, bilo je podne. On je dodao: čujete li ovo zvono? To je potvrda ovome što sam vam rekao. – Dakle, makar je on bio ateist, ili se barem tako predstavljao, znao je koje je značenje zvona, da ona svjedoče o evanđelju, o Isusu Kristu, da ga ona naviještaju i ljude na vjeru u njega pozivaju.

Slijedi tekst koji nam priziva poslanje Ivana Krstitelja koji viče: "Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek' se povisi svaka dolina, nek' se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek' se poravna, strmine nek' postanu ravne."

Nastavlja Prorok: „Na visoku se uspni goru, glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: 'Evo Boga vašega!'“

 

Tko to govori o Bogu, tko viče, tko ima snažan glas i ne boji se navijestiti prisutnost Boga koji dolazi? Dakako, to trebaju biti danas svećenici, biskupi, ali i svi vjernici koji znaju da je Bog dobar, koji trebaju tu poruku hrabro i snažno svjedočiti prije svega svojim životom, ali i riječju kad ustreba…

Evanđelje po Marku (Mt 16,14-16.20) nam govori o uskrsnuću, o susretu apostola s uskrslim Kristom. Bili su za stolom. To je važna primjedba. Apostoli se okupljaju i zajedno blaguju. Znak je to euharistijske gozbe na kojoj je Krist uskrsnuli. Isus prekorava nevjeru apostola a onda ih šalje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ Opet poslanje, opet ljudi, Isusovi prijatelji koji primaju od Gospodina poslanje da svima donesu Radosnu vijest. Oni su ga poslušali i svuda su govorili o Isusu, kako je bio raspet i uskrsnuo, te da je potrebno vjerovati u njega radi konačnog spasenja.

Znakovito je da Gospodin želi ljude, šalje svoje učenike, da bi oni o njemu svjedočili, da bi tako svim ljudima bila naviještena Radosna vijest. Mi ljudi često smo nesavršena sredstva u Božjim rukama. Sjećam se kako je na dan svoga izbora za papu Benedikt XVI. rekao da je on nesavršeno oruđe u rukama Božjim, ali da ga tješi spoznaja da Bog može i s nesavršenim instrumentima činiti svoja djela.

Kada danas blagoslivljamo nova zvona za ovu župnu crkvu, draga braćo i sestre, prigoda je to da se svi zapitamo kakvu mi poruku svojim životom dajemo svojim bližnjima, jesmo li mi poput apostola svjedoci Krista uskrsnuloga ili možda nečiji glasnici koji svjedoče o sebi, o drugima… Naše je poslanje svjedočiti za Krista! Samo to. To mnogi ne razumiju, pa kada nas promatraju, ne shvaćaju naših motiva ni naših ciljeva koje imamo i želimo ostvariti. Jesmo li mi glasnici o samima sebi? Naviještamo li mi svoju slavu ili znamo da smo mi nevažni i nesavršeni, ali je Gospodin onaj koji nas drži, daje snagu i vodi?

Da bi se zvono čulo, ono se stavlja u zvonik, visoko iznad zemlje, ne u podrum. Tako i mi, da bismo bili prepoznatljivi kao Isusovi učenici trebamo naviještati Evanđelje, kako jednom Isus kaže, s krovova. Danas su to antene, odašiljači, medijski prostor. U medijima ima puno negativnih poruka. Pogledajte samo dnevnike na TV, oni redovito donose izvještaje koje su nekad u novinama zvali „crna kronika“. Barem tri i to udarne vijesti su iz tzv. crne kronike. I tako se sije negativno, ono crnilo koje želi obojiti sav život. A često ljudima i zagađuje prostor te moraju ili ne gledati takve vijesti ili imati druge informacije i drugi izvor velike pozitivne naravi koji ih hrani da bi mogli opstati u takvom negativnom svijetu. Zvona su bez sumnje nositelji pozitivne vijesti, poruka koje govore o Bogu i njegovoj ljubavi, o Bogu koji nas ni u najtežim trenucima ne ostavlja. Ona se čuju. Zato se i stavljaju u zvonik. I nama treba biti stalo da ljudi čuju naše poruke, poruke o Isusu Kristu i njegovom spasenju.

Sve su vijesti u zadnje vrijeme usmjerene na migrante. Dolaze nam, a već su i došli, mnogi koje treba zbrinuti, udomiti, integrirati. I u Sisak nam dolazi 10 obitelji iz Sirije, kako je naša država preuzela svoj broj koji treba useliti. Pitao sam članove Isusovačke službe za izbjeglice, koje su oni vjere. I svi do jednoga su muslimani. Dobro, nastavio sam dalje, a navješćujete im vi evanđelje, pozivate ih da upoznaju Krista? Ne, odgovorili su, to nije naša zadaća. Kako to? Pa isusovci su katolički red, dio Katoličke Crkve. Zar nije naša zadaća naviještati Evanđelje? Zar nije „Crkva po svojoj naravi misionarska“ (AG 2)? Baš se pitam, kakvi smo mi to vjernici, kad se ne usudimo drugima koji ne vjeruju u Krista navijestiti Radosnu vijest? Dakako, ne na silu, ne kao prinudu, već kao ponudu. Ali u tome ne smijemo imati straha.

Vi znate kako se javljaju u zadnje vrijeme i oni koji kažu da im zvona smetaju, da treba ograničiti njihov zvuk, pa čak i tuže pojedine župe, jer da ne mogu spavati i slično. Znači, zvono se ne boji zvoniti, pa makar ga neki i ne žele slušati. Ali ono je tu. Ono naviješta, poziva. Poziva na molitvu Bogu i Isusu Kristu, našem Gospodinu.

Nadalje, primjećujete da su tri zvona danas za blagoslov. Vrlo rijetko je to samo jedno zvono, možda na nekoj kapeli. Ali kad biste pitali ljevača zvona kojim tonom zvona zvone, on bi odgovorio da moraju biti ugođena – bilo na dur, bilo na mol, i to u sasvim konkretnom tonalitetu. Drugim riječima, zvona moraju skladno zvoniti, činiti svojim zvukovima jednu harmoniju. Tako smo se i mi dužni jedni drugima prilagoditi da zajedno dajemo jednu melodiju, da budemo ugođeni, kao orkestar koji svira, ali svaki instrument i svaka dionica doprinosi skladnoj cjelini. Što mislite kako bi to bilo čuti kada bi svaki svirao svoje i nepovezano s drugima? Tako i mi, jači smo i prepoznatljivi jedino kada smo usklađeni.

Molimo Te, Gospodine, da po današnjem događaju i svi mi postanemo svjesni da smo na neki način poput zvona, da se naš glas čuje i sluša, da ono što mi govorimo i živimo odjekuje u ušima i srcima naših bližnjih te da smo pozvani da taj zvuk bude čist, da bude usklađen s drugim glasnicima i s učiteljstvom Crkve, da bude naš ton u duru ali i u molu, kad slavimo Gospodina ali i kad oplakujemo svoje grijehe… da jednostavno živimo predano u ruke Božje i njegovu ljubav svjedočimo. Amen.