Homilija na misi zahvalnici za devetu obljetnicu Biskupije 5.12.2018 Ispis E-mail
Četvrtak, 06 Prosinac 2018 07:43
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zahvalnici za devetu obljetnicu ponovne uspostave Sisačke biskupije

Sisačka katedrala, 5. prosinca 2018.


Braćo i sestre,

Danas je Dan naše Biskupije: papa Benedikt XVI. bulom „Antiquam fidem“ ponovno je ustanovio Sisačku biskupiju. Zahvalni smo na tome dok danas slavimo devetu godišnjicu postojanja naše obnovljene biskupije, a ujedno se osjećamo obvezni da poslanje koje nam je dano – i meni, kao pastiru, ali i svima u biskupiji: svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima, vjernicima na svim područjima života i djelovanja: u obiteljima, na radnim mjestima… - da odgovorimo na Božji poziv koji na je ovom zadaćom uputio. Bog naime očekuje od nas da i mi nešto učinimo.

Poput učenika, koje Isus u evanđelju pita, koliko kruhova imaju… i to, premda je malo i izgleda potpuno nedovoljno, on to uzima i blagoslivlja te s njegovom riječju to biva dostatno, dapače još preostaje nakon što mnoštvo blaguje.

U papinoj buli o osnivanju Sisačke biskupije kaže se da su ljudi ovog kraja sačuvali „staru vjeru – antiquam fidem“. Međutim tu staru vjeru, na koju smo ponosni, koja je dio našega identiteta, treba pomladiti, mi smo danas baštinici te vjere i mi želimo živjeti po toj vjeri ne samo zato što su naši stari bili katolici, nego jer smo se mi sami odlučili i želimo vlastitom odlukom biti vjernici, što znači učenici Isusa Krista.

Ta je stara vjera, danas aktualna, naša vjera – vjera katolička, koja nas čini članovima Katoličke Crkve, u kojoj je živio i položio svoj život za Krista naš zaštitnik sveti Kvirin, sisački biskup i mučenik iz prvih kršćanskih vremena (+308.). U toj je vjeri živio i nju ispovijedao hrvatski ban Toma Bakač, branitelj Siska (1593.); u toj je vjeri živio i za nju se borio zagrebački biskup Petar Berislavić, branitelj Hrvatske Dubice, koji je zaslužio da Papa Lav X. Hrvatima i Hrvatskoj dade naslov „Antemurale christianitatis“ (1519.); u toj je vjeri Nikola Šubić Zrinski, rodom iz naše župe Zrin, branio Siget i život položio za obranu kršćanske Europe (1566.); u toj su vjeri čuvali svoju domovini branitelji Gvozdanskog, kolji su svi za vjernost kršćanskoj vjeri i svojoj hrvatskoj domovini izginuli (1578.); u toj je vjeri živio i naš hrvatski ban, glinski general grof Josip Jelačić (1848.-1859.); tu je vjeru baštinio i naš hrvatski političar Stjepan Radić (+1928.), rodom iz Trebarjeva Desnog, kršten u Martinskoj Vesi; zbog svoje katoličke vjere pobijeno je stanovništvo Zrina prije 75 godina (1943.); zbog katoličke vjere palo je 22 svećenika na području i s područja naše Biskupije u Drugom svjetskom ratu i poraću; u 119 grobnih jama leže tisuće uglavnom katolika pobijenih poslije Drugog svjetskog rata, koji su hodili na tzv. Križnom putu, gonjeni i ubijani od „narodnih oslobodilaca“; jer su bili vjerni svojoj katoličkoj vjeri stradali su vjernici naše Biskupije u Domovinskom ratu, mnogi pobijeni, još veći broj njih raseljeni, ostali bez kuća, crkava… u Domovinskom ratu s našeg područja i na našem području proslavili su svojom obranom od srpske agresije svoj narod generali Janko Bobetko i Đuro Brodarac, pukovnik Predrag Matanović, heroji Marijan Celjak, Mile Blažević Čađo i toliki drugi; rodom iz naše biskupije bio je i zagrebački nadbiskup Juraj Posilović (iz Ivanić-Grada); iz naše je biskupije potekao i Sluga Božji pomoćni biskup zagrebački Josip Lang (iz Ivanić-Grada), kao i Sluga Božji brat Bonifacije Ivan Pavletić (iz Kutine, točnije Zbjegovače – danas župe Ilove). Svi nabrojeni, i mnogi mnogi drugi neznani bili su vjerni svojoj Crkvi katoličkoj i svojoj domovini Hrvatskoj, ostavili svijetli trag svoje katoličke vjere na prostorima naše Sisačke biskupije, pridonijevši svojim životom i radom da se svjetlo naše vjere ne ugasi, nego dapače da i danas svijetli barem kao tada a oni su željeli i još jače negoli je to bilo prije.

Upravo da bismo i mi danas bili dostojni nasljednici vjere svojih djedova i baka, svojih majki i očeva, poziva nas Riječ Božja koju smo čuli.

U prvom čitanje iz Knjige proroka Izaije (Iz 25, 6-10a) Gospodin nam obećava gozbu, poziva nas na goru gdje će se okupiti svi narodi i gdje će on otrti suzu sa svakog lica i uništiti smrt. Tako da i mi možemo reći u onaj dan: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!“ Gdje je ta gora na kojoj stoluje Gospodin? To je i naša Gora, u svetištu Majke naših stradanja, ali simbol je to i našega grada Siska, i svih naših župa gdje su crkve katoličke u kojima je Svetohranište, u kojima Gospodin prebiva. Zato se možemo i mi veseliti i klicati.

Psalam 23 kaže: „U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 15, 29-37) govori nam danas o tome kako Isus ozdravlja i pomaže bolesnicima „i mnogima drugima“, u kojem broju bismo mogli biti i mi – ako dođemo Gospodinu, ako mu vjerujemo i zatražimo njegovu pomoć. A da on želi pomoći govori i drugi dio Evanđelja gdje Isus čudesno hrani mnoštvo naroda sa samo sedam kruhova i malo ribe. Njemu je „žao naroda“, kako kaže evanđelist. Njemu je žao i nas koji često hodamo ovim svijetom bez prave duhovne hrane, gladni i žedni istine, dobrote, nježnosti, prijateljstva i ljubavi.

Da bismo bili nahranjeni, da nam Gospodin udijeli ono što nam najviše treba, da utaži našu glad, potrebno je surađivati s njim. On bi mogao i sam dati što nam treba, bez nas, ali to ne želi. On pita što imamo… Možda se nama također čini da to što imamo nije dovoljno i da to njemu ne treba, no on baš to traži, naš pa makar i mali doprinos. I to blagoslivlja i od toga čini čudo, nešto veliko, što je sposobno nahraniti nas i naše bližnje. „I jeli su i nasitili se.“ – kaže evanđelje.

Molimo Gospodina danas da se ne umori hraniti nas sobom, osiguravati nam ono što nam je potrebno za dušu i tijelo, za naš zemaljski i za naš nebeski život. Osobit je oblik te Božje hrane Sveta Euharistija: naime, u svetoj Pričesti dolazi nam sam uskrsnuli Gospodin koji nas hrani sobom, svojim proslavljenim Tijelom i Krvlju, da nam udahne svoj uskrsnuli život.

Na današnji dan kada je papa Benedikt XVI. ponovno podigao našu Sisačku biskupiju i imenovao mene sisačkim biskupom, Bogu smo zahvalni, ali i osjećamo obvezu koju nam je Gospodin povjerio. To je s jedne strane ponos i zahvalnost na slavnu prošlost, ali i svijest da danas naša Crkva u ovom kraju ovisi o nama i našim sudjelovanjem u njegovu djelu spasenju.

Naša je Sisačka biskupija s jedne strane slavna i ponosna na svoju veliku i lijepu prošlost, na činjenicu da je naš narod izdržao velike nevolje, sačuvao vjeru i opstao; ali s druge strane ovo je područje velikih poteškoća i izazova koji mnoge naše ljude tjeraju iz domovine te se ona prazni… Taj izazov bismo trebali okrenuti u poticaj da se ovdje ostaje i podiže život, razvija posao, utvrđuju brojne obitelji, da se unaprijedi ovaj lijepi kraj. Veseli me što imamo naznake da ipak naš narod neće nestati: recimo samo ovaj mjesec, prosinac, imamo šest krštenja u „obiteljima pet plus“: dva peta, dva šesta, jedno sedmo i jedno osmo dijete u obitelji. Neka Bog blagoslovi našu Biskupiju i sv. Kvirin nas sve čuva, da bude djece, duhovnih zvanja i svakog napretka i dobra! Amen.

 

Twitter