Homilija na Cvjetnicu 2017. Ispis E-mail
Nedjelja, 09 Travanj 2017 13:46
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu

Sisačka katedrala, 9. travnja 2017.

 

Draga kršćanska braćo i sestre,

Danas je Nedjelja muke Gospodnje koja ima dva dijela: prvi je spomen svečanog ulaza Kristova u Jeruzalem, a drugi je čitanje Muke Gospodina našega Isusa Krista po Mateju.

Nakon pročitanog odlomka Matejeva evanđelja o svečanom ulasku Gospodinovom u Jeruzalem (Mt 21,1-11), blagoslovili smo grančice i u povorci smo i mi ušli u ovaj Božji hram, da bismo se tako pridružili Kristu koji ulazi u Jeruzalem, na mjesto svoje muke. On je ušao u svoj grad svečano praćen poklicima djece i naroda: „Hosana!“, pa ipak - Gospodin je to znao – bio je to početak njegove muke, koja je uskoro uslijedila. Isus je prihvatio klicanje naroda jer je znao što ga čeka. A mi smo pošli za njim želeći mu tako zasvjedočiti da smo blizu njegovoj patnji, da razumijemo što je on to za nas učinio i da mu mi iskreno kličemo i pozdravljamo ga kao svoga Kralja. Naime, mnogi Židovi koji su ga pri ulazu u Jeruzalem jednako tako pozdravljali i slavili ga, za nekoliko su dana od Pilata tražili „Raspni ga, raspni!“ Neobična je to psihologija mase, kada se pojedinac ne ravna vođen svojim vlastitim razborom nego je dio mnoštva koje je izmanipulirano i zato sad viče jedno, a sad posve suprotno. Često se tako i danas događa s narodom koji zavode mediji, političari, s narodom koji se ne vodi razborom i interesima zajedničkog dobra, već strahom za sebe, za svoj posao, zato da ne izgubi neke povlastice, ponaša se suprotno od vlastitih stavova. No, Gospodin je bio svega toga svjestan jer je dobro poznavao što je to u čovjeku, kako se on ponaša. Znao je da mu je samo dobro činio, i da prema tome nitko nema nikakva razloga tražiti njegovu smrt niti mu ičim nauditi, ali s druge strane znao je da to neće biti presudno jer je njegova osuda bila već napisana. Zapravo, Gospodin je poznavajući ljude došao već na samom početku, pri utjelovljenju, u naš svijet svjestan da ga neće dočekati odobravanje niti slava, već osuda i smrt.

O tome govore današnja misna čitanja, posebno Muka po Mateju koju smo upravo čuli.

Već prorok Izaija (Iz 50, 4-7) naviješta Mesiju koji će trpjeti, kojega će ljudi odbaciti ali komu će Bog pomoći: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja…Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti.“

Kada je teško, i mi se sjetimo da je Gospodin sam za nas trpio i da on pomaže patniku. Zato je potrebno „učiniti obraz ko kremen“ tj. stisnuti zube, štono bismo mi rekli, jer kad je Bog s nama, tada na kraju sigurno nećemo biti poraženi.

Ipak, kada čitamo hvalospjev Kristu poniženom iz poslanice svetoga Pavla Filipljanima (Fil 2, 6-11), tada nas taj tekst utvrđuje u uvjerenju da je Krist svojevoljno prihvatio poniženje i smrt, i to već pri utjelovljenju. Sam čin Kristova utjelovljenja bilo je poniženje, jer on je kao Bog prišao nama ljudima, snizio se i prihvatio našu ljudsku narav i ljudski život na zemlji – dapače do same smrti, smrti na križu, ali je to poniženje zalog proslave i konačne pobjede: „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikā, zemnikā i podzemnikā. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.“

I mi ćemo svi morati jednom umrijeti, ali je pitanje prihvaćamo li i mi tu činjenicu kao nešto što je razumljivo samo po sebi, kao čin dragovoljne žrtve i ljubavi ili – se opiremo i smatramo to nasiljem. Mi kršćani trebamo slijediti Krista, koji je bio ponižen – i to je sam izabrao i prihvatio – ali i bio proslavljen, da bi svima nama pokazao pravi put života da taj život ima smisla.

Muka po Mateju (Mt 26,14 – 27, 66) prikazuje nekoliko drama koje se zbivaju u dušama i među akterima ovog potresnog događaja.

Prvo se pojavljuje – izdaja i izdajica Juda, a potom i zatajenje Petrovo. Sve se to događa i na blagovanju posljednje Isusove večere s apostolima, a onda u dvorištu upravitelja kamo dolazi Petar. Tu je i unutarnja Isusova drama u Getsemaniju, gdje on traži potporu svojih učenika u bdijenju s njime a koju ne nalazi. Juda je slabić, on Isusa predaje židovskim glavarima za novac, za 30 srebrnjaka, a kad spoznaje da je pogriješio, sam sebi presuđuje vješanjem. Petar je u strahu za vlastiti život zatajio da poznaje Učitelja, učinio je to triput i kad je zapjevao pijetao – sjetio se Isusova proroštva i pokajao se te gorko zaplakao.

Potom je tu opisano ispitivanje Isusa na sastanku velikog židovskog vijeća. Lažni svjedoci terete Isusa za hulu, veliki svećenik na to sam pita Isusa je li on Sin Božji, što Isus ne niječe i to je dovoljno da oni osude Isusa. Čovjek sudi Bogu, čudna li suda! Kako se na žalost kroz povijest to često ponavlja. Sudski proces posve nepravedan i optužbe lažne, ali presuda je već napisana i samu ju treba objaviti. Kako nam to samo nalikuje na tolike montirane političke procese u kojima su osuđene tisuće Hrvata koji su samo željeli slobodu svoga naroda. Sjećamo se i suda našem svetom Blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu. Zanimljivo, Isus je uglavnom šutio, jednako je i bl. Alojzije najviše šutio. Vidio je Godspodin, a i bl. Alojzije, da obrana nema smisla.

Upravitelj Pilat je drugostupanjsko sudište, on sudi pod pritiskom. Najradije bi da može pobjegao od tog spora u koji su ga gurnuli židovski prvaci, ali mora nešto učiniti. Želi spasiti Isusa, misli da će Židovi izabrati radije Isusa negoli Barabu u izboru koji im nudi, ali Židovi su uporni, žele pod svaku cijenu Isusovu smrt. On na to pere ruke misleći da je voda kadra sprati njegov kukavičluk, ali Židovi prihvaćaju – kako se to danas kaže, odgovornost. Čudna riječ. Kad teroristi izvedu neki napad i ubiju mnogo ljudi – što je po Europi već postala na žalost svakodnevica – tada se jave neke radikalne ekstremne organizacije koje tobože „preuzmu odgovornost“. Trebalo bi zapravo reći da priznaju krivnju, ali ne  - „odgovornost“. Koji apsurd! Oni koji su potpuno neodgovorni u svojem ponašanju sad najedanput postaju odgovorni?

Isusa potom izruguju stražari, te on mora ponijeti svoj križ – mučilo – na mjesto gdje će biti na njemu raspet. I kada dolaze na to mjesto, Isusu se rugaju prolaznici i nazočni. A on? Mirno to sve podnosi.

Od svih riječi, njih sedam, koje su zapisali drugi evanđelisti, sveti Matej ima samo Isusovu riječ, i to na aramejskom: „“Eli, Eli, lama sabahtani! – Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Premda ta rečenica izgleda kao izraz posvemašnjeg beznađa i prepuštanja zloj sudbini, ona je zapravo prvi redak 22.psalma koji je ispjevan kao molitva patnika koji se pita, je li ga Bog ostavio jer je patnja prevelika, ali na kraju otkriva da je Bog s njime i da će ga on izbaviti.

Slijedi smrt i znakovi potresa i neobičnih apokaliptičkih pojava tako da rimski stotnik, koji je vodio pogubljenje, spoznaje da je ovaj čovjek zbilja Sin Božji. To je vjera kojoj bi želio dovesti sv. Matej svakog čitatelja i slušatelja ovog opisa muke Isusove.

Na kraju se pojavio Josip iz Arimateje i od Pilata zatražio mrtvo tijelo Isusova da ga pokopa u svoj novi grob. A Pilat uslišava i njega i farizeje koji su zatražili da se Isusov grob zapečati da mu tijelo ne bi učenici ukrali i tako proglasili da je uskrsnuo.

Sve to uvodi nas u razmišljanje o prevelikoj Božjoj ljubavi i o našoj ljudskoj grješnosti. Bog je imao toliko ljubavi da je dao svoga Sina da on trpi i umre za nas, a mi smo toliko nezahvalni i grješni ljudi da i dalje činimo zlo jedni drugima na ovom svijetu. Pa ipak Bog se nas nikada ne odriče i sve čini da nas spasi.

Postanimo svjesni da je sve to Isus učinio upravo za mene, za svakog od nas, da nama pokaže pravi put čovjekova života koji ne može i ne smije biti put nadmetanja, mržnje i nasilja, nego put opraštanja, prihvaćanja nepravdi i križa da bi se zavrijedio život vječni.

Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljam Te. Jer si po svojem svetom Križu otkupio svijet. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter