Homilija na Novu godinu 2011. Ispis E-mail
Subota, 01 Siječanj 2011 21:42
Share

         Danas, braćo i sestre, na Novu godinu Crkva slavi svetkovinu Marije Bogorodice. Stari je to, dapače, uz naslov „vazda Djevica“, i najstariji naziv za Isusovu majku Mariju. Ona je porodila Sina Božjega kao čovjeka, darovala je Bogu ljudsku narav s kojom se on sjedinio i po njoj je „pravi, savršeni/ Bog – ho theos teleios“ postao „pravi, savršeni/ čovjek – ho anthropos teleios“. Mariji stoga pripada posebno mjesto u povijesti ljudskog spasenja što ga je izveo Bog po svome Sinu Isusu Kristu, našem Gospodinu. Valja nam razmišljati o Bogorodici da bismo ju bolje štovali, da bismo dublje razumjeli otajstvo rođenja Sina Božjega u našoj ljudskoj naravi i da bismo i sami, ugledavši se u Presv. Bogorodicu, svojim životom i djelovanjem poslužili dolasku Krista u duše naše braće koji ga još ne poznaju ili ga krivo poznaju, te ga ne slijede.

         Čuli smo u Evanđelju kako je Marija „u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu.“ (Lk 2,19). I mi trebamo baš u tome slijediti Presv. Bogorodicu Mariju: razmišljati o događajima naše prošlosti da bismo u njima prepoznali ruku Gospodnju i da bismo se znali osloniti na njega na svome budućem putu.

Kad gledamo godinu koju smo jučer ostavili u prošlosti svoga iskustva i našeg, kako osobnog tako i zajedničkog pamćenja, želimo doista na temeljima Evanđelja pogledati u budućnost i nastaviti izgrađivati Božje kraljevstvo na zemlji i ove „godine Gospodnje – anno Domini“, 2011. od Gospodinova rođenja.  Da bi to naše zalaganje pridonijelo miru, za koji je došao među nas ljude Sin Božji, jer pastirima su ga anđeli navijestili pjesmom: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.“ O tom miru i kako ga ostvariti govori nam papa Benedikt XVI. u svojoj poruci koju je naslovio: Vjerska sloboda – put koji vodi do mira“. Želim prenijeti nekoliko Papinih misli iz ove poruke, kako bismo i mi mogli ostvariti ono na što nas potiče Rimski biskup:

Papa sa žalošću konstatira da u nekim krajevima svijeta – osobito u Aziji i Africi - ljudima nije moguće ispovijedati i slobodno izražavati vlastitu vjeru, a da time ne izlože opasnosti vlastiti život. „U nekim drugim krajevima postoje prikriveniji i profinjeniji oblici predrasude i protivljenja prema vjernicima i vjerskim simbolima. Kršćani su danas vjerska zajednica koja trpi najveće progone zbog svoje vjere.“ – kaže Papa. „Mnogi od njih su svakodnevno izloženi uvredama i često žive u strahu zbog svojega traženja istine, zbog svoje vjere u Isusa Krista i svojeg iskrenog apeliranja na poštivanje vjerske slobode. Sve je to neprihvatljivo jer predstavlja uvredu Bogu i ljudskom dostojanstvu; osim toga, to predstavlja prijetnju sigurnosti i miru i sprječava ostvarenje istinskog i cjelovitog čovjekova razvoja.“ – ističe Papa.

On apelira na sve: „Pozivam, dakle, muškarce i žene dobre volje da ponovno revno prionu izgrađivanju svijeta gdje će svi moći slobodno ispovijedati vlastitu vjeroispovijest ili vjeru i živjeti vlastitu ljubav prema Bogu (t. 1).

„Pravo na vjersku slobodu ima svoj korijen u samom dostojanstvu osobe čija se transcendentna narav ne smije zanemarivati ili zabacivati. Bog je stvorio muškarca i ženu na svoju sliku, sebi slične (usp. Post 1, 27). Zato je svaka osoba nositelj svetog prava na cjelovit život također s duhovnoga gledišta. Bez priznavanja vlastitog duhovnog bića, bez otvaranja transcendentnom, čovjek ostaje prignut nad samim sobom, ne uspijeva pronaći odgovore na pitanja vlastitoga srca o smislu života i domoći se trajnih vrijednosti i etičkih načela, a ne uspijeva čak ni iskusiti istinsku slobodu i izgrađivati pravedno društvo. Poštivanje bitnih sastavnica ljudskog dostojanstva, kao što su pravo na život i pravo na vjersku slobodu, uvjet je moralnog legitimiteta svake društvene i pravne norme.“ (t. 2).

Papa nadalje kaže: „Vjerska sloboda je u ishodištu moralne slobode. Otvorenost istini i dobru, otvorenost Bogu, ukorijenjena u ljudskoj naravi, daje puno dostojanstvo svakom čovjeku i jamstvo je punog uzajamnog poštivanja među osobama. Zato slobodu vjerovanja treba shvatiti ne samo kao zaštićenost od prisile, već još prije kao sposobnost da čovjek može činiti vlastite izbore u skladu s istinom. Iluzija da će se u moralnom relativizmu naći ključ za mirni suživot je zapravo izvor podjela i nijekanja dostojanstva ljudskih bića.“ (t. 3).

Papa na osobit način ističe ulogu obitelji. Obitelj naziva „školom slobode i mira“. On kaže: „Obitelj utemeljena na ženidbi, kao izraz dubokog jedinstva i komplementarnosti između jednog muškarca i jedne žene, uključuje se u taj kontekst kao prva škola odgoja i društvenog, kulturnog, moralnog i duhovnog rasta i napredovanja djece, koja bi morala uvijek imati u ocu i majci prve svjedoke života usmjerenog k traženju Božje istine i ljubavi. Sami bi roditelji morali biti uvijek slobodni prenositi, bez ikakvih prisila i odgovorno, svojoj djeci vlastitu baštinu vjere, vrijednosti i kulture. Obitelj, ta prva stanica društva, ostaje prvi prostor odgajanja za skladne odnose na svim razinama ljudskog suživota…“ (t. 4).

Papa uči: „Vjerska sloboda je, također tekovina političke i pravne kulture. Ona je osnovno dobro: svaka osoba mora imati mogućnost da slobodno ostvaruje pravo da, kao pojedinac ili zajednica, ispovijeda i očituje vlastitu religiju ili vlastitu vjeru, bilo javno bilo privatno, u naučavanju, u praksama, u tiskovinama, u bogoslužju i obdržavanju obreda. Osoba ne bi smjela nailaziti na prepreke ako bi, eventualno, htjela prijeći na drugu vjeru ili ne ispovijedati nijednu vjeru.“ (t. 5).

Neobično je važna „javna dimenzija religije“. Papa u tom smislu kaže: „Vjerska sloboda, kao svaka sloboda, proizlazi iz osobnog područja i ostvaruje se u odnosu s drugima. Sloboda bez odnosa nije puna sloboda. I vjerska se sloboda ne ograničava isključivo na individualnu dimenziju, već je vezana uz zajednicu i društvo, budući da je osoba biće odnosa a religija ima javnu narav.“ (t. 6).

Papa se protivi instrumentalizaciji vjerske slobode: „Fanatizam, fundamentalizam, djelovanja koja se protive ljudskom dostojanstvu, ne mogu se nikada opravdati, utoliko manje ako se čine u ime religije. Ispovijedanje neke religije ne smije se instrumentalizirati niti silom nametati. Treba, dakle, da države i razna društva nikada ne zaborave da je vjerska sloboda uvjet za traženje istine, a istina se ne nameće nasiljem već "snagom same istine"… Na društvenom, ekonomskom i političkom području, svjedočenjem vlastite ljubavi i vjere, pružati dragocjeni doprinos zahtjevnom i uzvišenom zalaganju za pravdu, za cjeloviti ljudski razvoj kao i za ispravno uređenje ljudskih stvarnosti.“ (t. 7).

Također Papa ističe: „Istom odlučnošću kojom se osuđuju svi oblici religijskog fanatizma i fundamentalizma, nužno se oduprijeti također svim oblicima neprijateljstva protiv religije, koji ograničavaju javnu ulogu vjernika u građanskom i političkom životu.“

„Pravda uključuje priznavanje dostojanstva svake osobe, koja je, bez vjerske slobode, zajamčene i življene u svojoj biti, okrnjena i povrijeđena, izložena opasnosti da padne pod utjecaj idola, relativnih dobara pretvorenih u apsolutne. Sve to izlaže društvo opasnosti političkih i ideoloških totalitarizama, koji veličaju javnu vlast i istodobno umanjuju ili ograničavaju slobodu savjesti, misli i vjeroispovijesti kao potencijalne takmace.“ (t. 8).

Benedikt XVI. se zalaže za dijalog između građanskih i vjerskih institucija:
„Uz dužno poštivanje pozitivne laičnosti državnih institucija, javna dimenzija religije mora se uvijek priznati. U vezi s tim, zdravi dijalog između civilnih i vjerskih institucija je od temeljne važnosti za cjeloviti razvoj osobe i društveni sklad.“ 

Papa nastavlja s važnom temom: „Dijalog između sljedbenika različitih religija predstavlja za Crkvu važno sredstvo za surađivanje sa svim vjerskim zajednicama oko općeg dobra. Sama Crkva ne odbacuje ništa što je u raznim religijama istinito i sveto. "S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine koja prosvjetljuje sve narode" (NA 2). Put što ga ona pokazuje nije put relativizma ili religijskog sinkretizma. Crkva, naime, "naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put i istina i život' (Iv 14, 6), u kojemu ljudi nalaze puninu religioznoga života i u kojemu je Bog sve sa sobom pomirio" (ib.). To međutim nipošto ne isključuje dijalog i zajedničko traženje istine u raznim područjima života, jer, kao što je sveti Toma Akvinski volio reći, "svaka istina, iz kojih god da usta izlazila, dolazi od Duha Svetoga" (Super evangelium Joannis, I, 3.).“ Papa nas podsjeća: „Godine 2011. slavi se 25. obljetnica Svjetskog dana molitve za mir, kojeg je 1986. sazvao u Asizu časni sluga Božji Ivan Pavao II. Tom su prigodom vođe velikih svjetskih religija posvjedočili kako je religija činilac jedinstva i mira, a ne podjele i sukoba. Sjećanje na to iskustvo budi nadu u budućnost u kojoj će se svi vjernici smatrati, i to doista i biti, ljubiteljima pravde i istinskim mirotvorcima.“ (t. 11).

Papa Benedikt XVI. uči: „Usprkos poukama iz povijesti i zalaganju država, međunarodnih organizacija na svjetskoj i lokalnoj razini, nevladinih organizacija i svih muškaraca i žena dobre volje koji svakoga dana ulažu napore oko očuvanja temeljnih prava i sloboda, u svijetu se i danas bilježe progoni, diskriminacije, čine nasilja i nesnošljivosti koji se temelje na religiji. Na osobit način, u Aziji i Africi, glavne žrtve su pripadnici vjerskih manjina, kojima se brani slobodno ispovijedati vlastitu vjeru odnosno mijenjati vjeroispovijest zastrašivanjem i kršenjem prava, temeljnih sloboda i osnovnih dobara, pri čemu se ide tako daleko da ih se lišava osobne slobode pa čak i oduzima život. Postoje – kao što sam već rekao – profinjeniji oblici neprijateljstva protiv religije, koje se u zapadnim zemljama katkad izražava nijekanjem povijesti i uklanjanjem vjerskih simbola koji odražavaju identitet i kulturu većine građana. Ti oblici neprijateljstva često raspiruju mržnju i predrasude i u opreci su s ozbiljnom i uravnoteženom vizijom pluralizma i laiciteta institucija, a da ni ne spominjemo da su novi naraštaji zbog toga izloženi opasnosti da izgube doticaj s dragocjenom duhovnom baštinom svojih zemalja.“ (t. 13).

Papa poručuje: „Nasilje se ne pobjeđuje nasiljem. Neka naš krik boli bude uvijek praćen vjerom, nadom i svjedočenjem Božje ljubavi. Izražavam također želju da se na Zapadu, osobito u Europi, prekinu neprijateljstva i predrasude prema kršćanima zato što su odlučili živjeti dosljedno vrijednostima i načelima izraženim u Evanđelju. Neka se Europa, radije, zna pomiriti s vlastitim kršćanskim korijenima, koji su od temeljne važnosti za shvaćanje uloge koju je imala, koju ima i koju želi imati u povijesti; na taj će način iskusiti pravednost, slogu i mir, njegujući iskreni dijalog sa svim narodima.“ (t. 14).

I Papa zaključuje: „Vjerska sloboda je istinsko oružje mira, s povijesnim i proročkim poslanjem. Ona naime vrednuje i dovodi do punog ostvarenja duboke osobine i skrivene mogućnosti osobe, koje su kadre promijeniti i učiniti svijet boljim. Ona dopušta gajiti nadu u budućnost pravednosti i mira, usprkos teškim nepravdama i materijalnim i moralnim bijedama. Neka svi ljudi i društva na svim razinama i u svim krajevima svijeta što prije uzmognu iskusiti vjersku slobodu – put koji vodi do mira.“ (t. 15).

Tako nam danas poručuje Sveti Otac u svojoj Poruci povodom proslave XLIV. Svjetskog dana mira.
         Kada se pitamo, što se ovdje posebno odnosi na nas u Hrvatskoj, tada tu sigurno nalazimo mnoge poruke koje nam je primjenjivati u našoj svakodnevici da bismo bili Kristovi učenici i u ovoj godini gradili mir.

Osobito nam je važna poruka o obiteljima, koje su škole mira i kojima treba omogućiti da odgajaju cjelovite osobe. Tim više to uzmimo kao program svojih nastojanja i molitava, braćo i sestre, jer Papa nam u Hrvatsku ove godine dolazi na Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Važne su nam, dakako, i poruke o dijalogu, međureligijskoj suradnji tako da naše zalaganje za slobodu pojedinaca i naroda bude promicanje slobode vjeroispovijesti i svih drugih prava koja pripadaju ljudskoj osobi.

Važna nam je i poruka o poštovanju kršćanskih korijena, o vjerskoj slobodi koja se treba izražavati i u javnosti, što nitko ne smije priječiti. Kako samo hrabro Papa ističe da su kršćani najprogonjeniji kao vjernici na zemlji. Nisu li se i kod nas bili pojavili neki tobože slobodoumni mislitelji koji su u ime laiciteta države tražili da se ukloni križ s javnih mjesta. A za križ smo, braćo i sestre, mi kršćani spremni ako treba i umirati!

Danas valja poželjeti najodgovornijima u našem hrvatskoj društvu da smognu hrabrosti da se naše društvo već jednom suoči s istinom o našim najvećim nacionalnim stradanjima, jer bez istine nije moguće graditi trajan mir i sigurnost za sveukupno naše društvo. Još uvijek – ni 65 godina nakon najveće hrvatske tragedije na Bleiburgu i križnom putu – ni jedan predstavnik počinjenih zločina komunizma nije ni optužen a kamoli suđen ili osuđen. Naše misli danas, na početku nove godine, sigurno idu i prema našim hrvatskim generalima koji očekuju baš ove godine pravorijek Haaškog suda. Mi gledamo u te suce i nadamo se da će osloboditi optužbe one koji su predvodili naše oslobođenje od terorizma i silnih stradanja koja je prošao naš narod u Domovinskom ratu. To mi u ovim krajevima – u Sisačkoj biskupiji – osobito dobro znamo. Pozivam vas stoga, braćo i sestre, na molitvu za pravednu a to znači oslobađajuću presudu za naše zatočene generale. Doduše, ne možemo s punim povjerenjem očekivati tu pravednost budući da smo svjesni kakve se sve politike vode oko tog tribunala. Pa ipak, kako nas je sam Bog spasio kad nam je bilo najteže, vjerujemo da je moguće da obrati srca i „nepravednih sudaca“ – sjetimo se riječi Gospodinovih: „Čujte što govori nepravedni sudac. Neće li Bog onda obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve i ako odgađa stvar njihovu?“ (Lk 18,6-7). Molimo za sve stradalnike u našem nedavnom oslobodilačkom ratu: za branitelje, da vide smisao svoje borbe i stradanja, da se ne obezvrjeđuje domoljublje i ne razara ono za što su oni ginuli, molimo za invalide rata i oštećene, molimo za obitelji koje još ne znaju što je s njihovim najmilijima, molimo za udovice, djecu siročad, neutješene majke i očeve koji su izgubili svoju djecu, molimo za još uvijek tolike prognanike – iz Bosne i Hercegovine te s Kosova koji još uvijek nisu zbrinuti u Hrvatskoj, premda već 15 godina tu žive kao u svojoj domovini a domovina ih još nije posvojila. Molimo i za naše političare i gospodarstvenike da omoguće razvoj naše države, da poraste zaposlenost, da se osobito mladima otvaraju perspektive, da se stvore uvjeti općeg optimizma i radosnijeg života u našoj prelijepoj zemlji, da se otkloni bijeda, te svatko u poštenju i marljivosti može zadovoljno živjeti u ovoj Lijepoj našoj domovini.

Neka sve nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva! Neka nas licem svojim obasja, milostiv neka nam bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na nas i mir nam podari!“(Br 6,27) Amen.

 

Twitter