Homilja - Božić danja misa - 2010 Ispis E-mail
Subota, 25 Prosinac 2010 10:00
Share

MISA NA BOŽIĆ 2010. – Sisak, katedrala

            Poštovana i draga braćo i sestre! Božić je, radujmo se! Pozivaju nas na radost naše najljepše pjesme – poput „Radujte se, narodi“ , poziva nas na to  Sveto pismo – čuli smo Knjigu proroka Izaije: „Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem“. Kako je moguće radovati se kad se toliki danas žaloste, kada mnogi nemaju dovoljno ni za kruh, kad su mnogi bez posla, kad se ne nazire izlaz iz mnogih teškoća u koje je zapalo ne samo naše hrvatsko društvo, koje kao da je potonulo u moralnu, duhovnu i ekonomsku krizu.

            Nije, braćo i sestre, nikada razlog istinske radosti bio niti jest u čovjeku. Radost je čovjeku uvijek darovana. Nisu li tome dokaz tolika naša najljepša i najdublja ljudska iskustva – i početak života, i prijateljstvo i ljubav, zahvalnost, mir duše? Sve što nam je potrebno, a ispunja naše srce, dolazi nam kao Božji dar. No, najveći mogući dar Bog nam je darovao u svome Sinu. To što nam je dao svoga Sina da se rodi kao čovjek, da postane jedan od nas, najveći je mogući dar dan ljudima.

            Isus Krist, čuli smo u Ivanovom evanđelju, Riječ je Božja, vječni Božji Logos. Bog dakle nije neizrečen – on jest neizreciv za nas ljude jer ga mi nikada ne možemo do kraja izreći, ali jest izrečen jer sam se izrekao – u svome Sinu. Stoga, upoznati Isusa Krista, Sina Božjega znači čuti i upoznati Riječ Božju. Bog tako govori, ne u uši, nego u srce. Iskusiti blizinu i ljudskost Božju put je upoznavanja Boga.

            Sv. Ivan evanđelista kazuje kako je po Riječi Bog sve stvorio – vječni je Božji Sin posrednik u Božjem stvaranju. „Sve po njemu posta i bez njega ne postade ništa.“ Riječ Božja – vječni Božji Sin svemu je dao život. Život je dakle Božji dar, a Bog je sav život izveo i izvodi po svome Sinu.

            Nadalje, Ivan naziva Sina Božjega – Svjetlom: „Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5) – istina je koju neprestano doživljavamo pa ako i ne znamo da je Svjetlo od Boga. Međutim, usprkos postojanju mnoge i velike tame čak i malo je svjetlo kadro je odagnati noć jer tama ne može obuzeti svjetlo. Kako je duboka istina izrečena u ovim riječima! I ohrabrenje, braćo i sestre, jer često znamo čuti kako su vremena zla, često nam u vijestima serviraju samo ubojstva, prijevare, suđenja, zlo i tamu, ali usprkos tomu mi kršćani smo nepopravljivi nositelji nade. Mi vjerujemo u Krista koji je kao Svjetlo rastjerao tamu i poput sunca odagnao tamu. On to čini i danas, i mi zato znamo da nikakvo zlo ne može nadvladati Boga koji je samo dobro i sama svjetlost.

            Pa ipak, ne slijede svi svjetlo. Evanđelista kaže: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet, bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.“ (Iv 1,9-10) I nastavlja – s možda najtežom osudom – kad kaže: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Iv 1,11)

            Mi dakako odmah pomislimo na Židove jer doista Krist je došao njima, bio je potomak židovskog naroda, došao je – kako je navješten – iz plemena kralja Davida, ali Židovi su ga većinom odbacili. Tek onaj mali krug apostola i njihovih prijatelja i učenika prihvatio je Isusa. To su tzv. judeokršćani, no većina kršćana nisu Židovi, dapače oni su ostali vjerni svojim predajama, te – ne prepoznavši u Isusu – Krista, tj. Mesiju, oni i dalje čekaju njegov dolazak. Ali sv. Ivan ne misli samo na Židove. „Njegovi“ su svi ljudi jer svi su djeca Božja i on je svima došao, da za sve umre, da svima posvjedoči Božju neizmjernu ljubav, ali tek su ga malobrojni prihvatili. Je li to možda i naznaka one rasprave, je li Crkva „malo stado“ ili „velik narod“? I sadašnji naš Papa Benedikt XVI. jednom je napisao da će Crkva budućnosti biti dijaspora, da će se morati naučiti na to da nije u većini, da ju oni koji nisu u Crkvi ne gledaju sa simpatijom. Zapravo oni koji žele poći za Isusom i vjeruju u njega da je Krist, uvijek će izazivati protivljenja i za svoju će se vjeru morati uvijek boriti i u teškoćama izboriti.

            Velik je izazov prihvatiti vjeru u Isusa ili ostati po strani. Danas vjerovati predstavlja hrabrost, dok tzv. agnosticizam, odnosno priznanje odsutnosti vjere znak je izbjegavanja napora da se Isusa upozna i opredijeli za ili protiv njega. Ne samo za njega, nego i protiv njega – jest odluka, životni izbor. Međutim sve je više onih koji se ne žele ni za jedno opredijeliti, koji žele biti između – tj. koji su indiferentni, nezainteresirani ili pak koji vječito traže i nikad nisu sigurni jesu li našli ono što traže.

            Naime, veli sv. Ivan da „oni koji ga primiše… vjeruju u njegovo ime“ (Iv 1,12). Vjera je to što raspoznaje onoga koji je Isusov od onoga koji to nije. Vjera koja nije samo prihvaćanje istine da Bog postoji i da je Isus Sin Božji, nego i angažirana vjera koja iz te spoznaje uređuje sveukupno svoje ponašanje, gradi sve svoje odnose, pokazuje to u svim svojim razmišljanjima koja se nadahnjuju tom temeljnom istinom o Isusu koji je Krist te u svim djelima koja iz toga slijede. No, valja još nešto uvidjeti: vjera ipak nije samo čovjekov izbor, njegovo osobno životno opredjeljenje – nego prvenstveno Božji dar, jer Ivan evanđelista kaže da su oni „koji ga primiše… rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.“ (Iv 1,13) Bog je taj koji čovjeka obdaruje vjerom. Prema tome, mi koji slavimo Božić, svjesni da je to blagdan velikog Otajstva silaska Sina Božjega, koji je kao Riječ izrekao Boga, nama ljudima, koji dakle ne doživljavamo Božić samo kao „dan lijepih narodnih običaja“ – nemamo se čime hvaliti jer to što imamo nije toliko naše koliko Božje djelo u nama. „Bez njega ne bismo ga bili uzljubili“, kako to reče već sv. Augustin. Samo on može dati da ga se upozna i zavoli. Samo on je taj koji je i nama darovao „osjećaj vjere“, koji nas ispunja radošću što smo njegovi, koji nam daje da kušamo „slatkoću vjere“. Mnogi nisu time nikad bili obdareni pa im nije ni krivnja ako Boga ne poznaju. Međutim, nama koji upoznasmo Boga jest krivnja ako Boga ne svjedočimo svojim bližnjima, ako o njemu ne govori naš život, naši stavovi, naše ponašanje, naša radost, naša nada i naš mir. Vjera mora biti prema drugima uvijek pokazivana samo kao ponuda, ne smije nikome nikad biti ponuđena kao prinuda, ona je uvijek slobodan odgovor. No, čovjeka vjere boli kad vidi da se oni koji vjeruju izruguju, da je njihovo svjedočanstvo izvrgnuto nerazumijevanju, dapače čak i gnušanju. Sam Bog znade zašto neki bježe od vjere i Bog im nije drag, misle da im ne treba i da će naprotiv biti bez njega sretniji. I njima smo poslani svjedočiti našu radost što smo djeca Božja, što nas je Bog pohodio, što smo obdareni vjerom, tj. što mi možemo Bogu uzvratiti ljubav kojom smo sami prije „neizmjerno više od njega već uzljubljeni“.

            Riječi na koje se obično prignemo ili udarimo u prsa kad ih izgovaramo – središnja su rečenica ovog Ivanovog proslova: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“ (Iv 1,14). Tu rečenicu svi znamo na pamet. Ona je stvarno najvažnija ispovijest naše vjere: mi ne vjerujemo u Boga dalekoga, u Boga koji bi ostao transcendentan i nama veći i nedohvatljiv. Mi vjerujemo u Boga malenoga – zato ga i zovemo „Božić“ jer on se u Isusu objavio kao „mali Bog“, mi vjerujemo u vidljivost Božju u Isusu Kristu. On se u njemu dao dodirnuti, vidjeti, opipati, kako isti evanđelista kazuje u svojoj Prvoj poslanici: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama.“ (1 Iv 1,1-2).

            Utjelovljenje Božje, dolazak Boga u naš svijet u našem ljudskom tijelu, Božje preuzimanje naše ljudske egzistencije toliko je veliko djelo, toliko uzvišeno i toliko pokazuje Božju slavu i veličinu, da je teolog Ivan Duns Scott tvrdio da bi se Krist utjelovio i da Adam nije sagriješio. Naime, Bog je poslao svoga Sina na svijet da on spasi svijet, da ga otkupi i spasi od grijeha – kako ispovijedamo i u Vjerovanju on je došao: „radi nas ljudi i radi našega spasenja“, no to je „Otajstvo veliko“ – kako i sv. Pavao kliče kad govori o tome kako Krist ljubi Crkvu kao svoju zaručnicu (Ef 5,32). To je toliko veliko i uzvišeno otajstvo, da mu se divimo i da ga samo zbog toga neizmjerno slavimo i veličamo, zahvaljujemo mu i klanjamo mu se.

            Utjelovljenje unosi u shvaćanje Boga jednu posve novu dimenziju, nešto toliko novo da to doista – bez svjetla Duha Svetoga – ni mnogi koji u Boga vjeruju, ne mogu shvatiti. Zapravo, kako izriče sv. Pavao, to  i znači „spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu“ (Ef 3,19). Neka nas slavlje Kristova Rođenja, utjelovljene Božje Riječi, ispuni radošću i neka u nama probudi nove snage da živimo u ljubavi prema Njemu i prema svim ljudima! Neka nas utvrdi božićna proslava u vjeri koju primismo i u kojoj nam je rasti – radi drugih, koji se bore s nevjerom, kojima je težak život otvrdnuo srce, da se otvorimo svi Božjoj milosti i da po primjeru ljubavi nas kršćana i oni koji su daleko dođu blizu Gospodinu, jer on se svima učinio bliz, svima postao brat, da nas sve ujedini u velikoj Očevoj obitelji, silom ljubavi Duha Svetoga. Amen.

 

Twitter