Homiljia na misi zadušnici za pobijene i bačene u Savu 1945. 9.7.2016. Ispis E-mail
Nedjelja, 10 Srpanj 2016 07:57
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homiljia na misi zadušnici za pobijene i bačene u Savu 1945. godine u Crncu

Crnac, 9. srpnja 2016.

 

Misa zadušnica, čit.: Mudr 3,1-9; Luka 7,11-17/

Poštovani gosp. župniče, predstavnici udruge „Hrvatski domobran“ iz Siska, članovi Odbora SMŽ za obilježavanje mjesta stradanja komunističkog terora na čelu s gosp. Josipom Frkovićem, draga braćo i sestre u vjeri!

U svojoj knjizi o Sisku 1945., koja uskoro izlazi iz tiska, autor Lojzo Buturac ima jedno poglavlje koje glasi: „Likvidirani ranjenici iz sisačke bolnice“. U njemu opisuje kako su partizani nedugo nakon što je 5. svibnja 1945. u Sisak ušla 45. udarna srpska divizija ušli u Sisačku bolnicu i tu tražili ranjenike te – usprkos protivljenju ravnatelja dr. Ive Pedišića - njih 116 odveli na obalu Save, strijeljali u potiljak i kod Crnca pobacali u Savu. Dvojica, imenom: Lojzek Knežević iz Siska i  Rupčić iz Novog Sela, uspjeli su pobjeći i o tome svjedočili.

Sličnost ovog zločina se potpuno podudara s nasilnim odvođenjem preko 470 ranjenika iz zagrebačke bolnice Sveti Duh na Žumberak, gdje su ubijeni i bačeni u jamu pod zloglasnim imenom Jazovka.

Sličnost je također veoma očita i s najnovijim zločinom počinjenim nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., kada su srpski osvajači ušli u bolnicu i odveli ranjenike i likvidirali njih preko 200 na Ovčari.

Veoma je to također nalik na genocid izvršen od srpskih snaga nad muslimanima u srpnju 1995., kada je pobijeno preko 8 tisuća ljudi. Upravo se u ponedjeljak, 11. srpnja obilježava taj zločin. Da nije bilo VRA Oluje u kolovozu 1995., još veći zločin bio bi se dogodio nad stanovništvom Bihaća koji je bio pred padom, a to je spriječila Hrvatska vojska oslobodivši ga.

Kako su strašni ti događaji i kako nas užasavaju! Očito su ti zločini djela tame, djela zloga, jer su se uvijek ta pogubljenja događala pod velom tame i po noći, želeći valjda da se nikada ne rasvijetle niti dođu na vidjelo. Pa ipak, prema onoj narodnoj: „zaklela se zemlja raju, da se sve tajne doznaju“, ništa nije moguće sakriti što je zlo jer „dobar se glas daleko čuje, a zli još dalje“.

A duše su pravednika u ruci Božjoj – kaže Knjiga mudrosti - i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u taljici i primio ih kao žrtvu paljenicu.“ (Mudr 3,1-6) Ove riječi Pisma mogu se u potpunosti primijeniti na ubijene u svibnju 1945. kojima smo prije mise postavili ovdje, uz kapelu sv. Mihaela u Crncu „križ istine“ i spomen-ploču i za koje prikazujemo Bogu ovu svetu misu jer njihov nestanak tj. ubojstvo za njih je bio velika nesreća i njihov odlazak s ovoga svijeta čini se ljudima kao propast, ali – kaže Knjiga mudrosti – „oni su u miru: ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti“ (ib.). Ubijeni su kao ranjenici, kao razoružani vojnici i civili, izvedeni iz bolnice da bi bili smaknuti i njihova tijela bačena u Savu, poput nekog otpada koji se k tome želi sakriti, za koji se želi da ga voda odnese. Ali proteklo je mnogo vode Savom, a uspomenu na njihovo ubojstvo nije odnio zaborav jer mi smo ovdje da bismo se sjećali, da bismo njihovu uspomenu čuvali i da bismo se za njih molili. Jedno od duhovnih djela milosrđa – a sada, u Godini Božjeg milosrđa to osobito želimo činiti – jest: za žive se i za mrtve Bogu moliti.

Molimo se, braćo i sestre, za duše ubijenih ranjenika i svih žrtava Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata. Molimo se za članove njihovih obitelji koji su ostali bez svojih najmilijih, da im Gospodin bude utjeha i dade im mir. Molimo se i za duše ubojica i za one koji ih opravdavaju i još danas veličaju njihovu „oslobodilačku borbu“ da se obrate i priznaju istinu, da se pokaju za zločine nanesene nedužnim ljudima i ranjenim zarobljenim vojnicima, da iskupe svoje grijehe te zadobiju Božje milosrđe i oproštenje, da i oni dođu u nebesko Kraljevstvo.

Gospodin Isus u Evanđelju po Luki prikazan je kao onaj koji i mrtvima daje život. On je oživio mrtvog mladića u Nainu te ga vratio živa njegovoj majci, majci udovici. Krist je tim činom pokazao da je Gospodar života i smrti, da on daje život, a time je i udovici vratio nadu jer ona bi, ovako već bez muža, ostala sad i bez sina jedinca te bi njezin život bio tužan i činio se besmislen. Isusu je dakle i do života sina i do ispunjenog i radosnog života majke. Kad Isus čini ovakva očita znamenja, sve koji su sudionici tog događaja, kako piše sv. Luka, „obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!«“ (Lk 7,16).

Ovdje su znakovite dvije Isusove riječi: »Ne plači!« (r.13) i »Mladiću, kažem ti, ustani!« (r.14). Jednu kaže majci, a drugu mrtvom sinu.

O kada bi Gospodin i našim neutješenim majkama, udovicama i siročadi, kako u Drugom svjetskom tako i u Domovinskom ratu, rekao te riječi! I kada bi mrtve pridigao!

No, ako bolje razmislimo, mi to neprestano i doživljavamo od Gospodina. Zar nije naš narod bio pred istrebljenjem kad su ovim područjima Lijepe naše haračili Osmanlije? Hrvatska je bila svedena na tzv. „reliquiae reliquiarum olim gloriosis regni Croatiae - ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva“. Pa ipak je opstala! Nije li to čudo Božje koje nam je darovano zbog čiste ljubavi koju Bog ima prema našem narodu?

Nije li i nakon Drugog svjetskog rata, nakon što su stotine tisuća naših, i to mahom mladih, ljudi bili poubijani bez suda, bez prava da se brane, bez ikakvog poštivanja njihova ljudskog dostojanstva – i naša Domovina bila desetkovana, demografski opustošena i tužna jer je neutješena majka, kako ju prikazuje spomenik na Bleiburškom polju – plakala poput Rahele koja je izgubila djecu svoju znajući da ih nema? Ako smo imenovali za osmanlijskih osvajanja neprijatelje – bili su to Turci, tada treba reći da su za ovaj pogrom bili krivi četnici i komunisti. No, usprkos tome što su našem narodu učinili, naš je narod opstao. Maršal-krvnik našeg naroda rekao je da nikada više neće hrvatski narod imati svoju državu, da će prije Sava poteći od Siska prema Zagrebu negoli se to dogodi, a sin ovog mjesta, general Janko Bobetko napisao je knjigu: „Sava je ipak potekla uzvodno!“ Nije li i to čudo Božje ljubavi prema nama?

Nije li i u Domovinskom ratu, u kojem su srpski ekspanzionisti željeli ne samo pokoriti naš narod, nego ga i pobiti, raseliti i sve hrvatsko spaliti i uništiti, Bog opet učinio čudo prema našem narodu, oživivši ga i dajući mu snage da – poput biblijskog Davida koji je praćkom pobijedio do zuba naoružanog diva Filistejca, Golijata – pobijedi i obrani tako svoju domovinu, usprkos protivljenju mnogih, ali uz mudro vodstvo prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, uz nesebičnu žrtvu brojnih hrvatskih branitelja, uz molitve cijelog katoličkog naroda, te posebno s blagoslovom Petra onih dana, svetog Pape Ivana Pavla II.? Mi, sudionici tih događaja, znamo da je to bilo čudo, a oni koji nisu u tome sudjelovali ili ne žele ni mir ni dobro hrvatskom narodu, to niječu i ne priznaju. Pa ipak, mi smo još uvijek tu, premda nam danas prijete novi pogromi, nove opasnosti i nove ugroze.

Jedna od velikih stvarnih opasnosti danas za opstanaka našega naroda je tzv. bijela kuga, tj. pojava rađanja sve manjeg broja djece, no ja bih rekao da je to samo posljedica, a da je tomu uzrok pesimizam i apatija koja je danas zahvatila naše, osobito mlade ljude.

Kako to nadvladati, kako pobijediti u miru, kako se danas izboriti za budućnost?

Da bi mrtvi mladić oživio, da bi se ucviljena udovica utješila, trebao se dogoditi njihov susret s Isusom koji je tuda prolazio. Isus i danas prolazi našim ulicama, trgovima, on prolazi našim životima. On vidi našu nevolju, naše suze, naše poteškoće i suosjeća s nama. Mi međutim trebamo dopustiti da nam on priđe, dotakne se naših rana i ozdravi nas, dapače oživi nas. Kaže evanđelista za Isusa: „Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše.“ (r.14). Na njegovu intervenciju treba stati. To znači: treba imati povjerenja da on može pomoći. Priznajmo mu i mi danas da je on onaj koga ćemo slušati kada nam kaže: „Ne plači“, odnosno: „Mladiću, kažem ti, ustani!

Zapravo je cijela naša povijest, braćo i sestre, bila i ostala moguća jedino kada smo slušali Isusa Krista, kada smo bili njemu vjerni, kada smo išli za njim i vršili njegove zapovijedi. Stoga ćemo i kao narod i kao pojedinci imati budućnost jedino ako budemo dopustili Isusu da bude naš Gospodar, naš Spasitelj, Vođa i Učitelj.

Molimo to za nas, molimo to za naš narod hrvatski!

Molimo život i za našu poginulu i pokojnu braću i sestre, molimo im od Gospodina život vječni.

Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter