Homilija na misi za ubijene u šumi Brezovici od 1945. do 1951. godine 17.06.2016. Ispis E-mail
Subota, 18 Lipanj 2016 07:37
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za ubijene u šumi Brezovici od 1945. do 1951. godine

Budaševo, 17. lipnja 2016.

Čit.: 2Kr 11,1-4.9-18.20; Ps 132,11-14.17-18; Mt 6,19-23/

 

Draga braćo i sestre,

Ovu svetu misu prikazujemo za sve pobijene u šumi Brezovici, za koje smo postavili i blagoslovili spomen-ploču i podigli križ u znak sjećanja.

Čuli smo Riječ Božju preko koje nas Bog izgrađuje i poručuje što nam je činiti. Gospodin želi progovoriti baš nama danas, upravo za ovu prigodu.

Prvo je čitanje iz Druge knjige o kraljevima koje govori o narodnom prevratu u  Izraelu. Zasjela je na prijestolje kraljica Atalija, ali nasiljem: dala je naime poubijati sve od kraljevskog roda, međutim nije primijetila da je mladi kraljević Joaš preživio jer  „Jošeba, kći kralja Jorama i sestra Ahazjina, uze Ahazjina sina Joaša“ i sakri ga u ložnicu… Šest godina bio je skriven, a onda je veliki svećenik Jojada organizirao detronizaciju nepravedne kraljice i dovođenje na prijestolje zakonitog kralja Joaša. Pri tom je ubijena Atalija, a Jojada je sklopio savez između Boga Jahve i naroda Izraela, a dao razoriti Baalov hram i porušiti njegove žrtvenike i likove, a baalova svećenika Matana ubiti. Izvještaj se zaključuje opisom kako se nakon tih događaja sav narod veselio i da je nastupio mir u Jeruzalemu.

Možemo reći da je u Izraelu zavladala radost jer je uspostavljena pravda. Pri tom su padale glave, nasilje na sve strane, no najvažniji je zaključak da nepravda ne može trajno vladati. Oni koji su došli na vlast ubijanjem i nasiljem, otići će s vlasti i morat će za to odgovarati. Gospodin Isus je rekao: „Tko se mača laća od mača i gine.“ Kod nas je u XX. st. nasilna vlast nad našim narodom bila uspostavljena 1918. koja je trajala 23 godine, pa druga 1941. koja je trajala pet godina, dok je treća nasilno uspostavljena vlast 1945. trajala punih 45 godina. Na žalost se ni danas nismo još oslobodili tih gospodara koji doduše pod drugim imenom još uvijek povlače konce sudbine našega naroda. I jedni i drugi i treći su morali otići. Ipak ovi zadnji počinili su tolike masovne zločine da ih ni u dugo vrijeme 45-godišnje vladavine nisu uspjeli sakriti i premda su utjerali strah u kosti svjedocima i čitavome narodu, narod je to zapamtio i zato smo mi danas učinili samo mali doprinos tome da se ti zločini ne zaborave: poklonili smo se žrtvama i za njih se pomolili, podigli smo križ blizu mjesta mnogih zločina i stavili spomen-ploču s natpisom o tome što se dogodilo, a sada slavimo svetu misu koju prikazujemo za žrtve. Nisu nama u prvom planu zločinci nego žrtve, za njih se molimo i želimo da se ne zaborave nepravedno ubijeni. Jer oni su ljudi, djeca Božja, bez obzira na kojoj su strani ratovali, tko ih je, bilo milom bilo silom, unovačio. Oni su žrtve.

Sveti papa Ivan Pavao II. napisao je u svojoj buli najave Velikog jubileja 2000.godine „Incarnationis mysterium – Otajstvo Utjelovljenja“ u br. 13 ovo: „Nadalje, ovo stoljeće, koje je već na izmaku, imalo je brojne mučenike osobito zbog nacizma, komunizma i rasnih ili plemenskih borbi. Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature. S psihološkog stajališta mučeništvo je najrječitiji dokaz istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svoju ljepotu i u najokrutnijim progonstvima…Stoga će Crkva morati u svakom kutku zemlje ostati usidrena uz njihovo svjedočanstvo i ljubomorno čuvati njihov spomen.“ A u apostolskom pismu „Novo millennio ineunte – Ulaskom u novo tisućljeće“ isto sveti Papa je napisao u br. 7 i ovo: „Nadalje, u prigodi Svete godine puno je učinjeno da bi se skupili dragocjeni spomeni svjedoka vjere u 20.stoljeću… Baština je to koju ne treba rasuti, već je predati trajnoj obvezi zahvalnosti i obnovljenomu nasljedovanju.“

To možemo i moramo shvatiti kao zadaću koju nam je dao sveti Papa da trajno njegujemo spomen na mučenike 20. stoljeća, a koje je bilo najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Tome se pozivu i mi odazivamo kada ne dajemo da se zaborave te žrtve totalitarnih režima, osobito krvave komunističke revolucije koja je posijala bezbrojna skrivena grobišta po našoj i susjednim zemljama kao svoj krvavi trag, a s druge strane gledajući to i kao trag vjere i trpljenja na koje su morali kročiti toliki nevini i čitava mnoštva civila, žena i djece. Pa i kada se radi o egzekucijama zarobljenih vojnika, ni oni kad su razoružani i poslije borbi, nisu više neprijatelji već ljudi s kojima se trebalo humano postupati. Tako su ove žrtve s jedne strane dokaz ogromne demonske mržnje, koja može obuzeti čovjeka, a s druge strane dokaz mučeničke patnje koja kao sjeme donosi novi rod i utire put predanju u Božje ruke, i kada je najteže, kada je sam život ugrožen i ovisi o ljudskoj samovolji. U svemu tome, što na žalost u životu ne možemo promijeniti, znamo da je Bog prisutan kao onaj milosrdni Otac koji nas čeka i prima, koji iscjeljuje rane ranjenima i koji nagrađuje svaku ljubav koju Božji Duh unosi u ljudska srca.

Evanđelje koje smo čuli su Isusove riječi opomene i upozorenja: „Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.“ Kako nas jasno Isus uči da nije nikakva vrijednost ono što prolazi, ono što je propadljivo, za čim ne treba težiti, već se treba truditi oko onoga što je vječno. Lijepo kaže: „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“ Ako je dakle naše blago naš Gospodin, mi ga ljubimo i slijedimo. Ako pak je na žalost netko drugi ili nešto drugo ono jedino blago koje nam je važno, tada je naše srce zarobljeno. Nije li tako upravo i s onima koji su s jedne strane ubijali, a s druge strane trpjeli ubojstvo? Ako je mržnja vladala njihovim srcima, kako mogu plodovi biti dobri i trajni? Zločini su se željeli zataškati, mislili su počinitelji da ako su žrtve skrivene od očiju, da su i daleko od srca, no, majke, žene, djeca, unuci tih žrtava nosili su i nose ih u svojim srcima i mole se za njih. Zato se i mi pridružujemo toj molitvi i poručujemo svima: Svaki je čovjek Božje dijete, bilo koje vjere, nacije, rase, političke stranke, vojske ili skupine bio! I njegova su prava prava čovjeka koja su neotuđiva i dostojanstvo mu je dostojanstvo djece Božje. Zato nikoji čovjek nema pravo gaziti druge ljude. I pravo na grob spada u ta prava. To stoga nije nikakva rehabilitacija nikoje ideologije ni ikakvih vojski i političkih skupina. To je jednostavno kršćansko poštivanje čovjeka, kad je već izostao ljudski pijetet prema pokojnima.

Još jednu lijepu i poučnu riječ danas u Evanđelju kaže Isus: „Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno.“ Čovjek bistra oka čiste je savjesti. Molimo za tu svjetlost, za tu čistoću. Poput našeg blaženika svetog Alojzija Stepinca koji je s pravom, nakon što je učinio sve što je mogao i spasio tolike ugrožene ljude, nakon što je tolika dobra izvršio, rekao: „Moja je savjest čista.“

Sveti Alojzije, moli za nas!

Sveti papa Ivane Pavle II., moli za nas! Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter