Homilija na Dan Sisačko-moslavačke županije i Dan Stjepan i Antuna Radića 11.06.2016. Ispis E-mail
Subota, 11 Lipanj 2016 12:29
Share

Homilija na Dan Sisačko-moslavačke županije i Dan Stjepan i Antuna Radića

Martinska Ves, 11. lipnja 2016.

Poštovani sisačko-moslavački župane gosp. Ivo Žiniću, poštovani zamjenici smž gđa Anita Sinjeri-Ibrišević i gosp. Marine Piletiću, sa suradnicima, naša europarlamentarka gđa Marijana Petir, gosp.načelniče općine Martinska Ves i svi uglednici, sudionici današnje proslave, draga braćo i sestre!

Danas Sisačko-moslavačka županija slavi svoj Dan, a HSS rođendan svojih utemeljitelja Antuna i Stjepana Radića (11. lipnja 1868., odnosno 11. lipnja 1871.), koji su zadužili ne samo tu stranku nego i čitav naš hrvatski narod, tako da ih s pravom svi Hrvati ubrajaju u najveće i najodličnije borce za slobodu svoga naroda, za pravice i za Domovinu. Ovu sv. Misu prikazujemo upravo za njih, za njihove duše u vječnosti, a pozivam sve vas i da se molimo za našu SMŽ i sve njezine stanovnike, kao i za našu domovinu Hrvatsku koja proživljava svoje teške dane.

Čuli smo čitanja, koja Crkva danas u liturgiji predlaže za razmišljanje vjernicima. Sveti je Barnaba bio, čuli smo, „muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere“ (Dj 11,23). On je pronašao svetoga Pavla, nakon njegova obraćenja, koji je od oštrog protivnika i progonitelja Krista i njegove Crkve postao kršćanin. Pošao je potražiti ga u njegovom rodnom Tarzu i kad ga je našao, doveo ga je među braću u Antiohiju i tu su zajedno, Barnaba i Pavao poučavali vjernike. Evo, kako je važno imati pravo oko i znati prepoznati prave ljude. Da, naime, nije bilo Barnabe, ne bi bilo ni Pavla kakva povijest pamti i njegovih golemih zasluga za kršćansku vjeru. Mogli bismo tako reći i za Antuna Radića, koji se prvi počeo baviti ne samo književnošću, nego i javnim poslovima i politikom, te je u to uključio i svoga mlađeg brata Stjepana. Možda Hrvatska ne bi nikada upoznala Stjepana da nije bilo Antuna. A kao što je Pavao nadrastao Barnabu, tako je i Stjepan nadrastao brata Antuna i postao jedan od najvećih Hrvata u našoj povijesti. Podnio je i mučeništvo za svoju domovinu, boreći se mirnim političkim sredstvima za njezinu slobodu i samostalnost nasuprot mađarske i velikosrpske hegemonije.

Braćo i sestre, molimo i mi da oni koji odlučuju danas o sudbini Hrvatske znaju prepoznati prave, nepotkupljive i moralne ljude, da ih uključe u vođenje naše osiromašene i obezglavljene domovine Hrvatske koja je razdirana podjelama, podmetanjima, borbama za vlast i za osiguranje samo vlastitih a ne općenarodnih interesa.

rvHHH

Sveto nam pak Evanđelje stavlja pred oči Isusovo slanje apostola kojima govori: »Putem propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10,7-8) To Gospodin govori i nama, koji smo obvezni brinuti se za dobro naroda, bilo duhovno bilo materijalno. On kao da to poručuje i političarima, onima koji vode općine, gradove, županije i čitavu našu Domovinu: liječite one koji su nemoćni, pridižite one koji su klonuli, dajte nadu onima koji su izgubili povjerenje, odrecite se sami zla da zlo možete izgoniti i iz naroda. I sve to činite ne misleći na dobitak! Ta najveći vam je već dobitak to što ste izabrani, što ste odabrani za posebno poslanje, koje je časno i uzvišeno u narodu, ali što je netko više, niže može pasti ako iznevjeri misiju i povjerenje koje mu je dano. Isus još naglašava upravo tu potrebu da se apostoli, tj. oni koji su poslani, ne brinu o materijalnim dobrima, pa kaže: „Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa.“ (ib., 9). Vaše je poslanje vama besplatno dano, pa i vi besplatno dijelite što ste primili. Dakako, lako to primjenjujemo na svećenike i biskupe, nositelje Kristova poslanja da propovijedaju Evanđelje. Ali možemo to i moramo primijeniti i na političare jer ako se politika vodi interesima, i to svojim privatnim, a ne javnim i svima zajedničkim, i poglavito duhovnim interesima, tada javne osobe kojima je povjereno vodstvo naroda izdaju svoje poslanje i ono se okreće protiv njih.

Sjećam se kako je Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić govorio da se treba s velikima pregovarati na principima, ne na koljenima. Na koljenima treba biti samo pred Bogom. I kada to čovjek zna i prihvaća, tada se nikoga ne boji doli Boga jedinoga, a s ljudima surađuje odnosno s onima s kojima može zalaže se u nastojanjima da ostvari principe, jasna načela koja jednako vrijede i za male i za velike. Neki kažu, važno je da je sve po zakonu. Dakako, to je veoma važno, ali se pitamo jesu li svi zakoni moralni i dobri. Recimo je li potrebno kršćanima poštivati pozitivne državne propise koji dopuštaju ubojstvo nerođenih, ako se tome protivi njegova savjest? U katoličkoj moralnoj teologiji uči se da vjernici imaju pravo na nepoštivanje nepravednih zakona. Priziv je to na savjest, prema onoj poznatoj Petrovoj rečenici, koju je rekao židovskim poglavarima koji su apostole prisiljavali da ne govore više o Isusu: „Recite sami, jesmo li se više dužni pokoravati Bogu ili ljudima!“ Dakle, zakoni bi morali biti moralni i postupanje po zakonima i propisima ne bi smjelo biti nemoralno. Tako i ukupna politička djelatnost: ne bi smjela biti nemoralna! Ta ona treba časno služiti svojemu narodu u zalaganju za prava i slobode, ali dakako i obveza, jednako svih njegovih članova.

Dobro je spomenuti još jednu rečenicu kardinala Kuharića, koju nisam odmah razumio, a kada danas promatram naše tzv. demokratsko hrvatsko društvo, tada mislim da je imao pravo. Rekao je jednom, osobno sam to čuo: „Demokracija znači umijeće slušanja drugoga.“ Naime, ako jedan čovjek ili jedna skupina ljudi želi drugim osobama ili skupini, pa onda i čitavom narodu na način diktata određivati što im je činiti, to sigurno nije demokratsko ponašanje. Kad kažemo „demokracija“, tada pod time mislimo vladavinu naroda. Ta se pak vladavina ostvaruje tako da narod bira svoje najbolje predstavnike koji u njegovo ime vode zemlju. No, ako su izabrani mnogi i to različiti predstavnici, tada se oni moraju dogovoriti kako će upravljati državom. A da bi se mogli dogovoriti, trebaju znati jedni druge slušati, a ne jedni drugima zapovijedati. To nije lagan posao, to je teški zahtjev, ali ako se ima na pameti dobro naroda, a ne vlastito, tada se drugoga strpljivo sluša, s uvažavanjem, bez ruganja, ironije i diskvalifikacija koje mogu samo dovesti do prekida svakog dijaloga i dovođenja čitave nacije u stanje koje se može imenovati talačka kriza. Naime, čitav narod postane talac nesposobnih političara koji umjesto odgovornosti i suradnje iznose jedni protiv drugih najgore optužbe i time dovode – je li to namjerno ili je to nehotice? - u priliku da se odbaci vlast koju je narod želio i ustoliči ona vlast koju narod ne želi, ali možda neki pojedinci, akteri tih zbivanja, koji ne razumiju i ne žele provoditi demokraciju, žele i priželjkuju.

Antun i Stjepan Radić u knjižici „Što je i što hoće Hrvatska pučka seljačka stranka“ 1908. su napisali: „Nije dosta samo reći, nego se to mora i u životu vidjeti, da je narod ne samo nad vladom, nego i nad saborom.“ To dakle znači da nisu suvereni političari nego narod kome svi javni djelatnici trebaju nesebično, moralno i na temelju principa služiti, a ne očekivati da narod njima služi.

Molimo zagovor sv. Barnabe, sv. Martina i sv. Kvirina, da zagovaraju našu Županiju, molimo bl. Alojzija Stepinca i sv. Josipa, zaštitnika hrvatske domovine, da pomognu našoj Domovini, te svi njezini državljani, a osobito osobe odgovorne za njezinu budućnost, poput braće Antuna i Stjepana Radića služe dobru drugih, sposobni zatomiti vlastite a zastupati i žrtvovati se za zajedničke interese naroda. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter