Homilija na 1. obljetnicu ponovne uspostave Sisačke biskupije Ispis
Nedjelja, 05 Prosinac 2010 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 1. obljetnicu ponovne uspostave Sisačke biskupije
nedjelja, 5. prosinca 2010.
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku

Dragi vjernici, braćo i sestre, cijenjeni uzvanici i dragi gosti!

         Prije točno godinu dana u Zagrebačkoj je katedrali, nakon svečanog slavlja đakonskoga ređenja, apostolski nuncij u RH mons. Mario Roberto Cassari objavio da je papa Benedikt XVI. osnovao dvije nove biskupije: Sisačku i Bjelovarsko-križevačku. Ujedno je nuncij objavio i imena mjesnih biskupa spomenutih novouspostavljenih biskupija u RH. Bilo je to moje ime, za sisačkog biskupa, i mons. Vjekoslava Huzjaka, za bjelovarsko-križevačkog biskupa.

         Providnost je htjela da je u zagrebačkoj katedrali bio i veći broj vjernika iz župa Gore, Hrastovice i Petrinje, budući da je na tom misnom slavlju, koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, bio zaređen za đakona Ivan Grbešić iz župe Gore, odnosno rodom iz Hrastovice. Ne znam kako sam ja izgledao u taj čas – svakako ne veselo, prije ozbiljno, jer sam postao svjestan velike odgovornosti i nove velike zadaće koju mi je Sveti Otac povjerio, ali prisutan narod, osobito iz ovih sisačkih krajeva, bio je razdragan i zapljeskao je na tu vijest. Neki su rekli da je to bio Nikolinjski dar Svetog Oca Sisku, budući da 5.prosinca dolazi uoči blagdana sv. Nikole.

         Uskoro je iz Rima stiglo i apostolsko pismo, naslovljeno „Antiquam fidem – Drevnu vjeru“, kojim je Papa ponovno uspostavio Sisačku biskupiju, a koje završava riječima: „Dano u Rimu, pri Svetom Petru, petoga dana mjeseca prosinca, godine Gospodnje 2009., pete godine Našega Pontifikata. Papa Benedikt XVI.“

S njim je došla i bula o mojem imenovanju sisačkim biskupom, koje završava istim riječima.

         Tako se ispunilo, rekao bih, višestoljetno iščekivanje vjernika ovoga kraja da Sisak opet dobije biskupiju, kao što je to bilo u prvom tisućljeću naše kršćanske i također dijelom, hrvatske povijesti. Taj svojevrsni dugi Advent bio je ispunjen nadom da je moguće ovdje, u Sisku, uspostaviti sjedište biskupije, što je Sisak i bio već u samim apostolskim vremenima. I nada se ispunila. A ispunila se, kao što sam jučer rekao na simpoziju koji je bio priređen ovdje u Sisku u petak i jučer o Sisačkoj biskupiji, zato što je vjerni puk Božji, ustrajao u ispovijedanju svoje kršćanske katoličke vjere i u dobro i još češće u zlo vrijeme svjedočeći svoju pripadnost Kristu Gospodinu. Ta je ustrajnost, koja je često bila plaćena teškom cijenom, poput našeg zaštitnika sv. Kvirina, sisačkog biskupa, koji je svojom krvlju posvjedočio svoju vjernost Kristu Gospodinu, dovela do ponovne uspostave Sisačke biskupije.

         Advent koji je proživljavao vjerni Božji narod na ovom sisačkom području, braneći svoju vjeru i vjernost Kristu, sličan je i ovom liturgijskom Adventu kroz koji upravo prolazimo. Danas već slavimo Drugu nedjelju Došašća.

         Ova nedjelja ima više poruka koje želimo razmotriti, da bismo i mi, u svojem sasvim konkretnom kršćanskom životu odgovorili na Božji poziv i nakon Adventa dočekali ne tek još jedan blagdan Božića, niti dolazak biskupa ili nekog drugog željenog gosta, nego samog Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i našeg Otkupitelja.

         Prva je poruka poruka mira, o kojoj nam progovara pročitani odlomak iz Knjige proroka Izaije. Tu prorok u idiličnim i gotovo bajkovitim slikama govori o veličini mira koji će se ostvariti dolaskom Mesije. Najprije nabraja darove odnosno sedam duhova Gospodnjih: duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega. Prepoznajemo sedam darova Duha Svetoga o kojima smo svi učili na vjeronauku – doduše nedostaje jedan, dar pobožnosti, ali o njemu zapravo govore svi darovi. Duh Božji stvara novi svijet, svijet mira i zajedništva među ljudima, iako su često ljudi i narodi poput krvnih neprijatelja – kao što govore slike u kontrastima: vuk – janje, ris – kozle, tele i lavić, krava i medvjedica, zajednička igra djeteta sa zmijom. Ali među njima mir je moguć! Zašto? Jer  „zlo se više neće činiti“, obećanje je Božje.

         Godinu dana nakon ponovne uspostave naše Biskupije, mi zahvaljujemo Bogu na tom daru, ali se i pitamo jesmo li ispunili očekivanja? Pitamo se prije svega, jesmo li ispunili ne ljudska već Božja očekivanja. I pitajmo se svi, jer nije to samo zadaća biskupa i svećenika, nego svih vjernika, čitave naše Crkve sisačke! Mogli bismo nešto i nabrajati što se sve događalo, poduzimalo, pokretalo. No, valja nam reći, kako naš Gospodin savjetuje, pa da i sve učinimo što smo bili dužni učiniti – a znamo da nismo – reći nam je najiskrenije: Sluge smo beskorisne. Mogli bismo, s pravom, plakati poput Schindlera, koji je mnoge spasio od smrti, ali je bio svjestan da je mogao učiniti više: Mogli smo još i ovo i ono, trebali smo spasiti i onog i ovog – a nismo! „Ali Bog je veći od našeg srca, ako nas ono bilo u čemu osuđuje, jer znade sve.“ (1 Iv 3,20) On će svojom milošću ojačati naše slabe sile i ostvariti ono što On hoće, i s nama i bez nas. No, dok smo tu, a drugih nema, valja nam se prihvatiti posla, Božjeg posla.

         Naše je buditi nadu, graditi mir, pomirivati suprotnosti, pridonositi ozračju u kojem će Duh Božji moći djelovati u punini svoje sedmolike milosti.

         Sv. Pavao u poslanici Rimljanima veli da je Pismo, tj. Riječ Božja napisana nama za pouku, „da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu“. Kad smo dakle mi ispunjeni nadom, da nadu širimo i drugima navješćujemo. Najgore je biti beznadan. Ima toliko razloga da zdvajamo, da tugujemo i život gledamo crnim očima. Međutim, to nije kršćanski pogled na život i svijet. Mi smo uvijek – u svim prilikama i neprilikama – nositelji nade. To je naša zadaća. A naša nada nije utemeljena ni na kojim ispraznostima i lažnim obećanjima. Naša je nada utemeljena na Bogu koji nas nikada, ni u najtežim trenucima, ne napušta.

         „Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas.“ Naše je prigrljivati jedni druge. A tko su ti drugi? To su svi ljudi. Izgrađivati Kraljevstvo Božje znači širiti ozračje prijateljstva i međusobne sloge, zajedništva i povezanosti sa svim ljudima. Dakako, prvotno je naša unutarcrkvena povezanost. A onda i blizina sa svima, napose s onima koji pate, koji su sami, koji su pogođeni nevoljama, nepravdom i trebaju našu blizinu. Njih prigrljujmo, njima se posvetimo! Tako samom Kristu iskazujemo ljubav jer on je rekao: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40) Naše je poslanje i zadaća pokazati otvorenost i bratsku ljubav svima, i onima koji su izvan naše zajednice, kršćanima koji nisu u Crkvi katoličkoj, dapače i onima koji u Krista ne vjeruju, vjernicima drugih religija pa i nevjerujućima. Svi su oni naša braća i sve smo dužni prigrliti, da bi nas prigrlio Gospodin.

         Naš je poziv biti Ivan Krstitelj, nama je pripremati put Mesiji da može doći do svakog čovjeka. Zato je kao prvo potrebno vlastito obraćenje, potom osjetljivost za čovjeka, za njegovu muku… Ivan je živio posve siromašno, ali je bio duhovno bogat. Boravio je u pustinji, ali nije bio sam, ljudi su ga tražili jer su prepoznali da on živi s Bogom i molili su ga za savjet, tražili su njegovu pomoć u svome životu. On je međutim nemilosrdno šibao njihove grijehe. Ivan nije bio – kako Isus reče – trstika koju vjetar ljulja, već hrabar prorok koji se nije bojao boriti se za istinu i pravdu, premda je znao da će zato trpjeti i stradati. Koliko smo se mi kadri založiti i izložiti za istinu i pravdu, koliko smo spremni i trpjeti za ono što je dobro? I koliko smo se spremni boriti za socijalnu pravednost, dakle za poštenje i dobro u našemu društvu? Jer Gospodin naš reče da je Crkva poput svjetla, poput soli u svijetu, dakle ne radi sebe nego radi svijeta, da svijetu dade okus i poput kvasca uzdigne ga i podigne. Ali što će biti ako sol obljutavi? „Nije ni za što, nego da se baci van, da ljudi po njoj gaze.“

         Braćo i sestre, Riječ Božja današnje druge nedjelje Adventa poziva nas na radikalno djelovanje, na snažno zauzimanje za mir koji je Krist donio, da zavlada prijateljstvo među svim ljudima i narodima, da prigrlimo svakog čovjeka kao brata, da se odvratimo od zla i obratimo Bogu. Samo tako moći ćemo i drugima biti na pomoć, da ne ostanemo kao „glas vapijućega u pustinji“, već da zajedno sa svim ljudima surađujemo u pripravljanju puta Gospodinu koji dolazi.

         Dok danas zahvaljujemo na milosti Sisačke biskupije, zahvaljujemo i svim ljudima koji se nesebično ugrađuju svojom suradnjom, žrtvom i potporom u izgradnji naše Sisačke Crkve.

         Neka nas sve podrži Gospodin i vodi, neka nas ispuni mirom i svojim Duhom Svetim, neka nas učini hrabrim svjedocima evanđelja nade. Amen.