Homilija na posveti crkve u Čuntiću (10. listopada 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 10 Listopad 2010 00:00
Share

mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na posveti crkve u Čuntiću
nedjelja, 10. listopada 2010.
Čuntić

 

Dragi oče Provincijale, dragi župniče fra Petre, braćo svećenici, dragi župljani i gosti!

 

         Velika je radost danas u Čuntiću. Obnovljenu crkvu sv. Antuna Padovanskoga posvećujemo na trajni spomen. Posveta crkve osobit je dan i od davnine je običaj da se taj dan svake godine obilježava kao blagdan za tu župnu zajednicu. Dakle, od danas ova župa ima – osim blagdana svojega zaštitnika te blagdana župnog klanjanja – u svojem župnom kalendaru i 10. listopada kao svetkovinu posvete crkve.

         Kad se sjetimo kako je stradala ova župna crkva sv. Antuna Padovanskoga ovdje u Čuntiću, te kad vidimo kako je danas lijepo obnovljena, prožmu nas osjećaji zahvalnosti te naša duša kliče s Marijom: „Velika nam djela učini Svevišnji!“ Što je bilo veće poniženje i trpljenje, to je sad veća radost kada smo – Božjom milošću – to sve preživjeli i ponovno smo sve obnovili da bi život, prije svega kršćanski život, mogao zasjati još jače i još bolje. Ova je crkva na brijegu pa se često sjetim kad ju vidim one Isusove riječi: „Ne može se sakriti grad koji je na gori“. Doista, svi vide njezinu ljepotu i ona izdaleka već govori. Govori svojom stoljetnom prisutnošću, poziva na molitvu i slavi Boga. Okuplja pobožni puk na molitvu i na slavlje svetih sakramenata, kao što kvočka skuplja svoje piliće, ona ih svojim krilima štiti i pod njezinu se zaštitu oni sklanjaju. Tako i crkva u ovom mjestu brani svoj narod, upravo time što ga poziva na molitvu, na misao o Bogu, na promišljanje vlastitog života „sub specie aeternitatis – pod vidom vječnosti“. Sve to nije bilo godinama kad je ova crkva tu stajala kao ruševina jer su su zapalili i srušili oni koji su i možda ne znajući postali Božji neprijatelji. Doista, kada čovjek mrzi čovjeka, kad je „homo homini lupus – čovjek čovjeku vuk“, tada to uključuje i mržnju prema Bogu. I obrnuto, kad je čovjek ljubitelj drugoga čovjeka, tada je i ljubitelj i poštovatelj Boga. Mi upravo to slavimo danas: pobjedu ljubavi, pobjedu ljubavi prema čovjeku i prema Bogu. I to je naša poruka koju danas ovdje želimo čuti i mi sami i prenijeti je svima: Bog i čovjek su nerazdvojni! Od Utjelovljenja Sina Božjega nije više moguće odnositi se samo prema čovjeku, a da to ne bude ujedno i odnos prema Bogu, kao i to da svaki odnos prema Bogu nužno uključuje i odnos prema čovjeku. Krist naime naš Gospodin je Bogočovjek – tj. ujedno pravi Bog i pravi čovjek. Kad to imamo na pameti, onda znamo da je svaka gesta ljubavi i mržnje prema našim bližnjima direktni akt ljubavi ili mržnje prema samome Bogu. I stoga je ovo djelo, posvećenje ove crkve, djelo kojim pokazujemo ne samo svoju ljubav prema Bogu, komu posvećujemo ovu crkvu, nego i prema čovjeku, i to prema svakom čovjeku, jer Bog je naprosto ljubav prema svima, prema ljudima koji su pozvani također na međusobnu ljubav, koja uključuje ne samo prijatelje i svoje, nego i neprijatelje i one koji nam čine zlo – jer u Božjoj viziji i oni mogu i trebaju činiti dobro, i zato ih Bog ljubi jer samo ljubav može mijenjati čovjeka. Kad čovjek osjeti da je prihvaćen, da ga se uzima ozbiljno, da ga se razumije i poštuje, tada nema razloga čini onima koji ga vole zlo. Velik je to misterij čovjekova srca, ali i velika pedagogija koju je prema svima nama pokazao Bog u svome Sinu koji nas je ljubio toliko da je umro za nas, da mi uskrsnemo na život ljubavi i dobrote.

         Čuli smo današnja čitanja Božje Riječi koja se čitaju ove 28. nedjelje, nedjelje zahvalnice za primljena Božja dobročinstva. Zahvalnost je tema o kojima govore i čitanja.

         Prvo čitanje iz Druge knjige o kraljevima izvješćuje kako je po proroku Elizeju ozdravio od gube Naaman, sirski vojskovođa. Nakon čudesnog ozdravljenja on želi Elizeju zahvaliti moleći ga da primi njegov dar, što prorok odbija. Proroku je važnije od njegova dara Naamanova vjera koju ispovijeda priznajući da nema drugog Boga doli u Izraelu. Ovdje i mi razmislimo, što znači naša zahvalnost Bogu. Je li potrebno nešto Bogu darivati u materijalnim stvarima ili je njemu najvažnija vjera? Zahvalnost se doduše iskazuje znakovima, ali je njezina bit u nutarnjem odnosu prema onome kome zahvaljujemo. Stoga stvarno nisu darovi potrebni da bi se izrazila zahvalnost, nego duša raspoložena za hvalu, spremnost da živimo od Božjeg dara, stav poniznosti i predanja Bogu. To je i danas naš stav i mi Bogu zahvaljujemo za ovu crkvu, ali s njome i za nas, naše živote, naše bližnje, našu sposobnost da nastavimo živjeti i tako slaviti Gospodina.

         U Poslanici Timoteju sv. Pavao je u okovima, ali kaže da Božja riječ nije okovana. On „se zlopati sve do okova, kao kakav zločinac... ali to podnosi radi izabranih da i oni postignu spasenje“. Koliko je samo trpljenja, koliko nepravdi na zemlji! Ali to nas kršćane povezuje s Kristom. Stoga Pavao kaže: „Ako smo s njim umrli, s njime ćemo i uskrsnuti...“ Veliko trpljenje u nedavnom ratu, progonstvu, razaranjima i ubijanju mi želimo shvatiti i prihvatiti kao naše sudjelovanje u Kristovom trpljenju, da bismo s njime i uskrsnuli. Nije li ovo što danas slavimo na svoj način upravo slavlje uskrsa naše vjere, uskrsa naše nade i uskrsa naše ljubavi? Valja nam u vjeri, nadi i ljubavi ustrajati, ostati vjerni, da se na dan suda Gospodin ne bi nas odrekao, no on ne može biti nevjeran, jer se ne može sebe odreći. Kao što je stamena ova crkva, neka bude stamena i čvrsta naša vjera, naša nada, naša ljubav.

         Gubavci koje je Isus u Evanđelju očistio svojom riječju, otišli su od njega, ne zahvalivši mu. Samo se jedan vratio i njega Gospodin hvali, dok se ujedno pita: „Nisu li se očistila desetorica? Gdje su ostala devetorica? Zar se ne nađe ni jedan da poda hvalu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ U vjeri naime nema tuđinaca, svi smo svoji. No, jer su Židovi isključivali Samarijance, Gospodin je želio istaknuti baš to: da je ovaj tzv. tuđinac bio bliži Bogu negoli vjerni Židovi koji se nisu došli Gospodinu zahvaliti. A mi? Mislimo li mi da smo Bogu blizi i ne marimo za „tuđince“? Tada smo upravo mi tuđinci, a možda oni koje mi smatramo odbačenima bliži su Bogu od nas! Neka nitko ne bude za nas tuđinac, neka u našim mislima svi ljudi budu naši, oni koje Bog voli i kojima Bog čini velika djela. Svi smo međutim pozvani na zahvalnost, na očitovanje svoje obdarenosti. Ne možemo mi Boga darivati jer je on već neizmjerno više prije nas obdario, ali možemo mu očitovati svoju zahvalnost.

         Što zapravo Isus hvali kod ovog Samarijanca koji mu je došao zahvaliti? Hvali njegovu vjeru: „Idi, vjera te tvoja spasila“! Vjera i nas spašava. Vjera naša pobjeđuje svijet. Vjera nam je potrebna da bismo izdržali teškoće života, da bismo nadvladali strahove i pobijedili. Vjera je dar koji nam je darovan od Boga. Za vjeru stoga prvo trebamo zahvaljivati. I danas, ovdje u Čuntiću, gdje slavimo posvetu ove obnovljene crkve.

         Prije nekoliko smo dana hodočastili u Rim Svetom Ocu papi zahvaliti za uspostavu Sisačke biskupije. On nam je podijelio svoj blagoslov i rekao, što mi je osobito ostalo u sjećanju: „Neka vam blagoslov, koji rado podjeljujem, pomogne da ustrajete.“ Podići Crkvu, sagraditi porušeno, znak je vjere. Ali smo onaj „tko ustraje do kraja, spasit će se.“ Da bismo ustrajali, da se ne bismo pokolebali i odustali od pravoga puta, da bismo stigli na svoj životni cilj, potrebna nam je vjera. Molimo stoga Gospodina da nas uzdrži, a blagoslov Papin, i blagoslov naš međusobni – da jedni druge neprestano blagoslivljamo, da jedni o drugima neprestano „dobro govorimo“, jer to znači doslovno „bene dicere“/blagoslivljati, tj. dobro govoriti – uzdržat će nas u ustrajnosti.

         Neka ova crkva, kao grad na gori, govori svojim posvećenim zidovima, svojim posvećenim oltarom, neka pokazuje put u nebo, neka poziva sve na okupljanje i bratsku ljubav, neka nas ujedinjuje u vjeri i slavljenju Gospodina! Ona ovako lijepo obnovljena izaziva u nama zahvaljivanje Bogu i zahvaljivanje ljudima. Bogu želimo zahvaliti što nam daje da ustrajno vjerujemo, a ljudima što su nam pomogli, što su s nama kad je teško, što nas ne ostavljaju same. Tako, i samo tako, tj. u zajedništvu s mnogima, bilo je moguće obnoviti ono što je mržnja porušila. Neka se naša zahvalnost prelije u ovu liturgiju, u ovu Euharistiju, da na ovom svetom mjestu ona nikada više ne prestane, da odzvanja – poput brujanja zvona sa zvonika – ljubav i dobrota vjernika, ponizno služenje i neprestano zahvaljivanje Bogu i braći ljudima.

Amen.

 

Twitter