Homilija prigodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata (21. rujna 2010.) Ispis E-mail
Utorak, 21 Rujan 2010 21:55
Share

mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija prigodom Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata
utorak, 21. rujna 2010.
Župna crkva sv. Lovre u Petrinji

Poštovani i dragi vjernici, dragi moji Petrinjci!

         Mjesec rujan za Petrinju je mjesec obilježavanja tragičnih događaja iz 1991., budući da je tada ovaj lijepi grad doživio svoje teške dane razaranja i ubijanja. Bili su to dani – i sam se dobro sjećam – 2. rujan, zatim osobito krvav 16. rujan te na kraju 21. rujan, kada je Petrinja posve okupirana, i kada su naši građani, vjernici katolici, morali posve napustiti svoje domove, a branitelji se povući preko Kupe. Vrijeme stradanja, vrijeme suza, vrijeme tuge i velikih kušnji. Ipak, braćo i sestre, mi danas obilježavamo – i tako svake godine – ove događaje iz 1991. nakon kolovoza, kada se poslije 1995., uvijek sjećamo i slavnih dana pobjede i povratka naših ljudi u naš grad. Stoga možemo reći da je ovo sjećanje i ova molitva za poginule branitelje, za one koji su u ratu nestali – a zapravo nisu nestali, nego ih mi ne možemo naći, no bili oni živi bili mrtvi, oni su u Bogu koji ih čuva za dane vječne slave – kao i molitva za one koji su ovim događajima izgubili svoje najmilije, za roditelje ubijenih i „nestalih“, za djecu i njihove supruge – ipak dani obasjani svjetlom Uskrsa. Naše kršćansko sjećanje nije bez nade, mi smo i ovdje na zemlji doživjeli da je njihova žrtva, pa kako velika i teška bila, imala smisla jer po njoj se došlo do slobode i našeg povratka, a vjerujemo i da je istinita Isusova riječ o najvećoj ljubavi – od koje nema veće – a to je „da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13), što znači da je to „ljubav koja nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8), tj. ljubav božanska, vječna koja se ne gasi čak ni smrću, nego dapače zavrjeđuje vječni život.

         Slušamo Riječ Božju. U prvom smo čitanju iz Knjige mudrih izreka čuli važne, životne pouke koje nam Bog daje. Svi mi mislimo da smo pravedni – gledajući vlastitim očima – ali „Gospodin ispituje srca“ (Izr 21,2). Nismo mi sami sebi kriterij ispravnog djelovanja, nego to je samo i jedino – Bog. Što će on reći, to je jedino ispravno o nama. Znamo, meni je to bilo osobito teško slušati u ratu, da smo jednako i mi i naši neprijatelji govorili: Bog je s nama, u ime Božje mi se borimo... A Bog ne može biti ujedno i na strani pravde i na strani nepravde! Sjećam se kako mi je govorio jedan naš vojnik da je morao pjevati u strojnom koraku da život daje za Hrvatsku, što on nije htio. Pitao ga njegov nadređeni, zašto ne pjeva, a on je odgovorio: „Ja se borim za Hrvatsku zato jer je ona na strani prvde, ali kad bi ona bila na strani nepravde, ja se ne bih borio za nju.“ Mudre su to bile riječi. Zapravo, uvijek kad smo na strani pravde, uvijek je to dobro i za nas i za našu Domovinu, a kada smo na strani nepravde, to je i protiv nas i protiv naše Domovine. A koja je strana pravde a koja je strana nepravde, to ne može reći naše srce, to može prosuditi samo Bog. Mi vjerujemo da je Bog doista bio na našoj strani, jer mi smo stradali, mi smo u svojoj Domovini bili napadnuti, naši su mladići, djevojke, starci i starice, djeca i nemoćni ubijani, protjerani, naše su bile kuće i crkve spaljene i srušene. Tu je sve počelo. I ako je bilo uzvraćeno poslije istom mjerom – što se nije trebalo dogoditi! – bila je posljedica nepravednog nasilja koje je tome prethodilo i koje je sve to započelo, a to je bilo osvajanje naše Petrinje, naših gradova i sela, naše zemlje Hrvatske. Zato su se svi ljudi koji su osjetili da je to nepravda podigli na obranu i premda gotovo goloruki na početku, stali su u obranu pravednosti izlažući svoje živote za Domovinu. Starozavjetni mudrac nastavlja svoje pouke riječima: „Da se vrši pravda i pravo, draže je Gospodinu nego žrtva.“ (Izr 21,3) Kako je duboka to riječ! Mnogi su bili hrabri i ponositi, mnogi su – ne mogavši gledati to što se zbivalo – bili spremni na žrtvu, bili spremni i poginuti. No, Bogu je ta žrtva mila jedino ako su bili spremni „vršiti pravdu i pravo“. A što je nepravda i zlo? Odgovara također Pismo: „Ponosite oči i oholo srce i svjetiljka opakih, to je grijeh.“ (Izr 21,4). Mi međutim trebamo svoje oči i svoje srce uzdizati k Bogu i tu nalaziti utočište. Naš ponos upravo je naša vjera, ne naša ljudska snaga. Zar ne kažemo kod krštenja: „To je vjera naša, to je vjera Crkve. Njome se dičimo – tj. ponosimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“? Tko se uzda samo u ljudsku mišicu, tj. u čovjekovu snagu i moć, taj ne zavrjeđuje uspjeh i pobjedu. „Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobjedi svijet: vjera naša“, poručuje nam sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 5,4). I još nas divno uči današnje čitanje iz Knjige mudrih izreka kad kaže: „ Blago stečeno jezikom lažljivim nestalna je ispraznost onih koji traže smrt.“ (Izr 21,6). Doista, zar nije i taj rat koji smo proživjeli bio zasnovan na lažima? Zar nisu i danas neki zaluđeni i ne razumiju što se to zapravo dogodilo? Kako je teško posijano zlo okrenuti na dobro! Ali moguće je! Mi u to vjerujemo i zato smo ovdje da danas zahvalimo Bogu što nas je sačuvao, premda je kušnja bila velika, ali oni koji su lagali nisu li stekli „nestalnu ispraznost“? Jer tražili su smrt a ne život, dok mi uvijek branimo život a ne želimo i ne smijemo nikada, baš nikada željeti smrt, niti smrt neprijatelja koji nama nanosi trpljenje, koji nas ponižava, koji nama nanosi nepravdu! Ne, ne želimo nikome zlo, nego uvijek i samo dobro, jer znamo da se samo dobrim pobjeđuje zlo! I to je naša snaga, snaga koju nam daje vjera naša, vjera u Krista pobjednika nad grijehom i zlom, pobjednikom nad smrću, vjera u Uskrsloga Gospodina. A u čemu je zlo? Pismo nas uči: „Duša opakoga želi zlo – jer – u njega nema milosti za bližnjega.“ (Izr 21,10). Nemati milosti za čovjeka, dati se voditi svojim opakim strastima mržnje i razaranja, ubijati, pljačkati, nanositi drugome zlo, ne oprostiti – to su pred Bogom gnusna djela. A suprotno je: imati milosti za bližnjega, znati i neprijatelju oprostiti, i u njemu vidjeti prevarenog i slabog čovjeka, čovjeka koji je nesiguran u sebe, koji nije osjetio ljubav pa zato nanosi drugima zlo, ali čovjeka koji jednako tako kao i svaki drugi čovjek treba toplinu i ljubav, zagrljaj i oproštenje, da bi zadobio mir duše i postao očovječeni i – ja bih rekao – pobožanstvenjeni čovjek. Mislimo na to kako i sami imamo slabosti, da ne bismo druge sudili. Gospodin naš rekao je: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ (Iv 8,7). I doista, nitko nije bez grijeha, pa nitko nema pravo ni suditi drugoga – jer rekao je Gospodin: „Ne sudite, i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni... Jer mjerom kojom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.“ (Lk 6,37.38) Zaista, koga da mi nasljedujemo ako ne našega Gospodina Isusa koji je viseći na križu molio svoga Oca: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) Nije li on nas učio govoreći nam: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i pogani? (Mt 6,46-47)

         Kad razmišljamo o pročitanom današnjem Evanđelju, moramo poželjeti slušati Kristovu Riječ, slušati i – vršiti. Jer on nazva svojom braćom i sestrama, dapače i svojom majkom one „koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8,21): Nije Isus time htio poniziti svoju majku, dapače! Ta ona je prva bila poslušna službenica Gospodnja, koja je Riječ Božju ne samo razmatrala u svojem srcu, nego i začela i utjelovljenu rodila! On je htio svima nama poručiti kako je njegova obitelj utemeljena ne na krvnoj vezi, ne na plemenskoj, pa ni nacionalnoj nego iznad svega na vezi koju stvara pripadnost Bogu, i to po slušanju i vršenju Božje Riječi. Tako je Crkva upravo narod Božji poslušan vršitelj Riječi Božje. I to nam jedino daje pravo da se međusobno zovemo braćom i sestrama, da osjećamo kako je ta naša povezanost veća i važnija i od krvne veze, jer mi jesmo jedna obitelj, zajednica sazvana od Oca, Sina i Duha Svetoga.

         Sjećam se ovdje interventa zagrebačkog nadbiskupa poslije kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom saboru. On je tražio da se u dokument o Blaženoj Djevici Mariji unese – što je i učinjeno u konstituciji „Lumen gentium“ (br. 65) – da Crkva treba nasljedovati Mariju tako da „njeguje majčinske osjećaje prema svim članovima u Crkvi ali i prema svim ljudima uopće“. Doista, mogli bismo reći da su kršćani uspjeli da se u naše civilno društvo ukorijeni svijest da su svi ljudi međusobno braća i sestre, ali još nismo uspjeli – ni među sobom, a niti u društvo – unijeti svijest da smo dužni jedni druge, ali i sve ljude, gledati s majčinskim osjećajima, tj. onako kako majka s ljubavlju gleda svoju djecu. Bdjeti nad drugima, željeti im dobro, brinuti se za svoje bližnje, moliti se za njih, opraštati ponovno i ponovno, žrtvovati se bez naknade i bezuvjetno voljeti... neka su od svojstava majčinske ljubavi. Možemo li se i mi danas uputiti tim putem? I to ne samo prema članovima naše Crkve, nego i prema svim ljudima!

         Molimo danas, na spomendan stradanja Petrinje, dobrostivo srce, srce koje ispituje Bog, kojemu je stalo vršiti pravdu i pravo. Molimo Gospodina za oči – ne uznosite i ohole, nego – majčinske nad svim ljudima, pa i nad onima koji su nam nanijeli nepravdu, nasilje i zlo. Molimo da zacijele sve rane, u istini i pravdi za svakoga. Molimo za ucviljene, one koji oplakuju svoje najmilije jer su im stradali u nepravednom ratu, jer su ih izgubili u ovom svijetu a dobili u vječnosti. Molimo za sve poginule, branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata, da ih Gospodin primi u svoj mir jer oni su se izložili i stradali iz ljubavi za dobro svoje Domovine. Molimo i za sve nas, braćo i sestre, da se i mi znamo žrtvovati za dobro svojih bližnjih, da imamo milosti za svoju braću i sestre, da sve ljude smatramo svojima, i da sve ljude gledamo majčinskim očima želeći svima dobro, da se na istini učvrsti mir za sve i da napreduje naša Petrinja. Amen.

 

Twitter