Homilja na Uskrs 2015. Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Travanj 2015 12:59
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Uskrs 2015.

Sisačka katedrala

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Uskrsa Gospodina našega Isusa Krista! Čestitam vam i radujem se s vama jer ovo je dan najveće radosti na zemlji otkako je svijeta i vijeka, događaj Kristova uskrsnuća naša je najveća radost i nada. Zato slavimo s veseljem u srcu i s pjesmom na ustima, kličimo Kristu uskrsnulome, zahvaljujmo Bogu što je u njegovu uskrsnuću i naš život uskrsnuo, što je On prvi otvorio vrata neba svima nama da i nas uvede u svoju vječnu radost.

Čitanja današnje svetkovine govore o veličini Božjeg dara uskrsnuća:

U Djelima apostolskim apostol Petar svjedoči o Kristovu uskrsnuću. Govori Korneliju i njegovoj obraćenoj obitelji kako je Isus iz Nazareta bio pomazan Duhom Svetim te je „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). I dodaje: „mi smo svjedoci svega što on uči ni na zemlji“ (ib.,39) otkrivajući tako apostolsko poslanje koje je povezano upravo sa svjedočenjem o Kristu. Njegovo je djelovanje bilo dakle sažeto u ovome: činiti dobro. To je i naša zadaća, braćo i sestre, jer za sve nas koji vjerujemo Kristu trebamo i Krista slijediti: to je put prema životu uskrsnuća. Ne obrazlažući razloge optužbe i osude Petar dalje svjedoči da je Isus bio ubijen, obješen na drvo, no „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu nego svjedocima… - nama koji smo s njime zajedno jeli i pili“ (Dj 10,40-41)

Toma Kempenac napisao je davno djelo „De imitatione Christi – O nasljedovanju Krista“, a koje govori o tome da je nama kršćanima potrebno Krista nasljedovati. Stari su govorili da je svaki svećenik, a Drugi vatikanski sabor kaže da je i svaki kršćanin, „Alter Christus – drugi Krist“. Nasljedovati Krista znači imati njegov odnos prema siromasima, prema bolesnima, priskočiti u pomoć ranjenima, posjetiti bolesne, biti na uslugu nemoćnima, imati jednom riječju srce za druge. Ali to onda znači i prihvatiti križ, nepravde, poniženja pa i samu smrt. Međutim tko Krista tako nasljeduje, taj dijeli s njim i njegovu proslavu – uskrsnuće! To je temelj naše nade, to je zapravo i najdublji smisao ukupnog našeg života do te mjere da možemo reći kako naš ljudski život ne bi imao ni pravog smisla da Krist nije uskrsnuo. Baš stoga smo posebno radosni jer je on pobjednik – a jer smo mi Kristovi to znači da smo i mi s njim pobjednici.

U odlomku Poslanice Kološanima sv. Pavao nas poziva da se okrenemo „onome što je gore, ne zemaljskom“ nego nebeskom životu: „Ako ste suuskrsnuli s Kristom… život je vaš skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,1-3)

No, kako da naš život suuskrsne s Kristom? Kako da dakle i mi budemo „uskrsnuli kršćani“, kako da živimo kao uskrsnuli ljudi? Je li to čak i moguće, a da nismo i mi prije umrli? Moguće je ako smo umrli zemaljskom tj. prolaznom izvoru sreće, a živimo od nebeskog izvora tj. Isusa Krista. Kad je on sve naše, tada smo u njemu doista „skriveni“, kako kaže sv. Pavao, skriveni za ovaj svijet, nerazumljivi ovom svijetu, ali uronjeni u Boga i njegovu stvarnost koja je čudesna, koja nas obogaćuje, ispunja nadom, smislom i radošću. To nam nitko ne može ni dati ni oduzeti, to je dar Božji. Imati u srcu Gospodinov život znači živjeti već na zemlji uskrsnulo jer to je život koji ne prolazi, koji se ne gasi i koji je neuništiv. Tako da se ne bojimo nikakve ugroze smrću jer ona nam ne može ništa, ona može nauditi jedino onima koji ne ljube Krista, koji ga ne slijede.

Kad promatramo naše zemaljske brige i naše strahove, kad se pitamo što nas ispunja nesigurnošću i zašto često živimo u tjeskobi, tada su to naše zemaljske stvari zbog kojih se brinemo, hoćemo li imati dovoljno za naše potrebe, za potrebe svojih bližnjih, kako ćemo riješiti jednadžbe u kojima od nedovoljnih trebamo doći do dovoljnih sredstava i kako učiniti da svi budu zadovoljni. Još ako nas posjeti i bolest i neki nepredviđeni nemili događaj, možemo čak pasti u malodušnost i ne daj Bože, očajavati. A Gospodin nas uvijek gleda i njegovim toplim i blagim očima, koje bdiju nad nama, ništa ne promiče. On zna što nam treba i može nam pomoći, samo mi se ne usudimo do kraja osloniti se na njega, pa mislimo da možemo sami, a onda često zalutamo i dovedemo se u bezizlaze. Zapravo nama najčešće nedostaje upravo ta svijest da je Uskrsnuli uvijek s nama, da s njime hodimo kroz život, da on nije daleki Bog nego blizi Prijatelj koji nas razumije i koji nas jača. On nas može izvesti iz svih teškoća, ali više ga trebamo gledati i slušati, kao što uči sv. Terezija od Isusa, prva žena naučiteljica Crkve, čiji jubilej 500-te godišnjice rođenja slavimo ove godine: „Isus nikada ne odvraća svojih očiju od tebe i toliko drži do toga da Ga pogledaš da to neće propustiti… Želim samo da ga gledaš… odvrati svoj pogled od vanjskih stvari i 'mira che te mira' – gledaj kako te gleda“. I on će uvijek naći rješenje, možda ne onakvo kakvo sam ja bio zamislio, ali sigurno dobro pa čak i bolje za mene negoli ja očekujem. U svakom slučaju da bismo bili i mi nalik Kristu uskrsnulome ne možemo izbjeći s njim nositi i svoj križ, ali ako hodimo s njim, znamo da on vodi – Uskrsu!

Ivanovo evanđelje izvješćuje o događaju u Uskrsno jutro. Žene, a među njima prva je Marija Magdalena, dolaze u rano jutro na Isusov grob. Mariju iznenađuje što je kamen s groba dignut pa to trkom javlja Petru i Ivanu s interpretacijom da je tijelo Isusovo ukradeno. Trče ta dva učenika prema grobu i ustanovljuju da je istina što je Marija Magdalena javila, u grobu nema tijela Isusova već samo povoji. Drugi učenik tj. Ivan premda je prvi dotrčao do groba, dao je prednost Petru, no poslije njega i on ulazi u grob te kaže u ovom izvješću sam za sebe: „i vidje i povjerova“ (Iv 20,8). Što to povjerova Ivan vidjevši prazan grob? To da je Isus uskrsnuo od mrtvih! O toj iznenađujućoj istini svjedoče svi apostoli, svi evanđelisti, sveti Pavao, toliki svjedoci. Premda ih je Isus na to pripremao, govorio im da mora ići u Jeruzalem da ondje „mnogo pretrpi, bude ubijen i treći dan da uskrsne“ (Lk 9,22), učenici su očito bili u šoku takvim razvojem događaja. Najprije, nisu očekivali da će on zaista biti ubijen. Oni su mu vjerovali i nisu se nadali takvoj okrutnosti židovskih svećenika i rimskog upravitelja. A kada se ta strašna neočekivana smrt na križu dogodila i ostavila ih u velikoj žalosti i smetenosti, evo još jednog neočekivanog iznenađenja – Isusov grob je prazan! Prema evanđelisti Mateju židovski su glavari izmislili priču da su učenici ukrali Isusovo tijelo, a Marija Magdalena je mislila da ga je ukrao vrtlar budući da je Isus bio pokopan u vrtu, u novom grobu Josipa iz Arimateje, u koji još nije bio nitko ukopan (Iv 19,41). Kao što je u prvom vrtu, u Edenu, pobijedila smrt, tako je u ovom vrtu s Isusovim grobom pobijedio život. No, Isus se svojim učenicima – ne svima, nego njima, svojim izabranima - kako veli sv. Petar, ukazao da je živ. S njima je jeo i pio, razgovarao s njima, poučavao ih i hrabrio – prema sv. Luki – još 40 dana, do dana svoga uzašašća na nebo k Ocu. Ta dragocjena iskustva susreta sa živim Kristom temelj su naše vjere u Isusovo uskrsnuće. To je događaj nad svim događajima koji se ne može spoznati drukčije negoli vjerom. Samo onome koji vjeruje u Krista on daje milost da ga može susresti živoga, uskrsnuloga.

I mi smo, braćo i sestre, oni koji baštinimo vjeru apostola neprekinuto s koljena na koljeno već 20 stoljeća, oni koji vjeruju u prisutnog i živog Spasitelja koji je pobijedio smrt, koji je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Radujmo se stoga, braćo i sestre, u Gospodinu, radujmo se njegovu uskrsnuću u kojem slavimo nadu i u naše uskrsnuće.

Ta nada se ne odnosi samo na naš osobni život, premda je prvo vjera nama dana za naše osobno spasenje.

Uskrsla nada zahvaća sav život u kojem živimo i djelujemo, sve naše odnose, sav svijet! To pak znači da je ovaj današnji blagdan i blagdan nade za naše obitelji koje su pritisnute mnogim poteškoćama u kojima danas žive roditelji, rastrgani mnogim obvezama, željni posvetiti se svojim ukućanima, osobito djeci, ali se uvijek u tome ne snalaze. Doista potrebna je ta nada našim obiteljima! Ove godine slavimo u našoj Biskupiji Godinu braka i obitelji u službi života. A za dva tjedna, 19. travnja na Trsatu slavit ćemo Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Molimo danas na Uskrs da uskrsnu naše hrvatske katoličke obitelji, da budu bogate duhovnim darovima milosti, ljubavi, razumijevanja, da se otvaraju djeci i prihvaćaju brojno potomstvo, da njeguju vjeru i ne izgube se u teškoćama današnjega vremena.

Uskrs je blagdan nade i za naš grad Sisak, za sve gradove i mjesta, za sve župe naše Sisačke biskupije. Stoga želimo da uskrsna nada zahvati sve vjernike ali i sve žitelje naše Biskupije. Neka se preobrazi da se osnaži ono što je nemoćno, da prije svega u našim dušama zavlada radost i sigurnost, međusobno poštovanje i poštenje, da bude manje nesretnih, siromašnih, nezaposlenih, više međusobnog pomaganja i solidarnosti, te da svi marljivo prionemo u uređenje naših odnosa koji trebaju počivati na božanskim temeljima: vjeri, nadi i ljubavi.

Uskrs je blagdan nade i za našu domovinu Hrvatsku. Neka ovogodišnje slavlje Uskrsa udahne svim našim državljanima novi duh optimizma, žara i požrtvovnosti za dobro Domovine, da nestane podjela i podmetanja, optuživanja i osporavanja iskrenosti onih koji su svoje živote dali za Domovinu ili su stopostotni ratni invalidi, da se ispune njihovi zahtjevi, da se ne zatire sloboda koja je krvlju plaćena. Kao što je Krist krvlju svojom sve nas oslobodio, i krv naših mučenika i branitelja zalog je slobode koju se ne smije ničim dovesti u pitanje. A lakomost pojedinaca, sebičnost i zgrtanje samo u svom dvorištu bez poštivanja drugoga i njegovih prava mogu Domovinu dovesti na rub opstojnosti. Molimo za Domovinu našu, molimo za čitav svijet: neka uskrsna radost ispuni sve i neka nas Gospodin Uskrsnuli osposobi za nove početke i nove pobjede: „Da budeš vazda, Isuse, veselje naše uskrsno, preporođene izbavi od grijeha smrti užasne.“ Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter