Homilija na Vazmenom bdjenju 4.5.2015. Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Travanj 2015 06:29
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Vazmenom bdjenju

Sisačka katedrala 4. travnja 2015.

Dragi katekumeni, draga braćo i sestre!

Crkva se ove noći raduje posebnom radošću. Razlog tom veselju nisu ni vanjski uspjeh ni posebne prilike u kojima živimo, nisu nikakvi materijalni dobitci niti su to ikakva propadljiva dobra. Razlog naše radosti ste vi, draga braćo i sestre, koji se krstite ove noći i primate sakramente svete potvrde i Euharistije jer tako ulazite u Crkvu i primate milost vjere od Uskrsnuloga Krista. Razlog radosti je i obnova krsnog saveza nas koji smo već kršteni i primili sakramente kršćanske inicijacije. I sve se to događa u noći u kojoj slavimo Kristovo uskrsnuće. Da Krist nije uskrsnuo, ne bismo mi večeras slavili ni ove svete sakramente, ne biste vi, dragi novokrštenici, stajali ovdje i tražili da vas se krsti tj. uroni u otajstvo spasenja, pomaže uljem radosti i nahrani kruhom koji silazi s neba. Ne bismo ni mi koji smo već kršteni noćas imali što obnavljati. Sve to bilo bi besmisleno, ali sve je to shvatljivo iz vjere u Kristovo uskrsnuće. Dragi novokrštenici, nemojte biti žalosni što do sada niste slijedili Krista, nego budite radosni što ćete ove noći poći za njim i od danas ići s njim kroz život - jer on je već od prvog časa vašega života išao s vama, bio vaš suputnik i ljubio vas je bez ikakvih uvjeta.

Krist Gospodin je u ovoj svetoj noći pobjednik nad smrću – kako smo to doživjeli na početku današnjih bogatih obreda, u službi svjetla i čuli u  pjevanju pohvali uskrsnoj svijeću, kao i u pročitanim svetim čitanjima – a ta njegova pobjeda početak je i naše pobjede. Sve nam noćas naime govori kako je Bog svjetlom Kristova uskrsnuća pobijedio tamu noći, ali ta pobjeda nije tek u odsutnosti mraka i u dolasku fizičkog svjetla, nego je ona prvenstveno u daru Božje milosti „koja prosvjetljuje svakoga čovjeka“ (Iv 1,9). Stoga simbolički unošenje uskrsne svijeće i prenošenje njezina sve većeg svjetla u crkvu, koju konačno to svjetlo potpuno ispunja, znak je dolaska Krista uskrsnuloga čije je uskrsnuće pobijedilo tamu grijeha i noć smrti te nam svima donijelo život!

Svetopisamska čitanja govore nam o povijesti spasenja od Abrahama do danas. Abraham je prvi vjernik u povijesti čovječanstva koji je ispovijedao vjeru u jednoga osobnog Boga. Na njegov poziv on je ostavio svoj zavičaj i otišao u nepoznato vjerujući da će ga Bog voditi. Bog mu je obećao brojno potomstvo i velik narod koji će od njega poteći, a on je bio star i žena mu nerotkinja, pa je to izgledalo kao čista utopija i nerealno obećanje. Ipak on je i to Bogu povjerovao, i doista Bog mu je dao sina Izaka. No, Bog opet zahtijeva od njega nešto nemoguće i neobično: da tog sina, jedinca kojeg mu je Bog darovao, sada žrtvuje u čast Bogu. On i opet sluša Božju riječ, no kad je već pri izvršenju tog čina na brdu Moriji, sam Bog ga po anđelu sprječava da ne čini ništa nažao sinu Izaku jer to nije Božja volja. Tako se Bog pokazao i kao spasitelj njegova sina i vjeran svome obećanju da će imati potomstvo. Doista od tada zauvijek u svim monoteističkim religijama, koje se i pozivaju na Abrahama kao svoga praoca u vjeri – a to su židovstvo, kršćanstvo i islam – zabranjene su ljudske žrtve Bogu, dapače postaje jasno da Bog takvu praksu ne dopušta. Kada danas gledamo da neki fanatici obredno ubijaju ljude u ime Božje, to je svakako u potpunoj suprotnosti s Abrahamom na kojega se pozivaju jer Bog nije Bog smrti nego života. A nebeski Otac toliko je volio ljude da je i svoga sina Isusa dao žrtvovati za nas ljude. Nije ga poštedio, nego ga je za sve nas predao. Ipak, nakon smrti ga je uskrisio od mrtvih i to je nama poruka i poziv, da i mi budemo ljudi života a ne smrti, da se borimo za život, da podupiremo život. Pitamo se danas kako to da toliki roditelji ne vole djecu, nemaju potomstvo, ili imaju tek jedno dijete ili dva? Zar ne bi kršćani trebali voljeti djecu, radovati se brojnom potomstvu, jednostavno zahvaljivati Bogu za mogućnost dara života?
Želimo Te danas, Gospodine, zamoliti za sve naše obitelji, da budu plodne djecom i da prihvaćaju sa zahvalnošću život. Želimo Ti zahvaliti, Gospodine, za svu djecu koja se rađaju iz ljubavi svojih roditelja jer Ti si im tu ljubav darovao i Ti si darivatelj svakoga života. Noćas Te molimo i za one žene i djevojke, i one očeve koji ne žele djecu, koji su dali pobaciti djecu, koji su digli ruku na svojega sina ili kćer, poput Abrahama kad je bio u zabludi misleći da to Bog hoće. Zaustavi ruku zatornu da se ne ubije ni jedno začeto dijete, Gospodine.

Drugo nas čitanje iz Knjige Izlaska uvod u središnji smisao slavlja starožidovske Pashe: Bog je izveo svoj narod izraelski iz egipatskoga ropstva. Čudesno su, pod vodstvom Božjeg proroka Mojsija, prešli preko Crvenoga mora. Te vode predoznačuju naše krštenje. I mi kroz vodu prelazimo iz zemlje našega ropstva u zemlju slobode. Po krštenju Ti nas oslobađaš, Gospodine, od grijeha i smrti i uvodiš u svoj božanski vječni život. Hvala Ti na tome, hvala Ti na osam krštenja ove svete noći u našoj sisačkoj katedrali! Hvala Ti za svakoga koji svjesno izabire svoj životni put kao suputništvo s Tobom. Bez Tebe mi lutamo, i ne znam kako brzo putovali, uvijek stignemo prekasno; i ne znam kako po čvrstom putu putovali, uvijek zalutamo; i ne znam po kakvom vremenu putovali, uvijek na tom putu stradamo; i ne znam s koliko ljudi putovali, ako Ti nisi s nama na putu, mi ostajemo sami i nesretni. Hvala Ti što si Ti naš pravi put, što nas vodiš jedinim pravcem kroz život da stignemo na cilj svoga životnog putovanja.

U proroštvu Izaije čitamo kako Ti s nama sklapaš savez koji je vječan. No za to je potrebno jedno: odazvati se Tvom pozivu koji nam upućuješ kada kažeš: „Dođite k meni i duša će vam živjeti!“ Evo, mi dolazimo k Tebi. Sveži nas čvrsto uza se svojim savezom, a nas obdari vjernošću da Te nikada ne ostavimo, da Tvoji budemo cijeli život i kroz sve mijene naših životnih traženja.

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima poučava nas kako smo po krštenju iz smrti s Kristom prešli u život. Stoga nas i opominje da se smatramo mrtvi grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Upravo je krštenje najljepša slika Kristove smrti i uskrsnuća. U tom se sakramentu naš život mijenja, mi umiremo starom čovjeku, čovjeku grijeha, a uskrisujemo i oživljujemo na novi život, život s Kristom. To je život milosti i svetosti, život ljubavi, istine i pravde. To je život radosti jer s Kristom se više ne umire! Kao što on uskrišen više ne umire, tako i mi s njim – od sada živimo njegovim vječnim životom. To izgleda nejasno i možda mnogima nedokučivo, a zapravo je tako jednostavno i jasno: u ljubavi nema kraja, s Bogom koji je ljubav i mi vječno živimo. To je tajna uskrsnuća.

Evanđelje po Marku, koje smo čuli, govori nam o konkretnom povijesnom događaju. Isus je bio raspet, umro je i bio pokopan. „Kad prođe subota“, dakle, nakon noći u kojoj smo se mi okupili, „prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu“ žene, „Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma“ došle su na Isusov grob s miomirisima želeći pomazati Kristovo mrtvo tijelo. Ne znaju kako maknuti grobni kamen, ali gle – kad dođoše na grob, kamen i to „veoma velik“, bijaše već „otkotrljan“. Uplašene traže tijelo u grobu, a anđeo im govori: „Ne plašite se! Isusa Nazarećanina, raspetoga tražite? Uskrsnu, nije ovdje!“ Koja radost, koja novost! Makni, Gospodine, veliki kamen s našeg srca, otkloni naš strah i daruj nam vjeru u Tvoju nazočnost u našim životima. Ti si živ, Ti nas povedi u novi život i daj da Te slijedimo i svima svjedočimo o Tvome uskrsnuću. Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter