Homilija na blagdan Uznesenja BDM - Velika Gospa (15. kolovoza 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 15 Kolovoz 2010 00:00
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa)
nedjelja, 15. kolovoza 2010.
Gora

Čitanja: Otk 11,19a. 12,1-6a. 10ab; Ps 45,10. 11. 12. 16;  1 Kor 15,20-27; Lk 1,39-56

-----------------------------------------------------------------------------------

Dragi hodočasnici u ovo drevno marijansko svetište Gore, draga braćo i sestre!

         Danas Crkva po svem svijetu časti i osobitom radošću slavi Blaženu Djevicu Mariju, koju je Bog – kako veli bula pape Pija X. „Munificentissimus Deus“ iz 1950. - „nakon završetka njezina života dušom i tijelom uzdigao u nebesku slavu“. Što nam poručuje današnji blagdan, braćo i sestre?

         Promotrimo najprije biblijska čitanja. Ona sadrže razlog zašto danas ovako svečano čitav katolički svijet časti Blaženu Djevicu Mariju.

Čitanje iz Otkrivenja sv. Ivana apostola stavlja nam pred oči lik Marije kao žene koja je obučena u sunce. Sunce je znak božanstva, žena je dakle u Božjem svijetu, u nebeskoj slavi. To dočaravaju i zvijezde koje su oko Marijine glave. Mjesec naprotiv označava vladavinu tame i on je pod njezinim nogama što označuje Marijinu pobjedu nad zlom. Zlo njoj ne može ništa, dapače ona ga je pobijedila. Tu noć – i simbol noći, mjesec – pobijedilo je Sunce, tj. Bog je pobijedio zlo i Zloga. Marija je pri tome imala osobitu ulogu, naime, po njoj je Bog postao čovjekom i kao čovjek pobijedio Zloga.

Riječ je dakle o dramatičnoj životnoj borbi koja se vodi u ljudskoj povijesti, borbi dobra i zla, Boga i đavla, u kojoj je pobjednik Bog i oni koji su njegovi. Čovjekov je život na zemlji borba, kako reče starozavjetni pravednik Job (Jb 7,1). Doista, prevažno je pitanje: za koga se u toj životnoj borbi mi borimo, na čijoj smo mi strani? Marija je na Božjoj strani, i zato je pobjednica. Ako i mi želimo pobijediti zlo i svaku životnu kušnju, nepravdu, neistinu, mržnju... valja nam stati uz Mariju na Božju stranu. Ta je pobjeda moguća, ona je već izvojevana. To je bitna poruka današnjega blagdana, braćo i sestre.

Jednom riječju, mi smo rod pobjednika, pobjeda je onih koji su Kristovi. Stoga je čudno kako ovih dana prozivaju Crkvu neki koji žele da po tko zna koji put manipuliraju Crkvom i podjarme ju za svoje interese. Ono što Crkva propovijeda nije pobjeda jednog čovjeka nad drugim čovjekom, niti jednog naroda nad drugim, još manje jedne stranke nad drugom, nego: „mi propovijedamo Krista, i to raspetoga!“ (1 Kor 1,23; 2,2). Krista koji je jedini pobjednik nad zlom, grijehom i smrću, Krista koji uskrisuje mrtve, koji je na nebo uzdigao svoju Majku Mariju i koji nama obećava život vječnog uskrsnuća. Dakako, za taj se vječni život treba boriti na zemlji. Zemlja nije nepoželjno mjesto, neki privremeni dom koji treba što prije i to bilo kako proživjeti da bi se što prije došlo u puninu životu na nebu. Zemaljski je život priprava nebeskoga: „tko sije /na zemlji/ oskudno, oskudno će i žeti /na drugom svijetu/, a tko sije /ovdje/ obilato, obilato će i žeti /u životu vječnomu“ (2 Kor 9,6). Kako uči Drugi vatikanski sabor, ova je zemlja i naše zalaganje za pravednost na zemlji prevažno da bi se po tom našem ovozemaljskom radu izgradio nebeski Jeruzalem (usp. GS 39).

U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao progovara o Kristovu i našem uskrsnuću. Krista uspoređuje s Adamom: po Adamu je svim ljudima došla smrt, a po Kristu zavladao je život. Krist je prvi uskrsnuo nakon što je umro, on je po Pavlu „prvina usnulih“, da bi ga zatim slijedili svi „koji su Kristovi“. To je prva njegova Majka, Blažena Djevica Marija, a onda i svi mi. Krist je ne samo „homo perfectus – savršeni, pravi čovjek“ nego i „Deus perfectus – savršeni, pravi Bog“, dok je Marija samo čovjek, jedna od nas, žena koja pripada posve našem ljudskom rodu, a danas slavimo njezino Uznesenje na nebo i to dušom i tijelom, dakle, počelo je „uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“ – kako ispovijedamo u Nicejsko-carigradskom Vjerovanju – i to u konkretnom ljudskom životu, u Mariji, da bi se nastavio i u svima koji po vjeri, nadi i ljubavi nju slijede.

Lukino Evanđelje donosi nam divan susret Marije i Elizabete. Elizabeta je zadivljena pa Mariju pozdravlja: „Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?“ Kako lijep naslov daje Elizabeta Mariji, naziva ju „Majkom Gospodinovom“. A onda ju blagoslivlje: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Marija je velika – kako ju naziva naš puk na današnji blagdan, „Velika Gospa“ – po svojoj vjeri. Njezina veličina nije ovozemaljska, ona se ne ističe ničim drugim nego svojom vjerom, ali ta je vjera stamena i jaka, čvrsta poput stijene. Ona se odazvala na riječ Gospodnju i zato je postala majka naše vjere! Svi se trebamo ugledati u Mariju jer ona prednjači pred svima nama svojim odazivom Gospodinu koji joj je učinio velika djela. Tako ona sama pjeva u prelijepoj pjesmi pohvalnici Gospodinu, „Magnificat – Veliča“. Sebe u toj pjesmi naziva „neznatnom službenicom Gospodnjom“. Veličina je dakle u Božjim darovima, a ne u njoj samoj. Ona je, kako je sv. Pavao učio, „glinena posuda“, ali nositeljica neizmjerne Božje milosti. Nije naša ljudska vrijednost što možemo poslužiti Bogu za njegova velika djela, ali premda je sve njegova milost, On treba i našu ljudsku suradnju. Marija je sva u toj suradnji, sva Božja, sva otvorena Bogu da njemu dade sve i da od njega primi sve, „sav svoj žitak što ga imaše“. Zato ona nama kroz svu povijest – i danas! - sja kao „zora spasenja“, kao „zvijezda mora“, kao „majka milosti“!

Osobitost je Marijina hvalospjeva Veliča što ona u njemu pokazuje svoju – danas bismo rekli – socijalnu osjetljivost. Ona hvali Boga jer On „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“. Ovim stihovima Marija pokazuje u kakvog ona Boga vjeruje. To je Bog koji uspostavlja društvenu pravednost, koji obara oholice i tzv. ljudske veličine, a uzvisuje malene; koji hrani gladne, a bogate odbacuje. Kako je aktualna ova slika i danas! Danas, kad vlada globalna kriza u svijetu, kad ljudi ostaju bez posla, kad gube nadu i tonu u siromaštvo. Zašto je tome tako? Zato jer nisu poslušali Božji glas, nisu mislili na siromašne nego samo na sebe, nisu – što bismo danas rekli – solidarni. Bez solidarnosti nije moguće graditi pravedno društvo, jer nejednakost među ljudima rađa nemirima, pa čak i ubojstvima i ratovima, kroz svu povijest. Jednostavno nije moguće, gledajući samo na pragmatične razloge, održavati enormno nejednako društvo u kojem jedni previše imaju, dok drugi nemaju ni ono osnovno i najpotrebnije. Ali još više iz kršćanskih razloga potrebna je solidarnost sa slabijima, s onima koji nemaju, s onima koji su potrebniji – jer pomažući njima iskazujemo ljubav samom Kristu našemu Gospodinu i zaslužujemo vječnu nagradu, odnosno ako to ne činimo, preziremo samoga Krista i čeka nas vječna odbačenost (usp. Mt 25,40)!

Nadalje, u ovim istim stihovima mariološka znanost gleda i elemente za uzdignuće položaja žene danas u ljudskom društvu. Za takav „feminizam“ zalaže se Marija: ona želi biti angažirana za dobro čitave društvene zajednice, nju zanimaju problemi u društvu i ona vidi kako ih riješiti, naime s Bogom. To je temelj suvremene promocije žene u javnim poslovima i zauzimanju za zajedničko dobro: kao Marija, ta ponizna Božja službenica, koja se zauzimala i danas se u nebeskoj proslavi zauzima za pravedne odnose u ljudskom društvu, na temelju Božjeg djelovanja u svijetu.

Svakako je zanimljivo što Crkva danas ispovijeda da je uskrsnuće, kojemu po primjeru Blažene Djevice Marije, teži čitavo ljudsko društvo nama obećano: „dušom i tijelom“! Dakako, život uskrsnuća nije materijalan nego duhovan, tako da i naše tijelo koje ima uskrsnuti – a to ispovijedamo u Apostolskom Vjerovanju: „Vjerujem... u uskrsnuće tijela i život vječni“ – jest, prema sv. Pavlu „duhovno tijelo – to soma pneumatikon“ (1 Kor 15,44). Ipak, važno je da definicija vjere u naše uskrsnuće, kao i definicija vjere u Marijino uznesenje na nebo spominje ne samo dušu nego i tijelo. Tijelo nije dakle potrebno prezreti i odbaciti, jer u tijelu nam je postići spasenje. Ono je, kako su učili stari crkveni oci, „stožer spasenja – caro cardo salutis“. Dok jedni ponižavaju, sakate, masakriraju ljudska tijela, a drugi se naprotiv ljudskom tijelu klanjaju kao božanstvu uzdižući ga na vrhunac divljenja i poganskog obožavanja, kršćani su znali i znaju kako je čovječje tijelo sredstvo čovjekovog produhovljenja, mjesto gdje susrećemo čovjeka i Boga, te način kako možemo proslaviti i pronaći Spasitelja koji nas želi spasiti čitave, u duši i u tijelu. Stoga se danas, po zagovoru Presv. Bogorodice koja je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, molimo Gospodinu da nas spasi u našem tijelu, da živimo u ovoj prolaznoj egzistenciji njegovu neprolaznu milost – koja pretpostavlja narav, da upravo u odnosu prema tijelu naučimo i postignemo „ljubav koja nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8). Molimo osobito za naše mlade da nauče od Marije „teologiju tijela“, da se u svome tijelu učvrste u Duhu, da ne ostanu tjelesni već da postanu duhovni ljudi te zadobiju vječno spasenje.

Danas je velik blagdan, blagdan Velike Gospe. Neka nas njezina veličina vodi Gospodinu u našoj malenosti, priznajući s njom da je samo Bog velik, da njemu služimo u svojem zemaljskom i tjelesnom životu te da s njome – koja je “slika i početak budućeg savršenstva Crkve“ (GS 68) – i mi zavrijedimo prispjeti punini života, k njezinom Sinu a našem Gospodinu Isusu Kristu. Amen.

 

 

 

Twitter