Homilija u Sinju - misa za alkare (8. kolovoza 2010.) Ispis E-mail
Nedjelja, 08 Kolovoz 2010 15:42
Share

Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za alkare
8. kolovoza 2010.
Sinj

Sinjska alka je ustanovljena je 1715. godine u spomen na glasovitu pobjedu sinjskih vitezova nad turskim osvajačima. Te godine je turska vojska od 60.000 pješaka i konjanika opsjela Sinj u namjeri da ga pripoji Otomanskom carstvu. Svega 700 branitelja junački je odolijevalo petnaestodnevnoj opsadi, a konačna i junačka pobjeda Sinjana pred blagdan Velike Gospe, snažno je odjeknula tadašnjom Europom. U zahvalu Bogorodici, koja je spasila Sinj i njegove branitelje, i za sjećanje budućim pokoljenjima, Sinjani ustanoviše alkarski viteški turnir koji se u Sinju održava već gotovo tri stoljeća svake prve nedjelje u kolovozu.

Poštovani alkari – na čelu s Vašim alkarskim vojvodom i predsjednikom Alkarskog društva, poštovana braćo franjevci – na čelu s o.gvardijanom fra Božom, braćo i sestre!

            Ova je 19. nedjelja kroz crkvenu godinu veoma prikladna da nas svojim biblijskim čitanjima, koja smo upravo čuli, uvede u današnje slavlje Alke i u kršćansko razmišljanje što nam ovo obilježavanje znači, koju ono poruku daje nama danas.

            Prvo čitanje, iz Knjige Mudrosti govori o „noći oslobođenja“. Znamo, bila je to noć izlaska iz Egipta, iz četiri stoljeća dugog ropstva. Bog je dakle Osloboditelj. To je bilo temeljno iskustvo židovskog naroda. „Tvoj je narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja.“, kaže Pismo. To je i naše iskustvo, braćo i sestre, iskustvo našega hrvatskog naroda. I nas je Bog vodio iz ropstva u slobodu, u njemu su vjekovno naši stari ali i mi danas, nalazili i nalazimo spasenje od neprijatelja i onih koji su nas neprestano htjeli pokoriti i uništiti. Bog je na strani pravednika. On donosi oslobođenja iz ropstva onima koji se u Nj pouzdaju, koji vape za pravdom i koji se bore protiv nepravde.

            Nije li, braći i sestre, upravo Sinj bio te davne 1715. godine svjedok osloboditeljske Božje intervencije? Naime, prije blagdana Velike Gospe sinjski su junaci obranili grad pred daleko brojnijim turskim osvajačima. Vjerovali su da ih je čudom spasio zagovor Presv. Bogorodice. Slično je i moj Sisak već 1593. pobijedio istog zavojevača, budući da su se malobrojniji branitelji borili u ime Božje – kako napisa ban Toma Bakač Erdedi: „U Bogu pobijedih – in Deo vici“. Pa i nedavni Domovinski rat jednako je tako svjedočanstvo da se onaj koji je na pravednoj strani – usprkos slabijoj opremljenosti – može obraniti od brojnijeg i naizvan jačeg neprijatelja. Nije riječ o broju vojnika, već o veličini motiva s kojim se netko bori. Neki zaboraviše – kad su započeli nepravedni rat, želeći oteti Hrvatskoj njezinu zemlju i more – tu istinu da ne bije puška boj, već srce junaka. A junačko srce daje slabom čovjeku samo Bog, ako je čovjek na Božoj strani, na strani pravednosti. Tako se može reći da ne pobjeđuje čovjek, nego zapravo Bog. To je bilo iskustvo i davne 1715. godine, to je iskustvo i naše iz 1995. godine, to treba biti razlog naše zahvalnosti Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice.

            Drugo čitanje govori o Abrahamu i njegovoj vjeri. On je poslušao Božji glas, premda nije razumio i premda bi po ljudsku govoreći trebao drukčije reagirati, on je pošao u nepoznato, primio obećanje – sina Izaka u dobi i od žene Sare, koja nije imala moć da rodi, ali „Bogu ništa nije nemoguće“, kako reče anđeo Gabrijel Blaženoj Djevici Mariji. To je upravo pouka ovog čitanja: Bog može sve. I zato je Abraham, koji je Bogu povjerovao „protiv svake nade“, uzor vjernika i praotac naše vjere. Vjerovati je lako kad sve ide dobro, ali treba u vjeri ustrajati i kad pođe po zlu. Znati da će Bog svoje spasiti, da neće napustiti onoga koji je sam, koji je prepušten samovolji jačega i kad se čini da će ga taj satrti. Vjerovati da je moguće pobijediti i u neravnopravnoj borbi, ali snagom Božje pomoći. Poput Davida koji je izišao pred Golijata. Stvar je izgledala bezizlaznom jer je David bio mladić, oboružan samo praćkom, a Golijat snažan i iskusan ratnik, oboružan svom ratnom opremom. Pa ipak, Bog je bio na strani Davida i on je pobijedio. Bogu ništa nije nemoguće. No, jesmo li mi Bogu zahvalni, jesmo li što naučili iz tih njegovih djela kojima nas je neprestano spašavao, kojima nam je pokazivao da mu je stalo do nas, kojima i danas stoji uz nas, ali i očekuje naš odgovor.

            U Evanđelju Isus poziva na neprestanu budnost. Kaže: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene...“ Na što misli Isus kad veli: „Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.“? Kad prije govori o kradljivcu koji dolazi prokopati kuću, kao da navješćuje neku opasnost. Trebamo li neprestano očekivati neko zlo i spremno mu se suprotstaviti ili je Isus mislio na svoj dolazak na kraju vremena? Mogli bismo odgovoriti: i jedno i drugo. Ali i još nešto: Gospodin dolazi i rješava naše probleme, a mi trebamo to moći prepoznati. Naša spremnost treba biti spremnost za borbu s neprijateljima duhovnim, s onima koji nas žele duhovno obeshrabriti. Danas više nije aktualna borba za opstanak, vođena oružjem. Danas je važnija borba duhovna, ona koja nadvladava malodušje, manjak samopouzdanja i beznađe. Za tu se borbu moramo oboružati duhovnim oružjem: strpljivošću, marljivošću, dobrotom, a nadasve – ljubavlju. Jer ljubav sve pobjeđuje. Sve drugo nestaje, a „ljubav nikad ne prestaje“. Možemo li sudjelovati u takvoj borbi? Možemo. O tome nam svjedoči naša slavna prošlost. O tome nam svjedoči i naš sadašnji čas, ova slavna Alka, viteška igra koja nas prisjeća da smo mi narod pobjednika kad smo na Božjoj strani, te da i danas možemo biti pobjednici čineći dobro.

            Koja je u tome uloga Blažene Djevice Marije? Naši su stari često u velikim nevoljama zazivali Presv. Bogorodicu i osjetili su njezin moćni zagovor. Ona je bila prisutna i u muci svoga Sina, ona razumije i naše nevolje. Nju su naši pređi nazvali „Odvjetnicom Hrvatske – najvjernijom majkom /Advocata Croatiae, fidelissima mater“, „Početkom boljega svijeta – Mundi melioris origo“, „Osobitim uresom Hrvatske – Decus singularis Croatiae“, „Dušom duše hrvatske, majkom naših stradanja“, „Kraljicom Hrvata“. Svi ti nazivi pokazuju veliko povjerenje koje je naš narod kroz povijest iskazivao Bogorodici Mariji. Ona nam je rodila Spasitelja, po njoj se i mi svome spasenju možemo lakše približiti i iskusiti ga. Marija je uz križ Isusov bila šutljiva majka, koja je razmatrala u svom srcu što se događalo s njezinim Sinom. Ona je i nama bliza, premda bez riječi i bez posebnih zahtjeva, jednostavno ona je često supatnica u našim bolima, ona koja ima razumijevanje, koja s nama trpi. Ali već to, da baš ona koja je rodila Spasitelja, stoji uz nas, za nas je veliko ohrabrenje jer znači da i nama po trpljenju dolazi oslobođenje, da nakon patnji dolazi uskrs.

            Veličina Marije je u njezinoj malenosti. Ona je sva bila u riječi kojom je sebe imenovala: „službenica Gospodnja“. Služiti Bogu i poslužiti braći ljudima i naše je poslanje. Danas, kada je to teško, kao i nekad, kad je trebalo odoljeti više puta brojnijem neprijatelju. Naš neprijatelj smo danas mi sami sebi kada ne slijedimo što nam Bog zapovijeda, kada idemo svojim putovima i kad mislimo da možemo sami odlučivati o svemu i upravljati svojim životom. Marija nam poručuje da je naš smisao u Kristu za kojega je jedinoga ona živjela i kojemu je jedinome služila. Kad tako želimo svesti svoj život na samo jednu najvažniju osobu, pitamo se: je li to moguće? Ta imamo toliko važnih osoba u našem životu, toliko važnih poslova i stvari. Kako je moguće da samo jedna osobna bude sve? Moguće je, jer je to sam Sin Božji, Bog koji je upravo po Mariji postao Emanuel – S nama Bog, blizi Bog, Bog koji je postao čovjekom.

            Kažu da je čovjek vrijedan po tome što njeguje svoju memoriju, svoje sjećanje. Kad bi se odrekao svog sjećanja, ne bi bio više čovjek. I mi danas želimo Bogu zahvaliti što nas spašava, što je kroz našu tešku povijest bio s nama kao naš Osloboditelj, što je Marija majka Spasiteljeva i uz nas stajala kad smo bili poput njezina Sina na križu, u patnjama, pod nepravdama trpjeli i uzdisali, što nam je pomagala svojim zagovorom kad nam je bilo najteže i što će i dalje biti uz nas jer ona nam donosi našega Spasitelja, koji je jedini vrijedan da mu čitavim svojim bićem služimo, da On bude sav život naš, jer On živi i vlada u vijeke vjekova. Amen.

 

Twitter