Homilija na Dan posvećenog života 02.02.2013. Ispis E-mail
Subota, 02 Veljača 2013 00:00
Share

mons. Vlado Košić

Homilija na Dan posvećenog života - blagdan prikazanja Gospodinova ili Svijećnica 2013.

Sisačka katedrala, 2. veljače 2013.

 

Poštovane i drage osobe posvećenog života, sestre redovnice i braćo redovnici, u našoj Sisačkoj biskupiji!

Vama najprije upućujem riječ svoje čestitke za Vaš današnji dan! Kada je blaženi Papa Ivan Pavao II. 2. veljače 1997. uveo proslavu Svjetskog dana posvećenog života, mnogi su se pitali koji su razlozi za to.

Papa je tada sam o tome rekao ovo: „Svrha takvoga dana je trostruka. Ponajprije, to je odgovor na prisnu potrebu da se svečanije slavi Gospodina i da mu se zahvaljuje za dar posvećenoga života koji obogaćuje i raduje kršćansku zajednicu po mnoštvu svojih karizmi i poučava je plodovima toliko potpuno predan stvari Nebeskoga kraljevstva. Drugi je razlog da se na taj dan u cijelome Božjem narodu promiče poznavanje i poštovanje prema posvećenome životu. Posvećeni život vjernije oponaša i u Crkvi trajno predstavlja oblik života koji je prihvatio Isus i predložio ga svojim učenicima. Stoga je posvećeni život po djevičanstvu živi spomen Božjega Sina kojemu je Otac jedina ljubav, po siromaštvu živi spomen Sina koji isključivo bogatstvo nalazi u Ocu, a po posluhu živi spomen Sina koji u Očevoj volji nalazi jelo kojim se hrani (usp. Iv 4, 34). Treći se razlog izravno tiče posvećenih osoba. Pozivam ih da zajedno svečano slave čudesa koja je Gospodin učinio u njima, da vjerom otkriju zrake božanske ljepote koje Duh širi u njihovu životu i da steknu snažniju svijest o svome nezamjenjivu poslanju u Crkvi i svijetu. Uronjenima u svijet koji je često nemiran i rastresen, ponesenima ponekad pritiskom odgovornosti, proslava ovoga godišnjega Svjetskog dana pomoći će im da se vrate izvoru svoga zvanja, posvijeste svoj životni odabir, potvrde predanost vlastitom posvećenju. Tako će radosno muškarcima i ženama našega doba u različitim situacijama moći svjedočiti da je Gospodin – Ljubav koja može ispuniti srce ljudske osobe. Doista je velika potreba da se posvećeni život pokaže pun radosti i Duha Svetoga jer „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci“ (Pavao VI., 2. listopada 1974.). Svjetski dan posvećenoga života slavit će se na Svijećnicu, blagdan kojim se obilježava kako su Marija i Josip donijeli Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu (Lk 2, 22). Taj evanđeoski prizor pokazuje Isusa, posvećenoga Ocu, koji je došao na svijet vršiti njegovu volju (usp. Heb 10, 5-7) kao „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 32). Prikazanje u Hramu rječita je slika posvemašnjeg prinošenja pojedinčeva života za sve koji su u Crkvi i svijetu pozvani pokazivati naprijed po evanđeoskim savjetima, karakterističnim osobinama Isusa – neporočnoga, siromašnoga i poslušnoga.“

Dodao bih tome, draga braćo i sestre u redovništvo, kako je važno da i vi budete svjesni da ste po svome pozivu i redovničkom životu znak ne samo vjernicima nego i svim ljudima, dakako na pravom mjestu sebi. Riječ je o znaku prikazanja. Kao što je Isusa Marija prikazala u Hramu, kao što je Sveta Euharistija čin u kojem se Krist liturgijski danas prikazuje Ocu za nas – početak se i zove prikazanje – a zapravo je posadašnjenje Kristove žrtve na križu, koja je vrhunac ljubavi Sina Božjega prema nama ljudima, jer On je tu „sama sebe predao za nas, svoje prijatelje“ (usp. Iv 13,15), dakle, upravo tako – poput Njega – i mi smo pozvani biti neprestano prikazanje, prinos sama sebe Bogu za našu braću i sestre.

Mi danas živimo u jednom šizofrenom vremenu. Govori nam se da je vrhunac uređenog društva u kojem živimo demokracija, što doslovno znači: vladavina naroda, a sve više jačaju skupine upitnog životnog stava i nadzora koje nameću većini, dapače čitavome društvu svoje stavove i po diktatu određuju pravila ponašanja. Mislim da su upravo redovnice i redovnici, vjerni svojoj karizmi života u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, znak ovom društvu da je to krivi put. Vi ne trebate sudjelovati na način verbalnog ili institucionalnog nasilja sa svojim stavovima u ovim raspravama, nego svojim vjernim svjedočenjem  - kako reče najprije papa Pavao VI., a potom Ivan Pavao II. – ustrajno promičite drukčiji put, put poniznosti i služenja, koji više govori i dublje zahvaća negoli put nasilja. Naime, nasilje nikada ništa pozitivno nije postiglo. Ako dakle želimo u svijet unijeti svjetlo – a o tome govori današnji blagdan, to označuje i svijeća koju smo zapalili na početku ove sv. Mise – tada nam je slijediti Krista, raspeta i uskrsnula!

Ne mogu se oteti dojmu da je čitava  ta medijska buka stvorena u zadnje vrijeme u našoj zemlji najava teških vremena koja nam slijede. Zato budimo razboriti. Uporno propovijedajmo i svjedočimo Krista, ali blago i u poniznosti, ne želeći nikoga povrijediti niti biti u ikakvom neprijateljstvu bilo prema kome. Ipak, ne smijemo zatajiti Krista, moramo ostati vjerni, moramo znati da je naš poziv u tome da njega vjerno slijedimo, da ga ne napustimo, da se njega, Istine, ni pod cijenu života nikada ne odreknemo!

Pitala me jedna redovnica, koja je i vjeroučiteljica, i to upravo danas, što učiniti kada se ovako nasilno – protiv ustavne odredbe da djecu odgajaju roditelji, koje se međutim ništa ne pita - uveo predmet koji Crkva ne podupire, koji je u najavljenim temama i sadržajem protivan stavovima koje treba zastupati pripadnik Crkve. Na to pitanje nije lako odgovoriti. Mi se trebamo prije svega okrenuti roditeljima, pokušati njih animirati da se izlože, da zahtijevaju da se preispita ovakav odgojni, ili bolje reći neodgojni sadržaj koji se djeci treba predavati. Čini se da su se vratila vremena, za koja smo mislili da su zauvijek prošla, kada je država sve određivala, pa su učenici morali u školama slušati kako Boga nema, kako je Crkva zaostala i srednjovjekovna institucija koja će s vremenom nestati, kako treba slijediti znanstveni put a ne put koji ne uvažava suvremene dosege znanosti. Nametnuti su bili tada predmeti kao što su: teorija i praksa suvremenog socijalizma i marksizam. No, premda smo to morali učiti u školi, mi smo kod kuća, u obitelji znali da su to ideološke indoktrinacije, pa nismo u tome vjerovali učiteljima, nego smo i dalje išli redovito na sv. Misu u crkvu, pa smo se i dalje, i još radije molili u obitelji i u crkvi, pa smo pohađali vjeronauk. Sjećam se kako je jednom naša razrednica imala razredni sat i htjela nas je uvjeriti kako je to nazadno i glupo ići još danas u crkvu. Tada je upitala, tko ide od u crkvu, a onda smo mi svi, baš svi u razredu podigli ruke, i – ona je ostala nemoćna, te nam više nije postavljala ta pitanja, niti nas pokušavala preodgajati. Jednako smo tako i na satu povijesti učili o svim partizanskim ofanzivama i morali to znati napamet, ali kod kuće su nam naši roditelji, djedovi i bake govorili da to baš nije sve bilo tako, da su i partizani ubijali nevine ljude, da stvari nisu bile baš tako crno-bijele.

Stoga vas molim, drage redovnice i redovnici, draga braćo i sestre, ne umorite se svjedočiti svoju vjeru, svoju ljubav prema Kristu, svoju dobrotu i odlučnost da slijedite Istinu, ali u blagosti i poniznosti. Neka grme salve gluposti i laži, neka se ohole lažovi i manipulatori, ali – mi ostanimo mirni. Svako zlo će proći, a samo Krist pobjeđuje i ostaje! Kako bi rekao sv. Ivan don Bosco, "ne gubite vrijeme, činite dobro, što više dobra, nećete se kajati zbog toga. Radujte se i činite dobro, a vrapce pustite da cvrkuću." Ja bih dodao: pustite i gavrane da grakču, i vukove da zavijaju, a vi – činite dobro i cvrkućite, jer „sinovi ste i kćeri Božje“, ne bojte se, „vredniji ste od mnogo vrabaca!“

Neka nam svima svijetli Krist, neka nas on ne prestane nikada obasjavati, da on – Svjetlo u nama svijetli i obasjava i naš put i po nama putove naše braće i sestara. Amen.

 

Twitter