Homilija na Dan branitelja Grada Siska 03.09.2012. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 03 Rujan 2012 12:20
Share

Mons. Vlado Košić, sisački biskup

HOMILIJA NA DAN BRANITELJA GRADA SISKA

Sisak, 3.IX.2012.

Poštovani branitelji, poštovani članovi obitelji koji ste izgubili svoje najmilije u agresiji na Hrvatsku prije 20 godina, cijenjeni gosp. gradonačelniče te predstavnici civilnih i vojnih te redarstvenih vlasti, draga braćo i sestre!

Budući da je na današnji dan 1991. osvojena prva vojarna u Republici Hrvatskoj, tzv. Barutana u Sisku, naš grad slavi ovaj dan kao Dan branitelja grada Siska. Na žalost, otada pa do završetka Domovinskog rata, do Oluje 1995., izgubili su svoje uglavnom mlade živote naši sugrađani, njih preko 200 – na spomeniku branitelja na Trgu dr. Franje Tuđmana ispisano je 233 imena. Spominjemo se danas njihove žrtve i Bogu upućujemo svoje molitve za njihove duše, kao što smo čuli da je nekada i Juda Makabejac dao prinijeti molitvu za poginule vojnike, vođen vjerom u njihovo uskrsnuće. Molimo i za nestale, tj. one za čiju se sudbinu još uvijek ništa ne zna. Također danas molimo i za sve ikad poginule za Domovinu, a taj broj – u ovim našim krajevima – na žalost nije malen.

Tim više moramo čuvati uspomenu na naše hrabre vojnike, na žrtve i Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata i poraća, što ih više niječu i preziru upravo oni koji bi ih po dužnosti morali poštovati, jer su dobili mandat za vođenje javnih poslova ove Zemlje. Kad su novinari jednoga od njih upitali hoće li ova vlast obilježiti 23. kolovoza, Dan žrtava totalitarnih režima, odgovor je bio da se ona ne želi „baviti tim predstavama“. U našoj Sisačko-moslavačkoj županiji imamo najviše u državi, kao izravnu posljedicu komunističkog terora preko 100 jama i grobnica – točnije 119, prema objavljenom popisu koji je prijavila Policijska uprava Sisačko-moslavačka, u kojima - još uvijek neobilježenima – procjenjuje se – leži oko 45 tisuća leševa! I to se nekih ljudi ne tiče, odavanje pijeteta svim žrtvama  za njih su „predstave“! Sasvim izravno pitam: zbog čega se štite zločinci i koji je to imalo valjan argument da se abolira komunističke zločince? Smatraju li se to neki njihovim advokatima, pa ih možda ne samo žele opravdavati, nego ne daj Bože i nasljedovati? Onda – jao si nama! Jer ako se tako postupa s jednim žrtvama, zar da se ne bojimo kako će se postupati i s drugima? Jučer žrtve komunizma poslije Drugog svjetskog rata, danas žrtve velikosrpskog zločina u Domovinskom ratu.

Mi smo se nadali da nikada nitko neće, u slobodnoj nam Domovini, nijekati istinu. Ni o čemu. Jer ispovijedati istinu – napose o Domovinskom ratu – dužnost je sviju nas. I mi vjernici osobito smo osjetljivi na istinu jer Gospodin je rekao: „Istina će vas osloboditi.“ (Iv 8,32)

Mi smo danas ovdje, braćo i sestre, upravo zato da njegujemo sjećanje, da se ne zaborave žrtve opravdanog, obrambenog Domovinskog rata, da iskažemo poštovanje i pijetet prema njima. Također kao vjernici želimo uputiti dragom Bogu, gospodaru života i jedinom pravednom sucu, svoje molitve za njih. Želimo se sjetiti njihove hrabrosti i veličine da stanu pred silnu vojnu tehniku takorekuć goloruki! Što su oni mogli bez ičega protiv aviona, tenkova, topova i silnog naoružanja? Čovjek bi rekao: ništa. Ali nije tako! Oni su znali: moramo ih zaustaviti! I vjerovali su da je to moguće. Znali su to jer su – vjerovali u nemoguće. To je upravo značajka vjere – nadati se protiv svake nade. Jer vjera je svemoćna. Gospodin naš Isus Krist toliko je puta rekao u evanđeljima onima koji su ga došli zamoliti za  pomoć: „Samo vjeruj! Idi, vjera te tvoja spasila.“ Upravo je to slučaj i s našim braniteljima. Oni su vjerovali. A to nije bila prazna vjera, bila je to i te kako utemeljena vjera – vjera koja se temeljila na blagoslovu koji je izrekao sam Gospodin Isus: „Blago gladnima i žednima pravednosti – oni će se nasititi.“ (Mt 5,6)

Međutim, kada su naši branitelji i s njima i svi mi - čitava naša vjernička i hrabra Domovina - izborili pobjedu nad neprijateljem, tada je umjesto mira započela nova borba: trebalo je svijetu, koji nije želio našu Domovinu niti našu pobjedu, dokazati da je istina ono što svi mi znamo – jer smo to iskusili na svojoj koži: da je Hrvatska pretrpjela strašnu agresiju i da se oslobodila. Ta borba dokazivanja istine još uvijek traje.

Može netko, tko nije proživio Domovinski rat, govoriti neistine i prihvaćati i ono što se nije dogodilo, ali mi koji smo to sami iskusili, znamo što se ovdje događalo. I ja sam za to vrijeme rata, upravo u ovoj crkvi, svaki tjedan slavio barem jednu misu za poginule branitelje ili umrle prognanike iz župa Petrinje i Hrastovice, koji su umirali od tuge zbog daljine zavičaja iz kojeg su bili silom protjerani. Baš zato vi, branitelji i građani Siska, svi mi koji smo to proživjeli moramo svjedočiti istinu.

Evo, dragi prijatelji, nije li licemjerno i potpuno nepravedno optužiti čitavu našu Domovinu, od pokojnog Predsjednika do svih najistaknutijih branitelja, naših generala, da su dio „udruženog zločinačkog pothvata“? I što se sada događa? Trenutno svi iščekujemo da se donesu konačne presude tog nazovi-suda umjesto da se čitava Domovina ujedini i uputi jasnu poruku da ne dozvoljavamo iskrivljavanje istine i da smo svi odlučni braniti naše branitelje. Trebali bismo dići glas do neba, uzbuniti čitavu zemaljsku kuglu zbog nepravde koja nam se nanosi. Mi međutim stojimo mirno, kao janjad pred klanje, da krvožedni vuci nasrnu i našu, krvlju plaćenu slobodu, razgrabe i rastrgaju svojim oštrim zubima i svojim nepravednim presudama. Ako ima pravde, odustat će ti krojači istine i osloboditi naše generale. Ali teško je to vjerovati – budući da oni ovako rade: kad ne mogu dokazati „prekomjerno granatiranje“ i „udruženi zločinački pothvat“, tada traže „alternativne oblike“ odgovornosti, želeći dakle pod svaku cijenu osuditi nevine! Ako i nema razloga, treba ga naći! I mi svi to nijemo gledamo i čekamo što će se zbiti! A Gospodin naš reče: „Blago gladnima i žednima pravednosti!“ (Mt 5,6)

Naši su branitelji radi pravde – da i mi kao narod imamo pravo na slobodu i vlastitu zemlju bez tuđinčeva porobljivanja - bili spremni i umrijeti. A mi? Jesmo li im dostojni nasljednici, ako se ne usudimo ni reći što je pravedno, ni protestirati kad vidimo nepravdu, pa niti dići glas protiv očitih iskrivljavanja istine?

Kada danas molimo za žrtve Domovinskog rata, kada mislimo na heroje koji su i živote položili za slobodu naroda, tada i sami moramo stati preda se i pred naše mlade naraštaje te se zapitati: tko smo mi, na čijoj smo mi strani i što mi svjedočimo o njihovoj žrtvi. Da ne bismo, ne stanemo li odlučno na stranu istine i pravde, i mi bili sukrivci njihova danas zaborava a sutra možda i progona. Neka nas Bog toga oslobodi.

A svima poginulima neka bude vječna nagrada upravo Bog, jedini pravedni sudac, jedini koji pravedno nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. Neka im udijeli svoj mir i vječnu radost u društvu svetih, a našoj napaćenoj Domovini svoj blagoslov i napredak u svakom pogledu, što je moguće samo ako budu svi članovi društva – od djece, koja danas započinju novu školsku godinu, pa do svih institucija društva i pojedinaca – svjesni upravo te činjenice, da je naš život u miru moguć jedino zbog toga što su se naši najbolji sinovi žrtvovali za nas. Stoga ih ne smijemo nikada zaboraviti.

Amen.

 

Twitter