Božićna čestitka biskupa Košića, 23.12.2011. Ispis E-mail
Petak, 23 Prosinac 2011 00:00
Share
Mons. Vlado Košić, sisački biskup
Božićna čestitka
Petak, 23. prosinca 2011. godine

ŠTO JE BOŽIĆ – BOŽIĆNA ČESTITKA 2011.

Promatrajući što nam svijet nudi kao odgovor na pitanje: što je Božić, vidimo da su to urešene ulice, okićeni borovi po trgovima, rasvijetljeni izlozi u trgovinama, da su to reklame na televiziji i privid bajkovitog ozračja koje dočaravaju snijeg, djed mraz, darovi i puna obećanja uspjeha i sreće.

Međutim, ništa od toga nije se dogodilo one stvarne, povijesne božićne noći u Betlehemu kada se rodio Isus.

Najprije valja reći kako je Isusovo rođenje povijesni događaj, smještan u konkretno vrijeme i sasvim konkretan prostor. Isus se rodio u Betlehemu, u Palestini, provinciji Rimskog carstva za vrijeme vladanja cara Augusta. Taj je car, kao vojskovođa Oktavijan, živio u našoj Sisciji, budući da je 35. godine prije Kristova rođenja sa svojom vojskom razorio keltski grad Segesticu i upravo on izgradio je ovdje rimski grad – Sisciju. Kako veli evanđelist Luka:“U one dane iziđe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta... Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.“ (Lk 2,1-5) I tu se dogodilo Isusovo rođenje.

Bilo je to sve drugo negoli bajka: Marija i Josip nisu našli prenoćišta u gradu, redom su im Betlehemćani – videći trudnu Mariju - zatvarali vrata, tako da su – mogli bismo reći – izbačeni iz grada potražili konak kod pastira i našli ga u jednoj pastirskoj štali, na betlehemskim poljanama. Tu je Marija rodila Isusa i položila ga u jasle, na slamu, među životinje koje su prihvatile Sina Božjega prije negoli ljudi. Od ljudskih veličina nitko nije ni znao da je rođen Spasitelj, dapače, kad je to kralj Herod naslutio, doznavši za tu mogućnost od mudraca koji su u Jeruzalemu pojavili došavši s Istoka raspitujući se za novorođenoga kralja, poduzeo je sve da ga ubije.

Gdje je tu bajkovita priča, puna nježnosti i miline, kad se novorođenom božanskom Kralju nije našlo za rođenje ni obično ljudsko mjesto koje imaju svi ljudi gdje bi se rodio, već priprosta štala s pastirima i ovcama, a nisu mu se poklonili nikoji ljudi štono bismo rekli od položaja, nego samo anđeli i pastiri, te je bio progonjen od samoga početka do te mjere, da su Josip i Isusova majka Marija morali s Djetetom bježati iz domovine u inozemstvo, tražeći zaštitu u Egiptu za Sina kojega je njihov kralj želio pogubiti.

Možda će se ovaj govor nekima činiti neprimjereno, ali meni se sve više nameće tema SKANDAL BOŽIĆA, o kojoj razmišljam. Mislim da upravo te riječi izražavaju bit Kristova dolaska. „Svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ – zabilježio je evanđelista Ivan (Iv 1,11) Mogli bismo reći, primila ga samo bijedna sirotinja i životinje. Kod Izaije proroka ima jedan redak koji kao da navješćuje ovaj događaj: „Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije.“ (Iz 1,3)

Gospodin Isus rekao je svojim učenicima jednom i ovu rečenicu: „Blago onome koji se ne sablazni o mene!“ (Lk 7,23) Pred očima mi je, kada o tome razmišljam, zamjena likova iz romana Marka Twena „Kraljević i prosjak“: kraljević se obukao u prosjakove prnje... On je i u takvom, prosjačkom liku, ostao kraljević, ali ga ljudi nisu prepoznali. Tako i naš Gospodin za kojega sv. Pavao kaže: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe...“ (Fil 2,6-8)

Danas mi gledamo poniženi Kristov lik u mnogim siromasima, u mnogim pogaženim sudbinama, u ljudima koji ostaju bez posla u našem gradu Sisku, ali i u tolikim gradovima i mjestima Lijepe naše, pa i čitavoga svijeta, gledamo ga u obespravljenim žrtvama Domovinskoga rata, u onim braniteljima kojima se za njihovu žrtvu i ljubav prema Domovini sudi, prepušta ih se stranim sudištima i izručuje ponovno agresoru, Krista poniženoga gledamo u žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, u žrtvama komunizma, u tolikim ubijenim i nestalim zarobljenicima i civilima, za čiji se grob do dana današnjega ne zna, a poznate ubojice štiti sustav kojem očito nije do pravde nego samo do zaštite sebe i svojih, Krista poniženoga gledamo i u tolikim očevima i majkama koji vjeruju u Boga i podižu svoju djecu bez pomoći društva i države koja se ne brine o zaštiti nerođene djece, o svetosti braka muškarca i žene, o zaštiti morala i vlastite budućnosti.

Pa ipak, mi kršćani ne samo da se ne sablažnjavamo o Krista koji je tako i danas, na bezbroj načina, ponižen, već ga pozdravljamo i klanjamo mu se – vjerujući da je upravo On među nama, i u takvim, često neprepoznatljivim okolnostima. On nam poručuje da je došao upravo zato da ispravi te nepravde, da nam dadne snage da se borimo za ono što je pravedno i sveto, što je domoljubno i čovjekoljubno, da se ne umorimo svjedočiti da je Mesija došao, da je Spasitelj ovdje, među nama: „On sam hita da nas spasi“.

„I ti svijete čitavi, Spasitelja pozdravi!“

Neka je svima sretan i blagoslovljen Božić, neka sve dotakne dodir Krista, Spasitelja, za kojim čezne svako ljudsko srce, neka On u svima nama pobijedi svako zlo i grijeh, nepravdu i nemir, neka svima ispuni srca mirom i dobrom voljom!

S Božićem, trajno prisutnim Bogom koji je za nas postao čovjekom, neka je svima sretna i nova, 2012. godina Gospodnja!

 

Twitter