Govori o knjizi Sunčica, svjedočanstvo zlostavljanih žena u Domovinskom ratu, 01.12.2011. Ispis E-mail
Četvrtak, 01 Prosinac 2011 00:00
Share

Predstavljanje knjige Sunčica - 01.12.2011.

Govore mons. Vlado Košić, Marija Slišković i Slobodan Lang

Sisak je bio grad koji nikad nije bio okupiran i koji je primio sve nas prognane s Banovine. Bili ste naša podrška, naša snaga. Isto kao što su danas došle gospođe iz Vukovara da pričaju o strahotama rata koji se desio u Vukovaru, nažalost, mnoge naše žene i dalje šute. Mi znamo da u isti takvi zločini se desili u našoj Hrvatskoj Kostajnici, prikupljala su se svjedočanstva  1992. i 1993. godine međutim, sve je to ostalo mrvo slovo na papiru. Danas žene su smogle snage da dođu ovdje i govore o onom što im se desilo. Drago mi je što ste danas ovdje s njima da čujete iz prve ruke strahote koje su se dešavale u Vukovaru. Nadam se da će i naše žene smoći snage i svjedočiti istinu jer ono što se desilo zaslužuje da se tretira kao ratni zločin. Hvala vam lijepa.

g. biskup Vlado Košić

Hvala lijepa, želio bih pozdraviti sve vas koji ste se večeras okupili i posebno bih želio pozdraviti gospođu Mariju Slišković predsjednicu Udruge žene u Domovinskom ratu, autorice tj. organizatorice, urednice niza „Snaga ljubavi, činiti dobro“, u kojem nizu je izdana i knjiga „Sisak“ i knjiga „Petrinja“ u tom je ona nizu skupila u tim knjigama svjedočanstvo upravo tih žena koje su preživjele Domovinski rat, no ona je također urednica ove knjige koja je pred nama koju ćemo večeras predstaviti.

Pozdravljam i zahvaljujem također i gospođi Veri Jurčević, članici udruge „Bedem ljubavi“ koju znam iz Domovinskog rata i koja je velika aktivistica i neumorna svjedokinja stradanja i obrane Hrvatske. Pozdravljam na poseban način gospodina profesora dr. Slobodana Langa, kojega svi vi dobro poznajete kao velikog humanitarnog djelatnika i nezaobilaznu osobu iz Domovinskog rata. Drago mi je da mogu reći da sam ga upoznao u to vrijeme u Mošćenici i kada je on obilazio i sva ratišta a išao i u zaleđe gdje je organizirao vrlo dobro poznatu bolnicu u Novoj Bili, ali i druge, i drugo zbrinjavanje osobito bolesnih i ranjenih te prognanih. Posebno mi se usjeklo u sjećanje njegovo svjedočanstvo o tome kako je u svim crkvama u kojima je bio pronašao ranjenog Krista i rekao da je to simbol te ranjene Hrvatske, naših ranjenih ljudi i nije bilo dijela tijela Krista na križu koje nije bilo ovdje ili ondje ranjeno.

Naposljetku, ali ne na kraju, dapače rekao bih, iznad svih i ispred svih, pozdravljam gospođu Ljubicu Erdelj i gospođu Snježanu Maljak iz Vukovara koje su osobe pred kojima jednostavno ostajem bez riječi i klanjam se njihovoj žrtvi moleći Gospodina za snagu da svjedoče istinu te da osjete u srcu da je čitava Domovina s njima i sa svim onim ženama koje su preživjele pakao okupacije i nasilja po logorima i drugim torturama nad našim ljudima nam drage Domovine.

Rekao bih da i samo ime ove knjige je optimistično, kako god su stradanja teška, kako god su to iskustva koja nam nekako opet vraćaju tugu u srce i suosjećanje sa žrtvama, osjećaj nemoći pa čak krik, protest, jednog bola i krik, neću reći želje za nekom osvetom, nego ću reći više želje za pravdom koja čovjeka jednostavno razdire kada osjeti i čitajući ove tekstove i proživi sve ono što su te žene morale preživjeti, ali mi smo kršćani i upravo ću reći i to da je te žene spasila vjera. Koliko god su bile u teškim prilikama i mučene i zlostavljane i ponižavane, imale su vjeru i mi moramo to reći da je i po križu i patnji tolikih naših ljudi i žena i muževa u Domovinskom ratu, ali i inače kroz povijest našeg naroda, upravo uskrsnuće nova nada, budućnost, nova nada, dolazila i dolazi preko patnji.

Mi više trebamo Uskrs, više trebamo gledati ono što je plod te patnje, negoli samu patnju, da ne bismo nekako zastali, da ne bismo samo bili u negativnim osjećajima, nego znamo da je usprkos svoj ljudskoj zloći, usprkos svoj neslutljivoj čovjekovoj dubini pada ljudskosti, Bog taj koji sudi, Bog taj koji svima daje novu nadu, koji nas pridiže, vraća nevinost, vraća snagu za radosni život. Ja vas sve pozdravljam i zahvaljujem i mislim da će ipak Marija uzeti riječ.

gđa. Marija Slišković

Sisak grad hrvatskih pobjeda, to sam upisala u predgovoru knjige sisačkih žena. Sve vas srdačno pozdravljam, pozdravljam i drage Petrinjke i povezuje nas taj jedan naslov „Snaga ljubavi, činiti dobro“, i to je zauvijek zapisano i mislim da je to bilo važno, tko u tom vremenu razumio tko ne razumio, ali mislim da je to važno.

Danas ćemo govoriti ne o snazi ljubavi i činjenju dobra, ni o onom našem zajedništvu i svemu onom što smo činile 1991. godine, danas govorimo o onoj crnoj strani, o stradanju žena. Govorimo o prešućenom ratnom zločinu koji se dogodio u Vukovaru a i u drugim dijelovima Hrvatske. Kad kažem prešućen, mogu dodati još i udruženo prešućen, jer je zaista sada nakon što mi 3 mjeseca govorimo, nakon što smo već 3 mjeseca stavili na uvid svima i hrvatskim državnim institucijama da čitaju iskaze na hrvatskom i međunarodnoj zajednici da čitaju na engleskom, nitko od njih se nije javio.

Dakle, o ovom ratnom zločinu udruženo se šuti, a svjedoči se i pretvara u ratne zločine ono što je počinjeno s hrvatske strane makar i ne spada u kategoriju ratnog zločina. Dakle, danas uvodno ću vam pročitati samo ovo, tekstovi u knjizi Sunčica, nisu štivo koje se čita u trenutcima odmora, nije ovo ni jedna od promocija tiskane knjige. Sunčica traži ozbiljnost cijelog društva, nas ovdje, svih političkih struktura, javnih djelatnika, medija, cijeloga naroda. Ovo su istiniti iskazi svjedočanstva žena o ratnom zločinu silovanja koje su proživljavale u vrijeme ratne agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku, u vremenu kada ih Hrvatska nije mogla zaštititi. Danas govorimo 20 godina poslije o vremenu kada one još uvijek prolaze križni put šutnje, govorimo o vremenu kada su državne institucije Hrvatske uspostavljene i kada su mogle pokrenuti procesuiranje zločinaca, a posebno odrediti status žrtve nad kojima je počinjen zločin.

Zašto Hrvatska šuti? Pripovjediti ću vam jedno sjećanje, neki će se sjetiti toga, ovu knjigu „Posljednja presuda u ime naroda“, izdala sam 1995. godine. Ovo ste neki dan gledali na televiziji kada su prozivali vukovarske branitelje i Šeksa i Vekića i Merčepa i ostala 44 vukovarska branitelja, ovdje piše u zaglavlju Vojno tužilaštvo Beograd, sve je na ćirilici, ja sam naivno mislila da je ovo posljednja presuda u ime naroda, jer sve presude su bile u ime naroda i htjela sam taj naslov. Mislila sam to se više nikada neće dogoditi. Ovaj proces je završen 11. kolovoza 1992. godine, vidite, žig je tu. Svih 44 branitelja su na popisu tu. Za neke je tada izrečena tada smrtna presuda, neki su osuđeni. Razmijenjeni su u velikoj razmjeni „svi za sve“. Mi smo tada njima u zamjenu dali oficire JNA, četnike, paravojnike, bez da je itko podigao ikakvu optužnicu protiv njih. Mi smo dali časne građane. Oni su nama poslali osuđene. Nama se činilo tada da je jako dobro da su naši ljudi izašli iz njihovih ruku i da je stvar gotova.

Tako može misliti narod, ali oni koji uzmu voditi državu ne mogu tako naivno misliti i tako neodgovorno se ponašati. Dvadeset godina poslije, odnosno, nešto prije, Srbija je pripremila teritorij za pokretanje ovoga, prozvala se nasljednicom ovih presuda, srpsko pravosuđe je preuzelo ovo sve kao naslijeđe, i izvlače svako toliko nekog od hrvatskih branitelja i time treniraju strogoću nad Hrvatskom.

Državne institucije ništa nisu poduzele da se to ne dogodi, dapače, kaže se da trebaju dati iskaz i obraniti se. I tako se svi brane, u Haagu, u srpskim zatvorima, u hrvatskim zatvorima. Za Sunčicu nitko nije pokrenuo proces, nije napravio dimenziju stradanja Hrvatske, nije napravljena dimenzija ratnih zločina napravljenih nad Hrvatima, naprosto to je nešto što ljude koji nas vode uopće ne zanima.

Molim vas, pamtite ove dvije stvari o kojima sam govorila. O ovom sam sada progovorila jer se mora progovoriti, za ovo se mora boriti. Zbog žena koje su preživjele taj ratni zločin, a mi smo suglasne da se to čini i zbog Hrvatske. Hrvatska mora iskazati dimenziju počinjenog ratnog zločina i žrtve Hrvatske moraju imati svoj status žrtve, a ne prešućene žrtve.

Ova naslovnica je tako toplo rješenje. I nešto se čudno dogodilo, ja sam vukovarsku knjigu radila cijelo vrijeme dok sam radila i ostale knjige „Snaga ljubavi“ i nikad mi nije dovoljno dobar bio niti jedan rukopis da iskaže stradanje Vukovara i zato je to tako trajalo, trajalo, dok se nije otvorilo ovo, stavili smo „Snagu ljubavi“ na čekanje, izašli smo s ovim, ovo je prioritet. U ovim iskazima i ispovijestima nema dimenzije laži iz ovih svjedočenja, ovo je samo istina. I radili smo opet samo s istinom, bez mržnje i bez poziva na osvetu. Grafički urednik je stavio ovu ptičicu, nemoćnu, kao što su bile i žene u tim uvjetima, a ptica uvijek predstavlja slobodu. A bodljikava žica ona predstavlja neslobodu. Upravo je to spojeno. Naziv Sunčica zaista je na kraju optimističan, već je knjiga bila u tisku a nisam imala naslov, stalno mi je bilo: „Iskazi“, „Svjedočanstva“, „Ratni zločin“, i onda je najedanput Sunčica s kojom sam provela prošlo ljeto, bila je kod mene na moru, jedanput mi je „Sunčica“ došla. Sunčica je imala samo 8 mjeseci, čuli ste, dakle najmlađa osoba zatočena u logoru u uvjetima prestrašnim, o kojima nitko nikad nije progovorio od nijedne udruge za ljudska prava. A Sunčica je pokazala zaista jedan optimizam, pokazala je svu toplinu koja se širi na svakom od ovih razgovora.

Na našoj facebook grupi se pojavljuju ljudi koji organiziraju grupe koje svakodnevno pišu predsjedniku Josipoviću svaki dan jedno pismo, pozivaju g. Josipovića, koji se poziva na pravdu, da se pravda zaista i provede. To je nešto što je dobro, zajednički reagiramo.

Da Hrvatska unatoč svemu ima zapravo poziciju jedne bogate zemlje, jer ima izuzetne ljude, govori to da i Snježana i Ružica, nakon svega što ih je tako silno mučilo kroz život i što su se tako teško nosile s tim, pronašle snage i hrabrosti da kažu: Mi se mi sada  borimo za istinu. A da Hrvatska sa svojim ženama ima budućnost, dozvolite da vam kažem da je Sunčica danas s nama ovdje, mlada buduća majka, koja će biti budućnost Hrvatske. Pozdravite Sunčicu.

Vjerovati je da se Sunčica snašla u lijepom okruženju Petrinje i da će tu graditi dom i budućnost, jer ona i njena majka su morale su napustiti Vukovar zbog prijetnji zločinaca da će im počiniti isto što su i njezinoj majci radili. Na poziv od hrvatske policije nitko nije reagirao. Valja nam ustrajati i ustrajati zajednički u prekidanju šutnje i borbi za istinu.

prof.dr. Slobodan Lang

Mi razgovaramo ovdje ispod razapetog Krista u prisustvu Biskupa, ono što morate znati, jedan događaj se konkretni dogodio sa Kristom na ovom svijetu, a to je da se prestalo odbacivati gubave, nego je preuzeta odgovornost znanja i institucija o događajima.

Vi morate znati, mi pitanje silovanih žena imamo u Hrvatskoj, u Srbiji, u svijetu, stalno, ali ovo nije bilo silovanje žena. Ovo je bilo istjerivanje hrvatskog naroda iz dijela zemlje, ovo je bilo djelo koje nadilazi te žrtve, ovo je bilo djelo provođenja genocida, a kad se istjerivalo Hrvate iz Vukovara, onda se nije istjerivalo Hrvate, nego se istjerivalo onda sve ljude, a kad se istjerivalo sve ljude, onda se istjerivalo Krista, jer nije slučajno u Vukovaru ranjeni Krist.

I treba imati na umu, u ovom ratu on nije bio takav da  se moglo moliti da Krist pomogne nama, ovo je bio rat gdje je hrvatskom narodu postavljeno pitanje da li pomoći ranjenom Kristu.

Moj zadnji susret s ranjenim Kristom bio je 2008. godine u katedrali u Buenos Airesu, gdje Kristu, taj Krist kojeg sam ja donio nazad u Hrvatsku imao je jedan oblik rane koje prije nije imao, ovaj Krist nije imao lica.

Hoće li Hrvatska imati svoje lice? Hoće li Hrvatska obraniti svoje lice?

Žene koje su stradale nisu ovdje zato da bi nas njihova patnja impresionirala na različitoj razini, da mislimo da onda ništa drugo nije potrebno. Ako nakon svjedočenja žena o silovanju ne može Biskupska konferencija sastaviti stručno tijelo možda zajednički sa Akademijom, možda zajednički sa Sveučilištem, sa Ministarstvom znanosti, onda treba da zašute.

Ako ovo nije dovoljno da se potaknu institucije države da utvrde istinu, onda takva država ni ne treba postojati.

Snimila i zapisala Antonija Tomazinić

 

Twitter