Govor na predstavljanju knjige "Junačka i sveta Hrvatska" Ispis E-mail
Petak, 29 Siječanj 2021 07:08
Share

Prof. Nikolina Mesić

Govor na predstavljanju knjige "Junačka i sveta Hrvatska"

Sisak, Veliki Kaptol, 28. siječnja 2021. 


U romanu „Kratki izlet” koji tematizira apatiju mlade generacije nakon Drugog svjetskog rata, dakle, one generacije koja bi zapravo trebala biti pokretač promjene, Antun Šoljan zapisao je misao koja glasi: Treba se vratiti komadić puta da bismo se mogli zaletjeti dalje. Treba, dakle, raščistiti, treba rasvijetliti sve ono što se zbivalo u prošlosti kako bi se moglo bez utega, bez tereta, ne samo krenuti naprijed, nego kako bi se moglo, štoviše, zaletjeti u to naprijed koje na nas čeka. Mislim da je ta Šoljanova misao na onoj instinktivnoj razini upisana u sve nas i da smo se nebrojeno puta našli u situaciji u kojoj nas je ono što nismo riješili, što nismo iskomunicirali, sve ono što smo gurali pod tepih, sve nas je to, prije ili kasnije sustiglo.

Ako je tome tako, a zaista vjerujem da je, zdravorazumsko je pitanje koje se nameće – Što nas onda sprječava da raščistimo svoju, nacionalnu, prošlost kako bismo mogli imati i sadašnjost i budućnost kakvu zaslužujemo, kako bi nam svima bilo bolje? Odgovor na to pitanje zaista ne znam ili ga znam, ali mi je teško priznati i ne želim priznati da bi mogli postojati ljudi kojima bi neraščišćena prošlost bila u interesu.

Knjiga, odnosno pismo Junačka i sveta Hrvatska biskupa Košića i generala Tolja poziv je da se povodom već velike, značajne 30. obljetnice Domovinskog rata to promijeni i da se, kako u uvodnoj riječi piše, osvrne na prethodno razdoblje, da se učvrsti istina o prošlosti i da se uoči ono što se trebalo razriješiti u minulom razdoblju. Čini mi se da ovo pismo želi prije svega čitatelja potaknuti na ponos što slobodno živi u zemlji u kojoj živi i što je ta zemlja izrasla na takvim junacima kojima su se divili i njihovi neprijatelji. Zapanjuje, primjerice, činjenica navedena u pismu da je u Sigetskoj bitki omjer snaga bio 40 puta veći u korist turske sile, a da se Turcima u Gvozdanskom suprotstavilo samo 300 ljudi od kojih je 50 bilo obučenih i iskusnih vojnika. Sve te bitke koje se spominju u pismu kako bi se osvijestilo to junačko obilježje naše Hrvatske, okrunjene pobjedom u Domovinskom ratu, silno podsjećaju na već davno ispričanu priču o Juditi, primjerice, u kojoj je zahvaljujući mudrosti jedne žene poražena cijela babilonsko-asirska vojska ili na sukob Davida i Golijata u kojemu su rijetki vjerovali u pobjedu dječaka, mladića s praćkom. A ni jedna od tih navedenih pobjeda ne bi se zbila da njihovi sudionici nisu posjedovali, kako autori kažu, duhovnu snagu koja je dizala ljude, a o kojoj mi posebno ponovno svjedočimo i danas na potresom pogođenim prostorima Sisačke biskupije. Ta duhovna snaga predstavljena je u ovom pismu i kratkim životopisima stanovnika nebeske Crkve, naših svetaca, blaženika i mučenika, koji svjedoče koliku milost baštine oni koji zagledani u smrt ne vide kraj života, nego njegov početak. 

Osvrćući se na sve one neprijatelje koji su napadali Hrvatsku kroz povijest, a posebno analizirajući uzroke, povode, tijek i posljedice agresije u Domovinskom ratu, autori komentiraju i onog najpodmuklijeg, najzlobnijeg, najperfidnijeg neprijatelja koji djeluje iznutra i utječe na naše međusobne podjele. Interesantno, govoreći o tom neprijatelju, autori koriste metaforiku kojoj je, nažalost, za sve one koji ovo čitaju nakon 29. prosinca 2020. i uslijed razotkrivanja svega onoga što je gotovo doslovno bilo građeno na pijesku, oduzeta ta simbolička dimenzija: STR. 36.

Svaka temeljita promjena zahtijeva i vrijeme i zato smo pozvani biti strpljivi – i jedni s drugima, ali i sami sa sobom, kako stoji na kraju ovoga pisma. Na vjeronauku su nas učili da su Izraelci lutali pustinjom 40 godina jer oni koji su živjeli u Egiptu nisu mogli ući u obećanu zemlju, u slobodu, s mentalitetom sluge tako da su Izraelci, ako mogu tako reći, svojevrsnu lustraciju doživjeli već u pustinji. U tom nekom smislu čini mi se da se mi još uvijek nalazimo u pustinji, da smo još uvijek u procesu pročišćavanja, u kojemu povremeno zamirišu ti lonci misirski, lonci kušnje, okova i uza. Ali povijest, ta vrsna učiteljica života kojoj smo mi poprilično loši učenici, poučava nas, i na tom nauku počiva i ovo pismo, da smo sve svoje bitke, a tako ćemo, vjerujem, i ovu, pobijediti jedino u Bogu – In Deo vici!  

 

 

 

 
 

Twitter