Govor na okruglom stolu o životu i djelu Tomislava Ivančića 16.2.2019 Ispis E-mail
Nedjelja, 17 Veljača 2019 08:05
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na okruglom stolu "Život i djelo Tomislava Ivančića - model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

Zagreb, NPI, 16. veljače 2019.

 

Poštovani štovatelji profesora Ivančića, dragi prijatelji,

Najprije zahvaljujem Ivici Luliću i zajednici „Molitva i Riječ“ na pozivu na današnji okrugli stol koji se o drugoj godišnjici smrti prof. Toislava Ivančića održava na temu: „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

Moj doprinos, želio bih, neka bude osoban: ja sam prije svega njegov student, koji sam sa znatiželjom i iščekivanjem dolazio na njegova predavanja na KBF-u; on me nadahnjivao svojim zanosnim svjedočanstvima o Isusu Kristu, o Duhu Svetome, o Crkvi… Sjećam se seminara na koji je doveo prof. Heriberta Mühlena iz Njemačke… poslije sam kao student radnik bio i sam u kontaktu s profesorom Mühlenom, dolazeći tjedno na njegove molitve u Padernbornu.

Mi studenti 80-tih godina doživljavali smo profesora Ivančića kao privlačnog katehetu mladih u Frankopanskoj, pa sam i sam to želio upoznati te sam se više puta uključio i u te njegove susrete sa studentima koji su ga zvali „prezbi“. Dolazio sam zatim i na misna nedjeljna slavlja, koja su bila posebna, osobito po njegovim propovijedima, ali i po sudjelovanju mladih, ali i svih vjernika, časnih sestara… kada sam postao đakon i sam sam mu posluživao na misi koju je on vodio, pomagao pričešćivati…

No, najvažnije je bilo što sam sudjelovao na seminaru za evangelizaciju koji je on vodio u Odri. Bilo je tu mnogo ljudi, osobito mladih… nama naši poglavari u Bogosloviji nisu preporučivali da sudjelujemo, ali ja sam to htio upoznati. Bio mi je to osobit doživljaj crkvenosti, jedinstva, zajedništva… sjećam se kad je Dubravka molila za mene, doživio sam ju kao Mariju koja je uza me… rado sam ju poslije susretao.

Bio sam poslije i na seminaru na Fratrovcu, koji je profesor Ivančić vodio s patrom Zvjezdanom Linićem. Tu sam se isplakao, sjećam se… jednom sam samo počeo silno plakati… a pater Zvjezdan se smiješio. Poslije sam posjećivao i njegov vjeronauk za mlade na Kaptolu. Htio sam upoznati živoga Boga, o kojem su tako živo, svaki na svoj način, svjedočili profesor Ivančić i pater Zvjezdan.

Bio sam urednik Spectruma u vrijeme studija i sjećam se da sam u spomenicu zapisao kako je lijepo što je za vrijeme nadbiskupovanja kardinala Kuharića postojala i Kršćanska sadašnjost, osobito sa svojim utemeljiteljima, mojim profesorima: Šagi-Bunićem, Bajsićem, Turčinovićem, te pokret profesora Ivančića… Pripisivao sam to širini duha kardinala Kuharića, jer on je to mogao utrnuti, bile su to neke novosti koje nisu svi svećenici niti vjernici razumjeli. A on je dao svoj doprinos, pa je i sam sudjelovao na nekim seminarima.

Oni su bili provokativni za mnoge svećenike. Nisu to razumjeli i bojali su se te novotarije… ona ih je stavljala u pitanje, budila iz sna, a oni su htjeli lijepo spavati i uživati u svojem zvanju. Na žalost i danas imamo svećenike koji su zadovoljni samo svojim obavljanjem službe, a seminari profesora Ivančića željeli su uzdrmati sve, postavljajući pitanja o žaru u evangelizaciji: kako je moguće nekoga zapaliti ako sam ne goriš? To sam doživio u profesoru. Jedan primjer mi se usjekao u sjećanje koji je on upotrijebio govoreći o vjeri kao povjerenju i predanju. Poslužio se slikom kuće koju je zahvatio požar i u kojoj je ostao dječak koji plače i guši se u dimu. Ispod otvorenog prozora je njegov otac i on viče: sine, skoči, ja te čekam! I ako dječak skoči, dočekat će ga očinske ruke i bit će spašen, a ako ne skoči, izgorjet će. To je vjera, povjerenje u riječ oca i predanje u njegove ruke.

Mogao bih reći da je njegova teologija bila ujedno i evangelizacija jer on je želio svojim studentima više negoli samo znanje prenijeti vjeru, a njegova evangelizacija bila je iskustvena što znači da je svima kojima je naviještao Isusa prenosio svoje iskustvo i želio izazvati njihovo osobno iskustvo. Stoga je točno reći da je evangelizacija prof. Ivančića egzistencijalna jer je zahvaćala čitavu osobu, i to u samoj njezinoj biti.

Ja sam volio i studij dogmatike, i posebno profesora Goluba, koji je također kao i profesor Ivančić bio prihvaćen od studenata. Sjećam se da je jednom profesor Šagi-Bunić rekao za profesora Ivančića kako njega cijene pravoslavci, i kako je to važno za ekumenske odnose.

Nisam spomenuo još jedan seminar na kojem sam sudjelovao u rodnom Varaždinu kod braće franjevaca, koji su također zajedno vodili profesor Ivančić i pater Zvjezdan. Sjećam se s tog seminara jedne anegdote: bio je sa mnom - i mojom sestrom - i moj prijatelj svećenik, sada također pokojni Boško. Kad je jedan mladić zatražio da molimo za njega da se riješi, kako je to on rekao, duha pušenja, tada se Boško suzdržao, a poslije mi je rekao: ja nisam smio za njega moliti jer ja pušim, pa bi se duh pušenja nakon izgona po meni mogao k njemu opet vratiti…

Osobno sam uvijek imao veliko poštovanje prema profesoru Ivančiću. Dogodilo se to da sam poslije završetka Domovinskog rata bio izabran za asistenta i da sam zajedno s njime radio na KBF-u u Zagrebu. Osobito sam ga upamtio kao dekana. U njegovo se vrijeme dogodilo i da sam bio imenovan i zaređen za biskupa te je bilo postavljeno pitanje mojeg daljeg ostanka na fakultetu. On se zalagao da ostanem, znam da je o tome razgovarao s mojim šefom katedre profesorom Golubom. Jednom sam mu se obratio s molbom: „Profesore, Vi ste Božji čovjek. Recite što mi je činiti?“ Patio sam zbog nove situacije i on me je razumio, na čemu sam mu zahvalan, premda se moj slučaj nije riješio kako sam ja, a ni kako je on želio.

Kad razmišljam o profesoru Ivančiću, tada se sjetim njegovih predavanja s fakulteta koja sam slušao; tada se sjetim njegovih seminara, radio emisija /osobito njegovih večernjih razmišljanja na HKR-u, koja sam slušao najviše kad sam se vozio s nekih slavlja kući, pamtim njegov teološki i izdavački rada, te osobni svećenički i kanonički. Da, znali smo se susresti i u sakristiji naše zagrebačke katedrale.

Pa ipak, premda znam sve to, i osobno pamtim profesora koji je bio:

-       teolog i znanstvenik: član Međunarodne teološke komisije u Rimu,

-       pisac brojnih djela iz područja fundamentalne teologije i duhovnosti uopće, prevedena na više jezika (njemački, talijanski, engleski),

-       voditelj seminara za evangelizaciju u domovini i inozemstvu,

-       kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkog, tako da je u svojoj kuriji na Kaptolu 13 u Domovinskom ratu udomio prognanog svećenika Krešimira Bulića i tu okupljao molitelje i svećenike i vjernike,

-       utemeljitelj zajednice MIR /Molitva i Riječ i Centra za bolji svijet – na čijim sam susretima, u Zavrtnici, i sam nekoliko puta sudjelovao u višednevnim molitvama i razmišljanjima, osobito za Domovinu, te je sa svojim suradnicima organizirao rad s prognanicima i braniteljima za vrijeme Domovinskog rata,

-       utemeljitelj hagioterapije – na čijim sam također međunarodnim kongresima nekoliko puta upravo u ovoj dvorani Vijenac sudjelovao,

ja bih istaknuo samo dvije njegove značajke koje su mene obilježile, koje su dapače duboko ušle u moj život i u moje srce, a to su:

Profesor Ivančić bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, i profesor Ivančić bio je jednostavan i dobar čovjek.

Onu vjeru koju je sam nosio sa svim je žarom pameti i srca predavao drugima. Bio je doista svjedok jer je govorio iz osobnog iskustva, ne iz naučenog znanja. Zato su njegove riječi bile proživljene, imale su dubinu, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije, govorio je o Isusu živome, govorio je o Bogu živome. Znam da sam se upravo zbog njegove riječi na jednom predavanju zapitao: je li istina da je Bog doista živ? To me pogodilo!

I bio je nadasve – čovjek. Pristupačan, uvijek blag i nasmiješen, pronicav. S njim se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima. Možda baš zato što je uvijek bio bliz Bogu. Da, baš to bih kao zaključak povezao: profesor Ivančić bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo. Neka i dalje govori svima nama, i danas. Hvala mu za sve što nam je darovao, svakome od nas posebno i svima kao Crkvi i Božjem narodu! Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude Božji!

Stoga možemo reći da je doista profesor Tomislav Ivančić, kao čovjek i kršćanin, kao teolog i evangelizator, najbolji model i uzor evangelizacije u Crkvi i našem hrvatskom društvu. Dakle, ne samo neke njegove metode, ne samo neki njegov sadržaj, nego upravo ukupnost njegova života i djelovanja jest i treba biti model evangelizacije hic et nunc – ovdje i sada. On sam je primjer koji nadahnjuje, koji privlači i koji uči. To dakako znači da ne možemo samo njega kopirati, nego upravo od njega učiti kako sami, ali s njegovim žarom i energijom, pronaći vlastito iskustvo i ostvariti svoj život i djelovanje kao djelo evangelizacije, tj. naviještanja evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

Hvala vam svima na pozornosti!

 

Twitter