Promocija knjige Ivana Goluba "Običan čovjek" Ispis E-mail
Petak, 13 Rujan 2013 16:39
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na promociji knjige Ivana Goluba "Običan čovjek"

Zagreb, 12. rujna 2013.

 

Profesor Golub objavio je autobiografiju koju je naslovio „Običan čovjek“. Pitam se je  li on doista običan čovjek ili to samo želi biti. U čemu je običnost, a u čemu neobičnost? Ako običan znači prosječan, tada on to nije. Ako je običan čovjek onaj koji obično tj. najčešće živi kao i svi drugi, tada ta statistika nije primjenjiva ni za prof. Goluba ali niti za bilo koga drugoga jer biti čovjek je uvijek nešto veliko i jedinstveno. Možda bi to htio biti prof. Golub, i meni se čini da bi to bilo dovoljno reći: on je čovjek! No, možda je baš to želio postići naslovom da se ljudi pitaju i odgovore si na pitanje, tko je to običan čovjek i je li to vrijednost. Danas se često ističe vrijednost jednostavnosti i neposrednosti. Možda je ta običnost aluziju na to, jer premda se neki pojedinac izdigne iznad običnosti odnosno prosječnosti, veoma je važno zna li on zadržati neposrednost i jednostavnost u komunikaciji s drugima, s tzv. običnim ili - kako ih se češće voli nazivati - s malim ljudima. To i nije lako, kako svjedoči i ova autobiografija u kojoj se nižu susreti, pa mogli bismo reći i portreti mnogih istaknutih, svakako ne običnih „malih“ nego upravo obrnuto, mnogih „velikih“ ljudi s kojima je prof. Golub dolazio bilo u radni bilo u osobni susret. Tako autor riše svoje sugovornike, kao npr. Pape, profesore, glasovite književnike, pjesnike. Međutim što iznenađuje jest da se on zadržava i na opisu susreta s tim tzv. običnim ljudima, a još više, rekao bih, što su njemu tzv. mali ljudi jednako važni kao i oni uvjetno zvani „veliki“.

Možda samo djelo daje odgovor o „običnom“ čovjeku? Naime, u rubrici „Teolog odgovara“ u GK prof. Golub je 1965. odgovarao čitatelju o znanstvenosti Sv. Pisma, i pri tom – kako i sam primjećuje – 4 puta je upotrijebio riječ „običan čovjek“ (str. 325-326). „Znakovito“, napisao je. Možda je u tome ključ, naime, „običan čovjek“ nije suprotstavljen znanstveniku, već naprotiv svojim pristupom najbolje interpretira smisao onoga što znanstvenik proučava i do čega dolazi. A IG je to oboje. Također sam našao i pod fotografijom br. 44. s otvorenja Drugog vatikanskog sabora (u umetku, izm. str. 288-289) riječi: „Prisustvovao IG kao običan čovjek.“ Naime, on nije bio biskup odnosno saborski otac, ali je bio nazočan na otvorenju Koncila. Kako? Kao običan čovjek, možda ovu riječ najbolje dočarava upravo prije rečena riječ „prisutan“. Bio ovako, bio onako, IG je – prisutan. I to posebno u životu Crkve, u novosti Koncila, u ljepoti ljudskosti te znanstvenog odn. teološkog i pjesničkog rada. To je obična – i ujedno: najveća moguća prisutnost.

Pred sam kraj knjige je i autorova pjesma istog naslova kao i knjiga. U njoj kaže: Običan sam čovjek /a smatraju me /neobičnim čovjekom /Svi žele biti neobični /I zato običan čovjek /toliko je rijedak /da je neobičan. (str. 819)

U ovom djelu i sam autor dijelom navodi moj predgovor njegovom izboru pjesama na esperanto „Svjetlo i sjena - Lumo kaj ombro“ (ur. Marija Belošević, izdanje 2009.), a ja ću prenijeti, osim uvodne i zaključne rečenice, sav tekst jer mislim da sam tu rekao ono bitno o Ivanu Golubu, što je i sada prikladno ponoviti. Naime, on sam za sebe kaže: „Zajednički nazivnik mojega raznolikog djelovanja je poiesis... Poiesis je način postojanja. U svemu sam pjesnik. I kao svećenik i kao profesor i kao učenjak i kao književnik...“ (str. 787), a i sam papa, tada kardinal J. Ratzinger Golubov je doprinos u Međunarodnoj teološkoj komisiji nazvao „poetskom teologijom“ (str. 555). Poezija je doista njegov „zajednički nazivnik“, stoga želim ovo reći:

Prije svega, pjesnički opus prokazuje proročku vokaciju Ivana Goluba. Prorok pak, nekad glasniji nekad tiši, nije nitko drugi doli „Vox clamantis in deserto - glas vapijućega u pustinji“ (Lk 3,4), kako sam sebe – po uzoru na Iliju - prozva prorok Ivan Krstitelj, čije ime nosi i naš autor. Pa premda bismo mogli zaključiti da u pustinji nitko neće čuti taj glas – bio on glasniji ili tiši, svejedno – on je ipak dopro do svakoga koji je upoznao Učitelja. Riječ je o Učitelju kojega životno slijedi vjernik, teolog, znanstvenik i pjesnik Ivan Golub. Rekao bih, to je upravo bitna značajka pjesnika-proroka Goluba: on je očaran – gotovo bismo mogli reći da je i opčinjen – osobom Isusa Krista, i to upravo Isusom Učiteljem. Goluba zanima prvenstveno osobni odnos prema Učitelju. Taj je odnos prijateljski, u kojem u pojavnosti prevagu nose osjećajnost i pozornost na detalje, ali Golubu je pri tom važnija nutarnja relacija iskrenosti i privrženosti, tako da i vanjski izraz postaje samo simbol ove nutarnje stvarnosti koja se nadaje na temelju vanjskog zapažanja naoko nebitnih a u stvari veoma važnih pokreta, gesta i naracija.

Tajna u ovom pjesničkom opusu otkriva se u slutnji, ne u očitosti. Sav Golub, ili bolje: njegova tajna, je u slutnji. A ta je slutnja dodiriva u čuđenju, u djetinjem divljenju pred onim što je darovano, kako pjesniku osobno tako i ukupnoj zbilji u kojoj se on kreće, živi, djeluje. Sve progovara, i kiša, i sunce, i zvijezde, i ptice, i list, i pas, i i i. Sve. Možda to pomalo nalikuje bajkovitom svijetu, ali taj se svijet može dodirnuti osjetilom koje pjesnik rabi, a to je vjera. Dobro mi se usjekla u pamćenje rečenica profesora Goluba kada sam ga slušao kao student: „Svaki je čovjek dovoljno pjesnik da bude vjernik.

Druga je stvar, dakako, što je Golub majstor riječi – ali ja bih rekao, još više, on je ludens Verboonaj koji se igra Riječju. On zapravo neprestano traži i riječ i Riječ, zastaje, sluša sebe i svoje srce, svoj nutarnji ja, on je „onaj koji traži – i onaj koji nalazi“ (usp. Mt 7,8). Traži i nalazi Riječ, traži i nalazi Učitelja.

Ukorijenjenost u zavičaj, pozornost poklonjena zemlji, kult (u izvornom latinskom smislu: „njegovanje“) malenosti – za Klovića autor reče da je bio „maximus in minimis – najveći u najmanjemu“, ali to se s pravom smije reći i za Goluba, zatim sluh poklonjen prošlosti – za Goluba su oni koji su umrli, samo otišli, da bi se – često upravo na njegov zov i poziv – ponovno vratili, kao npr. Križanić, njegov Jurko, koji je za nj živ, budući da je osobno usvojio njegove životne poruke, njegove ideale... To su Golubove značajke. On pristupa čovjeku da bi prepoznao u njemu prijatelja i da bi mu poklonio svoje prijateljstvo, budući da vjeruje riječi sv. Augustina „nemo cognoscitur nisi per amititiam – nikoga se ne poznaje osim po prijateljstvu“.

Naime, Golub je pjesnik koji je ujedno, može se reći istovremeno ali i prethodno kao i posljedično, vrsni i u svijetu poznati i priznati znanstvenik-istraživač. Možda je pjesnik upravo zato jer se time nadopunjuje njegova znanstvena strast, njegov ratio, budući da je punina ljudskosti ne tek ratio nego i cor, ali moglo bi se reći da je pravi binom fides et ratio – vjera i razum (papa Ivan Pavao II.). Golub ne gleda toliko vanjskim koliko nutarnjim očima, očima vjere jer je prvenstveno teolog, onaj koji više negoli što gleda motri – što je „visio intellectualis – umno motrenje“, kako bi to nazvao sv. Toma Akvinski.

Moje čitanje pjesama profesora Goluba nalikuje s jedne strane na iščitavanje dogmatskih teoloških traktata (spominjao sam sv. Augustina, sv. Tomu, Jurja Križanića, Ivana Pavla II.) - jer je autor teolog i kad pjeva, a s druge strane njegov je opus i molitva – jer pjesma je najljepša molitva, prema Augustinovoj riječi „qui cantat bis orat - tko pjeva dvostruko moli“.

Premda sam ovo napisao o pjesničkom opusu Ivana Goluba, tu je isprepleteno i njegovo bavljenje teologijom, i njegov istraživački znanstveni rad - osobito proučavanje hrvatskih teologa i znanstvenika (prije svega Jurja Križanića, ali i Ivana Paštrića, Mark Antuna de Dominisa, Julija Klovića i dr.). Možda bih baš ovu riječ posebno istaknuo, kao značajku njegova znanstveno-poetskog rada: isprepletenost. On uspijeva povezivati – kako teologiju, tako i jezikoslovlje, ekumenizam, povijest znanosti i povijest umjetnosti, poeziju i didaktiku, a nada sve k tome: ljude, susrete, jednostavno – život. Sve se to na lijep i prikladan način kod njega isprepliće, sve ima svoje mjesto, i dok govori o jednome, tu nalazi svoje mjesto i drugo, i treće. To je umijeće koje ima upravo profesor Golub: višeslojnost, povezivanje i ravnovjesje različitih disciplina i životnih područja. Jednom riječju: harmonija!

Da, baš to: iz Ivana Goluba zrači ta, grčkom riječju izrečena harmonija, ili da se povedem za njim i pokušam taj osjećaj prevesti: usklađenost, ugođenost, jedinstvo.

Volio bih još reći da je ovo obimno autobiografsko djelo podijeljeno u 8 poglavlja, a za naslove je autor izabrao osam Isusovih blaženstava (Mt 5,3-10). Čovjek se pita, zašto baš ovi naslovi koji na prvi pogled nemaju nešto zajedničko sa sadržajem koji se izlaže pod njima? Možda je to stoga što je knjiga prešla 800 stranica, pa svaki naslov (od 8) obuhvaća otprilike 100 stranica? Ali ne, to nije svojstveno profesoru Golubu, on ne voli matematiku („Čovjek nije cigla, život nije matematika.“). Ili možda jer je njegov život – kad je pisao autobiografiju – zaokružio dob od 80 godina, pa je 8 poglavlja za svaku dekadu? Nije ni to pravi odgovor, jer to ne priliči autoru. Dosjetio sam se: osam blaženstava očituju Golubovu dušu, a ta je – franjevačka! Reče tako i prof. B. Duda za njega da je on „franjevac bez habita“, a i pokojni Marko Mišerda da je on više redovnik od mnogi redovnici (str. 562)! A sv. Franjo je baš sav bio nadahnut Isusovim blaženstvima i živio siromašno, tužan što Isus nije voljen, krotak tj. blag – odnosno nježan, žedan i gladan pravednosti, milosrdan, čista srca /i pogleda (jer „ako je oko bistro, sve će tijelo biti svjetlo“ – Mt 6,22), širitelj mira, progonjen.

Samo napominjem, kako je autor podijelio sadržaj svoje autobiografije – prema 8 blaženstava – po cjelinama: 1.blaženstvo govori o Golubovom djetinjstvu i životu u Dječačkom sjemeništu na Šalati; 2. o razdoblju bogoslovnog studija, vojske, kratkog župnikovanja i kapelanovanja; 3. o postdiplomskom studiju u Rimu i o tezi i istraživanju Jurja Križanića; 4. kazivanje je o knjigama /priručnicima iz razdoblja kao profesora na KBF-u (tako to i sam kaže, str. 35¸); 5.autorova teološka originalna djela i istraživanja o Kašiću, Kloviću i Marc Antunu de Dominisu, te prijevodi na strane jezike; 6. Golubovo profesorsko  /i rektorsko/ djelovanje (1964.-2000.); 7. Svjetska putovanja, istraživanja i predavanja, sudjelovanje u Međunar. teol. komisiji /Ivan Pavao II.; 8. Životne nagrade i životom stečene mudre izreke.

Bilo bi zanimljivo iščitavati ove autobiografske zapise i pod vidom analize društvenog sustava, osobito komunizma u kojem je autor najvećma živio i djelovao, kako su sjemeništarci, bogoslovi, svećenici, vjernici bili šikanirani, dapače progonjeni i koliko su ljudi u svojim pravima bili ponižavani. Tako npr. u pismu-čestitki mladomisnicima 1957., među kojima je bio i Ivan Golub, nadbiskup iz pritvora bl. Alojzije Stepinac piše i ove riječi: „Budite ponosni da vas je Bog odabrao za najsvetiju službu u najtežem progonstvu svete Crkve, što ga do sada poznaje povijest.“ (sic!)

Ako i nisam sve dobro iščitao, prepustio bih svima vama vlastiti sud i zaključke. Neću stoga staviti točku, nego zarez ili dvotočku, pa vi nastavite.

Tu bih, dakle, stao. Moguće bi bilo o profesoru Golubu, osobito meni, njegovom „nekoć učeniku“, diplomandu, magistrandu, doktorandu i asistentu (te bih njegovim sjećanjima ja mogao dodati i mnoga svoja vlastita razmišljanja na te zajedničke dionice autorova i mojeg zajedničkog životnog puta – osobito kad sam mu bio asistent na katedri dogmatske teologije, od 1995.-2000.), dakle, mogao bih govoriti još dugo, mislim i satima, ali sažeto sam, čini mi se, ono bitno rekao. Zato bih tu stao, a knjiga, augobiografija „Običan čovjek“ neka govori dalje sama, neka iznese svima lik i djelo tog neobičnog običnog čovjeka, teologa, pjesnika, akademika, polihistora – Ivana Goluba.

Zanimljivo da je danas, na blagdan Imena Marijina, 12. rujna, ali davne 1683. pod Bečom poginuo Juraj Križanić. Tome je dakle točno 330 godina, baš na današnji dan. Vjerujem da je taj datum autor namjerno izabrao za dan predstavljanja svoje autobiografije, jer je njegov život i rad s mnogim nitima povezan, pa čak i isprepleten sa sudbinom, životom i djelima Jurja Križanića.

Hvala svima na pozornosti, osobito autoru na knjizi koju nam je svima podario te prilici da i ja o njoj, ali i njemu ovdje progovorim!

 

Twitter