Govor na predstavljanju knjige "MEMOARI" prof. Zdravka Tomca 21.02.2013. Ispis E-mail
Petak, 22 Veljača 2013 10:13
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige "MEMOARI"  prof. Zdravka Tomca

Zagreb - NPI, 3. prosinac 2012. i Sisak - Veliki Kaptol, 21. veljače 2013.


Nakon pozamašnog broja napisanih knjiga i stranica autobiografskog sadržaja, bilo je očekivano da će prof. Zdravko Tomac napisati i svoje Memoare. On sam kaže da se tu on zapravo ispovijeda. Kaže: „Ispovijedam se pisanjem!“ (str. 12). Na um mi dolazi slična knjiga koju je prije više od 15 stoljeća autor naslovio „Confessiones – tj. Ispovijesti“. Bio je to sv. Augustin, sigurno jedan od najvećih kršćanskih umova svih vremena. Sličnost između svečevih i Tomčevih intimnih autobiografskih spisa je u tome što se u oba slučaja radi o obraćenicima. Također i o vječnim tražiteljima Istine. Ne želim govoriti o razlikama – a ima ih: Augustin je postao biskup, naučitelj Crkve, svetac, a prof. Tomac –politički borac za pravo svoga hrvatskoga naroda. No, zanimljiva je ova sličnost.

Zanimljiva mi je i profesorova izjava na početku da je on – kako kaže -„ovu svoju zadnju ispovijed napisao i spasio dušu!“ To me podsjeća na rečenicu: „Dixi et salvavi animam meam – Rekoh i spasih dušu svoju“, što je citat iz proroka Ezekijela (Ez 3,19) koji znači da autor očekuje da tu proročku riječ slušatelji ne razumiju niti poslušaju, ali prorok je tako ispunio svoje poslanje. Je li to baš tako kod profesora Tomca? I je li ovo njegova „zadnja ispovijed“ – to ćemo dakako vidjeti. Ja se nadam da ni jedno ni drugo ne stoji.

Mene u ovom mojem osvrtu na knjigu koju danas predstavljamo prvenstveno zanima koje su to duhovne sile i motivi koji pokreću prof. Zdravka Tomca, te kako on piše o Bogu, Kristu, Crkvi, bl. Alojziju Stepincu, sluzi Božjem Franji kard. Kuhariću, o vjeri i nevjeri.

Ostalo ću prepustiti drugima. Osim što moram reći prije toga dvije napomene: 1. Tomčevo traženje istine i na političkom polju jest neodvojivo od njegove „zvijezde vodilje“, a to je vjera u Krista koju je doduše – kao i sv. Augustin – kasno našao, ali ju je vjerno slijedio i slijedi; te 2. Veoma mi je bilo na kraju drago poglavlje (za koje kaže da je Umjesto pogovora), koje je naslovio „Prijatelji“. U životu su doista važni suradnici, poslovi i službeni odnosi, no – najvažniji su čovjeku doista upravo – prijatelji, oni su najvažniji! Hvala Vam, dragi Profesore, što ste i mene ubrojili u svoje prijatelje! To mi je, iskreno Vam kažem, veoma drago jer Vas cijenim i poštujem.

  1. Što su dakle duhovni motivi koji pokreću prof. Tomca? Što za njega znači vjera, kako on interpretira ono što bih ja nazvao „teologijom povijesti“? Naime, mi kršćani sve promatramo „sub specie aeternitatis – pod vidom vječnosti“, odnosno kršćaninov pogled koji je vjerom prosvijetljen čita u povijesnim događajima također Božji govor.

-         Jedan od sigurno prvih autorovih motiva je – domoljublje. Kako prof. Tomac kaže da je „nit vodilja /njegova/ života bilo domoljublje“ (str. 13sl.), što u ovom slučaju znači da je ta njegova borba za Domovinu bila borba za istinu i pravednost. U tom je smislu, za mene, i to duboko duhovni napor i nastojanje kojemu sam Gospodin Isus obećava nagradu blaženstva: „Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.“ (Mt 5,6)

-         U nabrajanju – on je to stavio u pet točaka – razdoblja svoga života, prvo je razdoblje (djetinjstvo) obilježeno tradicijom, što znači katoličkom vjerom i domoljubljem; drugo je već razdoblje (mladenaštvo) – kako on sam veli – „razdoblje pobune protiv Boga, vrijeme ateizma...“ u kojem je „vjera u Boga velika smetnja i prepreka“. On sada to naziva „velikom zabludom“ (str. 18); treće je razdoblje (vrijeme zrelosti) obilježeno borbom vjere i nevjere i postupno napuštanje nevjere i prihvaćanje vjere; četvrto je razdoblje u kojem dolazi do pobjede vjere, ali to prihvaćanje Boga još nije i prihvaćanje Crkve; u petom pak razdoblju autor priznaje da je postao vjernik Katoličke crkve, čime je dovršen njegov „proces obraćenja“. U svim tim mijenama i traženjima autor konstatira domoljublje, kao odrednicu koju je uvijek sačuvao jer se borio za prava svoga naroda, i to prema načelima crkvenog nauka, tj. da domoljublje ne smije biti nikada ljubav prema svojem narodu na štetu bilo kojeg drugog naroda.

-         Velika pitanja o smislu života trajno mu se postavljaju i on neprestano traži odgovor na njih. To su: Zašto živim? Otkud dolazim i kamo idem? Mogu li razlikovati dobro od zla, odnosno, jesam li siguran da znam kako činiti dobro, a izbjegavati zlo? (str. 19) Odgovor su mu u vremenu njegova distanciranja od Boga davali književnici, pjesnici i filozofi koje je čitao, kao npr. Dostojevski, Shakespeare, Rilke, da bi se potom okrenuo više religijskim spisima, kao mistiku Meisteru Eckhardu, te na kraju Bibliji, posebno sv. Pavlu i dakako evanđeljima u kojima je posebno slušao Isusove riječi i razmatrao ih, pokušao slijediti i od kojih je načinio svoj misaoni svijet. Ipak, nije moguće zanemariti Tomčeve soc-realističke autore koji su ga oblikovali osobito u drugoj i trećoj fazi života i čiji se tragovi osjećaju i danas u njegovim spisima, kao što to i sam priznaje – jedan od njih je Edvard Kardelj, drugi Vladimir Bakarić, treći Jakov Blažević. Autor je dapače poznavao i bio u osobnom kontaktu i s Josipom Brozom. Zbog svega toga prof. Zdravko Tomac je veoma zanimljiva osoba i – meni se čini – postao je ne samo primjer nego čak i simbol jednog Hrvata koji se u nepravednim, zločinačkim i lažnim uvjetima (zapazimo samo značenje riječi „ketman“, koju je upotrijebio Czeslaw Milosz, a koja ukazuje na potrebu da se u staljinizmu svi pretvore u glumce, jer se nikome nije moglo vjerovati! – str. 40-41), on se u takvim okolnostima našao, želio biti ne samo objekt nego i subjekt događaja te se istinski borio učiniti što je mogao, naučivši pri tom što je stvarna istina a što laž, prema onoj „Sic transit gloria mundi – tako prolazi slava svijeta!“ Možda bismo s Krležom mogli reći: tipičan Hrvat – što je doduše prema Krleži pejorativno obojen pojam i mogli bismo otprilike prevesti: naivan čovjek. Međutim, to nije dr. Tomac. On je, rekao bih, u svim tim uvjetima u kojima se našao pokušao postići najviše – ponekad i sam razočaran jer se nije dalo ništa postići, no sam pokušaj učvršćuje svijest da je to potrebno i često postaje polazište da se u boljim okolnostima ta borba nastavi i dođe do pobjede. No, Tomac je imao priliku da kao pripadnik vladajuće elite drukčije utječe na stvarnost negoli velika većina naših ljudi, pa i intelektualaca koji se nisu mirili s komunizmom i bili su a priori njegovi protivnici i osporavatelji, ali su zato i stradavali, što se njemu nije na takav način događalo premda je bio šikaniran i trpio. Dakako, posebno je poglavlje autorov odnos s dr. Franjom Tuđmanom, ali to prerasta nakanu mojeg osvrta, pa o tome neću govoriti.

  1. Pogledajmo sad barem letimično kako naš autor doživljava upravo takve intelektualce, prvenstveno biskupe Katoličke Crkve u hrvatskom narodu koji su osporavali komunizam i borili su se protiv njega na drukčiji način negoli on, koji je doduše sve više uviđao da taj sustav ne može stvoriti raj na zemlji niti ostvariti težnje našega hrvatskog naroda, pa bio taj sustav ne znam kako /pod navodnicima /„human“ ili „socijalizam s ljudskim licem“. Ovi su hrvatski crkveni ljudi, možemo to slobodno reći, rušili komunizam izvana, a dr. Tomac – iznutra. On je otkrio njegovo zločinačko lice i njegov zavodnički lažni sjaj, razobličio zapravo u vlastitoj egzistenciji njegovo pravo lice.

-         Bl. Alojzije Stepinac za prof. Tomca, razumljivo u njegovoj drugoj ili trećoj životnoj fazi, nije mogao biti ikona svetosti i borbe za slobodu vlastitog naroda, budući da nije razumio njegova vjerska polazišta. Pa ipak, premda je on prijateljevao s Jakovom Blaževićem, njegovim tužiteljem, on je upoznao njegovo svetačko lice. O njemu autor ima posebno poglavlje naslovljeno „Tito je bio istinski tužitelj u procesu protiv kardinala Alojzija Stepinca“, s ovim podnaslovima: „Nema nikakve dvojbe da je A. Stepinac osuđivao ustaške zločine“, „1. A. Stepinac odbio je raskinuti odnose s Vatikanom“, „2. Tito je osobno optužio A. Stepinca da je ustaša“ i „3. A. Stepinac je razlikovao ustaški režim od hrvatske države“ (str. 103-109) O svom odnosu prema Jakovu Blaževiću autor priznaje da mu je, poslije sloma „hrvatskog proljeća“ od 1972.-1975. bio savjetnik, pa i urednik knjige „Tražio sam crvenu nit“, ali je – u tom poslu upoznavši lik nadbiskupa A. Stepinca /zamislite: o njemu ni u Partiji nisu mnogi ništa znali i nisu smjeli znati!/ - potom odbio biti urednik drugoj Blaževićevoj knjizi „Mač a ne mir“, jer se „suprotstavio krivotvorinama“ (str. 104). Premda prof. Tomac nije podržavao progon kard. Stepinca, niti je to mogao budući da se on zbio prije njegove suradnje s J. Blaževićem, on je priznao da je bio dio SKH koja je osudila nevina čovjeka i usprkos njegovih brojnih dobrih djela spašavanja ljudi od ustaških zločina nazivala ga zločincem. Dr. Tomac otišao je na Bleiburg i tamo to priznao; otišao je i na grob kardinala Stepinca, kleknuo i pomolio se tražeći oprost. To je veličina dr. Tomca – naime, otac sadašnjeg predsjednika RH, kao ni sam predsjednik, to nikad nije učinio i, čini se, niti neće. Evo, tu se vidi koliko je teško to breme komunizma, koje još uvijek nose naši najviši predstavnici, ne shvaćajući da je „leglo gujinje“ u njedrima hrvatskoga naroda upravo taj bauk komunizma a ne već zaboravljeni ustaški režim i njegova ideologija. U tom  kontekstu se može vidjeti koliko je doista velik iskorak i odmak koji je od prošlosti učinio naš dragi profesor Tomac. Bogu sam zahvalan na tome i njemu, dakako, kojem čestitam na tome! Predavanje koje je dr. Tomac održao na poziv biskupa požeškog dr. A. Škvorčevića našlo je mjesta u ovoj knjizi, i bitne su postavke upravo podnaslovi koje sam već naveo, a svode se na to da je pravi tužitelj protiv A. Stepinca bio sam Tito. Zanimljiva je teza – i mislim osobit doprinos prof. Tomca, jer to tako jasno formulirano nisam još pročitao niti igdje čuo: da je suđenje A. Stepincu bilo i suđenje „Mačeku, odnosno, svakoj ideji samostalne hrvatske države, koja nije komunistička.“(sr. 109). Dr. Tomac to ovako razvija: „Dakle, Tito je tražio i sam presudio da je svaka ideja hrvatske demokratske države ne samo zločin nego i navodno ustaštvo. Presuda Stepincu presuda je i svakoj ideji samostalne demokratske države. Zato nije slučajno što je i Tuđmanova demokratska samostalna Hrvatska proglašena ustaškom državom i nastavkom NDH... Zato se može reći da je i danas Alojzije Stepinac svjetionik koji u novim uvjetima osvjetljava put hrvatskom narodu, a da je njegova Katolička Crkva glavna snaga koja usmjerava hrvatski narod ispravnim putem. Zato nije slučajno što je pored Domovinskog rata i dr. Franje Tuđmana, na najvećem udaru upravo Katolička Crkva.“ (ib.)

-         Sluga Božji kard. Franjo Kuharić (+2002.) je osoba za koju prof. Tomac kaže: „Jedan je od najzaslužnijih autoriteta uopće za pobjedu u ratu i stjecanju suvereniteta.“ (str. 217, bilj. 225) Za sprečavanje zločina s hrvatske strane u Domovinskom ratu autor kaže: „Ne smije se zaboraviti uloga Slobodana Langa... Ipak, najveća uloga je bila kardinala Franje Kuharića i Katoličke Crkve iako je Kat. Crkva sve do današnjih dana lažno optuživana da je podržavala ratne zločine...“ (str. 228). Dr. Tomac uspoređuje hrvatske i srpske elite za vrijeme Dom. rata – tako Tuđmana i Miloševića, te patrijarha SPC Pavla i kard. Franje Kuharića. Navodi izričito njegove riječi: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina sestre.“ Ta je izjava već ušla u niz povijesnih najvećih izjava jednog hrvatskog intelektualca i katoličkog biskupa. Rekao bih, samo kao informaciju, da sam ja tu izjavu iz usta blagopok. Kard. Kuharića čuo pet dana prije negoli ju je ponovio na Veliku Gospu u Mariji Bistrici, naime u Petrinji, na blagdan sv. Lovre 10. Kolovoza 1991., u župnoj crkvi koju su poslije nemilo srušili agresori (na blagdan sv. Josipa 1992. sravnavši ju sa zemljom, tako da sam na dan oslobođenja Petrinje 6. kolovoza 1995. na tom mjestu jedva u visokom šikarju pronašao temelje srušene crkve). Naš autor citira poljskog novinara Adama Michnika koji mu je rekao „da smo mi Hrvati sretan narod jer smo u najtežim trenucima borbe za opstanak i svoju državu, kada smo bili izloženi agresiji i genocidu, imali na čelu Katoličke Crkve velikog kardinala i humanistu Franju Kuharića.“ (str. 224). Tome prof. Tomac pridodaje kako je bilo dostojno što su o 18. obljetnici Hrvatskog sabora u njegovu atriju postavljena poprsja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića, „dva najzaslužnija čovjeka, uz Gotovinu, za stvaranje i obranu hrvatske države. Uvjeren sam da će se jednoga dana tamo naći i poprsje generala Gotovine.“ (ib.)

  1. Tim navodom prof. Tomca ja bih i završio ovaj moj osvrt – dodajući samo još ovo: i prof. Tomac već nalazi, a u budućnosti će to i sve više, svoje mjesto u galeriji hrvatskih velikana – zbog javnog zalaganja za istinu o domovini Hrvatskoj, za njezinu slobodu, a to je uspio i uspijeva jer je na vlastitom iskustvu doživio ono što je zapravo proživjela čitava Domovina: prijelaz iz totalitarnog komunističkog sustava u demokraciju. A to je bilo moguće - i bit će – što nam dokazuje i primjer dr.  Zdravka Tomca: upravo zato jer je u njemu pobijedila kršćanska vjera, vjera u Krista koja je našem narodu davala snagu u najtežim trenucima naše nacionalne povijesti.

Još jednom čestitam dr. Tomcu na ovom veoma vrijednom djelu te svima vama zahvaljujem na pozornosti. Hvala!

 

Twitter