Govor na predstavljanju knjige „Rasizam domaćih slugu" 14.02.2013. Ispis E-mail
Četvrtak, 14 Veljača 2013 00:00
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige  „Rasizam domaćih slugu" akademika  Josipa Pečarića

Sisak, 14. veljače 2013.


Poštovani akademiče Pečariću, autore knjige koju predstavljamo, poštovani gospodine Stanko Šariću, poštovana braćo svećenici, sestre redovnice, braćo i sestre, dragi prijatelji!

Najprije želim zahvaliti akademiku gosp. Pečariću na odazivu da bude večeras na ovoj našoj tribini! Čast mi je to i radost. Gđa Spomenka najavila je ovo predstavljanje kao dio u nizu tribina Hrvatskog martirologija. Možda se pitate, zašto je to tako. Riječ je doista o hrvatskim žrtvama jer knjiga prikazuje borbu akademika Pečarića za istinu o Domovinskom ratu, o našim generalima i o žrtvama agresije na RH. Zapravo, čitava je Hrvatska žrtva rasizma, odnosa prema našem narodu kao prema manje vrijednom narodu. U tome je smisao pojma rasizam. Kada smo mi u komisiji HBK „Iustitia et pax“ 2004. godine progovorili o međunarodnom sudu u Haagu, nazvali smo ga također rasističkim sudom, budući da se na njemu sudi samo pripadnicima nekih naroda, dok se drugima ne sudi i unaprijed ih se abolira od bilo kakve odgovornosti, premda su na području zahvaćenom ratom imali i civilnu i vojnu odgovornost i pripadnici drugih naroda. Jesu li oni neki viši narodi, a mi niži? Nije li to rasizam?
Svoje bih obraćanje počeo svojim svjedočanstvom koje je mislim vjerna slika stanja u našem hrvatskom društvu. Naime, tamo prije četiri-pet godina, dok sam još bio pomoćni biskup u Zagrebu (a sad je već 3 godina otkako sam doselio u Sisak!), primao sam neobično velik broj elektronskih pošiljaka od nekog, meni tada nepoznatog Josipa Pečarića. On je uvijek tražio potpis na neke svoje peticije, izjave, deklaracije i – moram sad to priznati, i javno ga zamoliti za oproštenje – ja sam mislio da mi to neki nepoznati desničar dosađuje i – nisam uglavnom odgovorao. Doista, bio je popriličan broj takvih mailova koje sam primao i od, činilo mi se, sličnih ljudi koji su stalno nešto neobično tražili: pa sad potpora ovome, pa potpora onome. Kao da mi biskupi nemamo drugoga posla, nego proučavati njihove peticije i zamolbe! A k tome, uopće ga nisam poznavao i pitao sam se, tko je taj gospodin. I tako je to prolazilo mjesecima pokraj mene, ja sam to samo primao na znanje, negdje bilježio u memoriji, ali nisam reagirao.

Međutim, Josip Pečarić je bio uporan. I onda me najedanput s jednim prijedlogom neobično zainteresirao. Naime, vidio sam da traži potpise javnih ljudi i da svoju peticiju upućuje predsjedniku Vlade RH. Što je tražio? Na prvi pogled bio sam zatečen: ni više ni manje, nego da predsjednik Vlade predloži generale Antu Gotovinu i Mladena Markača – koji su tada još bili u debeloj medijskoj izolaciji kao (potencijalni ili već unaprijed osuđeni?) zločinci – za primatelje Nobelove nagrade za mir! Tada sam rekao: E, ovo je zaista hrabar čovjek! On je totalno drukčiji od svih! I zato mi se beskrajno svidio. Tada sam mu i ja odgovorio – i zajedno s biskupima Milom Bogovićem i Valentinom Pozaićem – potpisao tri njegove peticije.

Smatram da je akademik Pečarić doista lakmus-papir naše hrvatske stvarnosti: ona naime potpuno potcjenjuje i posve isključuje iz javnosti /mediji još i danas o njemu debelo šute!/ premda je on član HAZU, dakle, najviše kulturne ustanove našega naroda i države; premda je on u svijetu priznati i poznati znanstvenik – matematičar, koji je uspostavio tzv. „teoriju nejednakosti“. Pokušao bih interpretirati ovu tezu tako da se ona obistinila upravo na njenom autoru, i to u smislu paradoksa: premda je uglavnom „nepoznat“ (naime, medijima i hrvatskoj javnosti), takva njegova poznatost proporcionalno je nerazmjerna tj. nejednaka Pečarićevom pronicavu umu i vrijednosti! Ipak ta je vrijednost izišla na vidjelo, barem nama koji smo ga upoznali. Za njega internetska enciklopedija Wikipedija kaže da je "na Matematičkom odjelu PMF-a glavni istraživač projekta  'Nejednakosti i primjene' Republike Hrvatske. Osim što je redoviti član HAZU, aktivni je član The New York Academy of Science. Jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka u području teorije nejednakosti, pa u svjetskim referativnim časopisima (SAD i Njemačka) za njega kažu da je "veliko ime u teoriji nejednakosti". Jedan je od deset svjetskih matematičara čiji broj radova danih na MathSciNet-u prelazi brojku 500. Najplodniji je hrvatski znanstvenik s oko 800 znanstvenih radova iz područja matematike, te preko 20-ak publicističkih knjiga, u kojima se bavi temama ključnim za razumijevanje stvaranja hrvatske države.“

Kad se pak radi o „znanstvenoj“ slici svijeta koju promiču naši današnji vladari (možda bi ih bilo bolje zvati: diktatori), ali samo na temelju nekih, njima milih znanstvenika ili tzv. znanstvenika (kao što pokazuje npr. najnoviji istup MZOŠ-a (od 2.2.2013.) o „uvaženim znanstvenicima“ kao što je dr. Theo Sandfort, koji je – kako dokazuje M. Holjevac /v. http://www.fizzit.net/- samodeklarirani „pedofil“) dok druge, s kojima se ne slažu, kao što je  akad. Pečarić – premda ih i svijet cijeni i priznaje, i prijašnji naraštaji najviših predstavnika znanosti u nas (budući da su izabrali gosp. Pečarića za red. člana HAZU) – zanemaruje i odbacuje.

Dr. Pečarić pobudio je također moje zanimanje kad se – i to ironijom (jer što mu je drugo ostalo!?) – borio za (ne)ulazak prof. Ive Goldsteina u HAZU. Glasovanje je pokazalo da je bio u pravu. I stoga ću rado ponoviti što sam napisao kao kratku recenziju treće knjige njegove trilogije, koju danas predstavljamo, a to su riječi koje u potpunosti potpisujem:

Akademik Josip Pečarić jest najbolji predstavnik našega hrvatskoga naroda jer se nije umorio u borbi za istinu kada je to bilo protivno svim tendencijama s pravom javnosti u Hrvatskoj. Tim više je njegova posljednja knjiga “Rasizam domaćih slugu” primjer njegove hrabrosti da se suprotstavi onima koji su prignuli šije i dopustili da ih nepravde lome, i što je još gore, i sami su se bili upregnuli u tu nepravednu rabotu. Koliko je Pečarićeva hrabrost bila velika svjedoči upravo činjenica da je uporno prešućivan u sredstvima priopćivanja i u hrvatskoj javnosti. Međutim, to na žalost govori još više o porobljenoj Hrvatskoj u kojoj smo se našli, a koju sam Bog oslobađa kad na usta Theodora Merona izriče istinu o našim generalima i o našem osloboditeljskom pravednom ratu u kojem je stvorena Lijepa Naša. Držim da je njegov prijedlog – koji je opetovano dvanaest puta pisao predsjedniku Vlade – da se generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču dodijeli Nobelova nagrada za mir bio i jest ne samo krik u nevolji, nego još više racionalni zaključak i da je kod onih koji su ga mogli vidjeti, izazvao veliko poštovanje i ponos.

Zahvaljujem gospodinu akademiku Josipu Pečariću na toj hrabrosti i na upornosti u borbi za istinu. Ovu bi knjigu trebao pročitati svaki Hrvat, razmišljati o njenom sadržaju svaki misleći domoljub. Ona je svjedočanstvo da Hrvatska (još) nije izgubljena, da naša Domovina ima budućnost. Akademik Pečarić priznati je matematičar svjetskog ugleda pa se nadam da je svojim oštrim umom dobro izračunao gdje smo i kamo idemo. Dapače, prokazao je naše vlastite hrvatske grijehe, ali i pokazao put kako ih je moguće okajati. To je put ponosa na istinu i put nasljedovanja najhrabrijih, među kojima je zasigurno na posebno istaknutom mjestu naš akademik Pečarić. - Hvala na pozornosti!

 

Twitter