Predavanje "Vjernički pogled na Domovinski rat" 12.12.2012. Ispis E-mail
Srijeda, 12 Prosinac 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

VJERNIČKI POGLED NA DOMOVINSKI RAT – predavanje u nizu Hrvatski martirologij,

Sisak, Veliki Kaptol, 12. prosinca 2012.

 

Poštovani,

Na kraju niza predavanja, nazvanih jednim imenom „Hrvatski martirologij“, dolazi i ovo moje predavanje kojim se zaključuju promišljanja o Domovinskom ratu.

S jedne strane, vama, dragi Siščani, nije teško govoriti o toj temi budući da ste većina od vas proživjeli sami te događaje, a s druge strane, i sam sam sudjelovao kao „župnik na prvoj crti“ u tim godinama patnje i stradanja našega naroda.

Pa ipak, ovaj govor ima i svojih teškoća – jer rekao bih, izabrao sam temu /hvala na tome voditeljici gospođi Spomenki Jurić!/, koja bi trebala jednim novim svjetlom obasjati te događaje, a to je – svjetlo vjere. To pak nije jednostavno, budući da je vjera (a Godina je vjere, tim više je to zahtjevni zadatak!) odnos čovjeka s Bogom, a u ratu, barem meni na početku (tako sam to doživljavao) Bog kao da je bio odsutan, jer rat zasigurno nije Božja volja. Sjećam se, kako u filmu „Sokol ga nije volioFabijan Šovagović (a koji je i scenarist i glavni glumac tog filma), nakon što je poginuo jedan njegov sin i nakon što njegova majka za svog poginulog unuka kaže: „Božja volja“, odgovara: „Ma kakva Božja volja? Vražja volja, vražja je to volja!“ Stvarno, zar je bila Božja volja da su toliki ljudi poginuli, toliki mladi ljudi, toliko velik broj ljudi doživio je rušenje kuća, progonstvo, četverogodišnji život sa žutim kartonom u nečijoj tuđoj kući, toliko prekinutih mladosti, vedrih djetinjstva, koje su umjesto cvrkuta ptica (koje su prestale pjevati, sam sam to čuo, jezivo!) slušali zujanje granata, pa rušenje crkava, škola, bolnica, palež, siromaštvo i jad!

Dakako, nije Bog stvorio čovjeka da drugom čovjeku bude ubojica, već da ga voli i poštuje – jer ljudi su međusobno braća i sestre.

Zanimljivo je kako je to, s jedne strane, bilo pogaženo – dojučerašnji su susjedi, najčešće bez riječi opomene i upozorenja, odlazili „na drugu stranu“, ostavljajući po selima svoje domaće životinje na brigu „neprijateljima“, da bi se, vjerovali su, uskoro, za koji dan, vratili kao pobjednici, tj. da protjeraju i pobiju sve koji su tu živjeli i s kojima su do jučer mirno živjeli! S druge pak je strane, tome sam svjedok, i te kako porasla svijest međusobne pripadnosti, osjećaj bratske ljubavi i brige, međusobno dijeljenje i pomaganje, zbrinjavanje, udomljavanje, Caritas, Crveni križ... To je bilo posebno lijepo iskustvo. Do boli, rekao bih, ogoljenost do onog bitno ljudskog – a to je: u vlastitoj neimaštini i progonstvu mislilo se na najpotrebnije, na one kojima je teže, da im se pomogne, da se zbrinu, nahrane, snabdiju onim što se imalo.

U tom je smislu rat – velika prilika da se iskaže kršćanska bratska ljubav. Koliko smo samo pomoći dobili i dijelili koju su nam darovali dobri ljudi iz dijelova Hrvatske koja nije bila tako izravno zahvaćena ratom, kao Zagorje, Zagreb, Primorje, a onda koliki su dobri ljudi dolazili i pomagali iz Njemačke, Italije, Austrije... Da njih nije bilo, ne bismo te dane i godine lako preživjeli.

No, ovo su za vas već opća mjesta, tj. sve poznato – premda sam sve više uvjeren kako mi koji smo to proživjeli trebamo o tome svjedočiti, jer mladi ne znaju, a puno je onih koji žele da se istina ne zna, i k tome – oni su veoma glasni, puno glasniji od svjedoka istine.

Ohrabren sam riječju gđe Spomenke, koja mi je rekla – kad smo dogovarali ovo predavanje – da je dovoljno da ja samo sjednem pred auditorij i da već imam što reći. U tom smislu bih mogao biti svjedok tih događaja, jer sam – kako znate – došao u Hrastovicu u jesen 1990. za župnika, te za godinu dana morao tu župu napustiti, budući da je ratni vihor izagnao moje župljane te sam otada bio upravo u ovom sisačkom kraju, točnije u Selima kod Siska, a od 1992. u Mošćenici, gdje sam i dočekao kraj rata. Nedavno sam rekao, mislim na tribini o Vukovaru u Zagrebu na NPI 20.XI.o.g., da mislim kako mi koji smo to proživjeli moramo svjedočiti, pa tako i ja – budući da ima sve više mlađih koji ne znaju što se dogodilo.

Želio bih da ovo moje razmišljanje ne bude samo pogled jednog svjedoka, nego da to bude baš vjernički pogled na Domovinski rat. Stoga bih ovo svoje izlaganje započeo navodima iz Katekizma Katoličke Crkve, koji govoreći o ratu puno navodi Drugi vatikanski sabor, posebno konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“. Inače u Godini vjere preporučeno je proučavati upravo KKC, da to bude temeljni dokument koji je kadar hraniti i učvršćivati našu vjeru. I Drugi vat. sabor, dakako.

Dakle, prvo što tamo stoji jest da je rat veliko zlo i da ga svim sredstvima treba nastojati spriječiti. Dapače, Crkva poziva i neprestano Boga moli: „Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine!“ Sam pak Gospodin Isus reče: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati.“ (Mt 5,9). U svakom slučaju 5. Božju zapovijed vjernici su uvijek shvaćali kao zabranu namjerno ubijati ili čak i samo ugrožavati tuđi ljudski život, ali i vlastiti, odnosno – u pozitivnom shvaćanju – to je zapovijed da treba promicati, štititi, braniti svaki ljudski život, jer svaki je čovjek dijete Božje, pa je prema tome i svaki život svetinja koju Bog daje i samo Bog ima pravo uzeti.

Međutim, Crkva poznaje i priznaje u svojoj višestoljetnoj moralnoj teologiji i tzv. „pravo na zakonitu obranu, nakon što su iscrpljene sve mogućnosti mirnih pregovora“ (GS 79, KKC 2308). Tako se stvorilo i naučavanje o tzv. pravednom ratu. Dapače, to nije samo pitanje dopuštenosti zakonite obrane, već se može govoriti i o „teškoj dužnosti“ suprotstaviti se nepravednom napadaču. Tako uči KKC, citiram br. 2321: „Zabrana ubojstva ne dokida pravo da se nepravednom napadaču oduzme mogućnost da nanese zlo. Zakonita obrana teška je dužnost onome koji je odgovoran za život drugih i za opće dobro.“

U istom KKC-u govori se i što je to genocid. KKC kaže: „Tako istrebljenje nekog naroda, nacije ili narodne manjine treba osuditi kao smrtni grijeh. Postoji moralna obveza oprijeti se naredbama koje naređuju genocid.“ (KKC, 2313)

U tom kontekstu želio bih sada iznijeti neke teze, koje vjerujem nisu novost i nisu neko moje vlastito učenje, ali izriču moje gledanje na događaje i Domovinski rat u Hrvatskoj 1991.-1995.

  1. Smatram da se ne može govoriti o „dostojanstvu Domovinskog rata“, budući da rat sam po sebi nije nikakvo poželjno stanje, već naprotiv stanje poremećenih ljudskih i nacionalnih odnosa. Ja bih radije govorio o „dostojanstvu branitelja“ jer naši branitelji imaju – i to ogromno dostojanstvo u mojim očima. Na žalost, oni nisu adekvatno, osobito posljednjih 12 godina, vrednovani, njihova hrabrost i žrtva nisu dobile dostojnu zahvalu i poštovanje čitavoga naroda, što se međutim trebalo dogoditi. Znamo i sami, na rušenju njihova dostojanstva radila je čitava vojska neprijateljskih medija, političara i pripadnika tzv. civilnih udruga, i to ne samo izvan naše Domovine, nego na žalost i unutar nje.
  2. Domovinski rat bio je, s hrvatske strane, obrambeni i pravedni rat, baš prije spomenuta zakonita obrana, i to ne samo dopuštena već i nužna, a onda i teška dužnost za svakog domoljuba i čovjeka koji razlikuje dobro i zlo, te staje na stranu dobra, a osuđuje zlo. Sjećam se kako nam je jednom kardinal F. Kuharić pričao da su ga za vrijeme Dom. rata napali neki novinari u inozemstvu, kako on može kao katolički biskup biti pristran, zagovarati jednu stranu u sukobu. On im je odgovorio: A što biste vi napravili, da vidite kako neki jaki i naoružani čovjek vrši nasilje nad nenaoružanim i slabim čovjekom? Bi li vaša dužnost bila ostati neutralan ili biste bili dužni pomoći napadnutome i zaštititi ga od nasilja i nasilnika?
  3. Domovinski rat nije bio međunacionalni (rat Srba i Hrvata) ni – još manje – međureligijski odnosno vjerski rat (pravoslavnih i katolika), već agresija Republike Srbije (odnosno na početku Jugoslavije) na Republiku Hrvatsku pri čemu je ta agresija bila oružani izraz politike koja se može sažeti u slogan „svi Srbi u jednoj državi!“, kojim se zatiralo pravo drugih naroda, u našem slučaju, Republike Hrvatske da ima suverenitet na cijelom svojem državnom području, te da uopće postoji kao samostalna država. – Kad sam prošli ponedjeljak predstavljao knjigu prof. Zdravka Tomca „Memoari“, istaknuo sam njegovu tezu kako je suđenje bl. kard. Alojziju Stepincu bilo i suđenje svakoj hrvatskoj državi, koja je upravo od J. Broza bila proglašena kao nemoguća i indirektno ustaška – i to svaka, pa je otuda i Tuđmanova Hrvatska dočekana od takvih umova kao nastavak NDH. Čudno je pri tom, kako to da se takva srpska ili bolje velikosrpska politika nije uopće obazirala na standarde suvremenih europskih i svjetskih država, koje u načelu imaju svoje nacionalne manjine u susjednim državama, i to je općeprihvaćena, normalna činjenica. Naime, ako bi se trebao ostvariti Memorandum SANU – a to je ukratko artikulirani prije spomenuti slogan – za njega bi trebalo poubijati milijun ljudi, raseliti još tri milijuna ljudi. I tko to još može nazvati politikom koju bi svaka država željela ostvariti za svoj narod? Pa to je apsurd – budući da je to apsolutno nehumano, necivilizacijsko, nekršćansko i u biti genocidno načelo. A genocid je smrtni grijeh.
  4. Valjalo bi ispitati i sankcionirati odgovornost za istinu – koja je u tom ratu posve iščeznula. Zapravo čini mi se da je prije svih ubojstava u ovom ratu bila ubijena istina. Onda su slijedila ubijanja ljudi, kao posljedica tog prvog ubojstva. I pitam se, kako to da nitko nije do sada ni postavio pitanje odgovornosti medija koji su prenosili očite laži i prikazivali ih u ruhu istine, izazivajući namjerno u ljudima emocije samosažaljevanja, ugroženosti, a onda mržnje, osvetoljubivosti i konačno opravdanosti agresije i zločina genocida koji su počinili pripadnici agresorske politike? Sjećam se kako su mi pripovijedali moji župljani u Hrastovici prije početka rata, kako su zajedno sa Srbima putovali autobusom prema Petrinji ili u Sisak na posao. Srbi bi uglavnom spavali u autobusu, a naši – koji još nisu ozbiljno shvaćali situaciju – su se s njima šalili: Opet se nisi naspavao? Bio si na straži na barikadi? Zašto – pitali su se naši ljudi. A odgovor je ovaj: emisari rata došli su iz Srbije i po mjesnim domovima u selima gdje su živjeli većinom Srbi plašili su stanovništvo pričama kako su već došle stotine ustaša iz emigracije i kako već kolju Srbe u tim i tim selima. Sve su to bile laži, ali tako su digli narod na noge, zaplašili su ih. To je imalo i drugu stranu medalje: ti su se ljudi bojali napadati naša mjesta jer su stvarno mislili da neke stotine uvezenih boraca brane ta mjesta i da će uskoro napasti. Ili da spomenem još jedan primjer: moj je, sada pokojni prijatelj, mons. Boško Radielović, kao župnik u Rumi (dakle, u Srijemu, RS), jednom pri obilasku bolesnika doživio ovo što mi je ispripovijedio. Pitala ga neka naša baka: Pa što to naši rade tim jadnim Srbima u Hrvatskoj? – Ja sam joj odgovorio: Ne vjerujte, bako, to Vam nije istina što gledate na televiziji. – S velikim olakšanjem mi je odgovorila: Hvala Vam, jako ste me utješili, ja sam već vjerovala da je to istina. – Kad sam to čuo, pomislio sam: a što su tek vjerovali Srbi slušajući te laži, kad su Hrvati tako reagirali? A za te laži, za tu medijsku promidžbu rata nitko nije odgovarao, premda su upravo oni uzrokovali mnogo zle krvi – no, na čistim izmišljotinama! Ili da spomenem i ovo: ja sam kao već prognani župnik bio kod svećenika Josipa Antonca u Regensburgu u Njemačkoj, negdje poslije Svih svetih 1991. On je bio pozvan na regionalnu TV da govori o ratu u Hrvatskoj pa je pozvao i mene. A ja sam imao sa sobom snimku spaljene Hrastovice te sam ju ponio, tako da su ju mogli vidjeti i Nijemci. I prihvatili su to, pustili su ju u prijenos. Zanimljivost te snimke je bila u tome što je na snimci bilo vidljivo da je to dala TV Beograd, a preko slike spaljene Hrastovice – kamera je prolazila kroz selo i ja sam mogao prepoznavati kuće, pa i srušenu crkvu su pokazali – išao je istodobno tekst: „Evo, vidite što rade ustaše sa srpskim selima na Baniji!“ I što reći na to eklatantno izvrtanje činjenica?! Ispripovijedit ću vam što je patrijarh SPC Pavle odgovorio u Zagrebu, kod nadbiskupa Josipa Bozanića, na pitanje biskupa Antuna Škvorčevića. Naime, biskup Škvorčević je pitao patrijarha, kako to da je on potpisao u ratu jednu izjavu da su Hrvati spalili jedno selo u Slavoniji (biskup je rekao koje), a on je potpisao izjavu kako je to bilo srpsko selo koje su zapalili Hrvati. Biskup je zaključio molbom: Vaša Svetosti, trebali biste provjeriti podatke prije negoli stavite svoj potpis na nešto što ne odgovara istini, jer Vaš je autoritet iza toga. Na to je Patrijarh odgovorio ovako: Ispričat ću vam jednu priču. Bio jedan predsednik nekog mesta kojem je došla jedna delegacija koja je govorila sve ružno o nekom drugom mestu. On ih je saslušao, rekao im: „U pravu ste“, i otpustio ih. Poslije je došla druga delegacija koja mu je iznosila sve ružno o onima prvima koji su njih optuživali. A on ih je saslušao i rekao im: „U pravu ste“, i otpustio ih. Slušala to sve njegova žena koja mu nato reče: Mužu, kako možeš reći i jednima i drugima da su u pravu, a jedni govore protiv drugih sve najgore? – Ovaj odgovori ženi: „Ženo, i ti si u pravu!“
  5. Pitanje ratnih zločina je posebno pitanje. O tome je progovarala više puta komisija HBK „Iustitia et pax“ (2004., 2012.) Čudno je da se nije – praktički do presude od 16. studenog o.g. – postavilo ni na Haaškom sudu ali niti na našim domaćim sudovima (a mi smo prozvali i hrvatsku Vladu, zašto nije to postavila pred Vijeće sigurnosti UN): pitanje odgovornosti za zločine protiv mira, što je u biti agresija. Već smo umorni od pokušaja da se „u regiji“, kako se voli danas reći umjesto „u bivšoj Jugoslaviji“, na sve strane „u sukobu“ (upravo se tim terminom sve više služe akteri tih tendencija) podijeli krivnja što ravnomjernije. To izjednačavanje krivnje također je laž, za koju opet nitko ne odgovara – kao ni za prvotnu laž koja je dovela do agresije na RH. Ova najnovija laž pak pokušava tu agresiju prikazati kao opravdanu zaštitu ugrožene manjine u RH. I tako se kolo laži zatvara. Pitanje je samo: kako to da su se u to kolo uhvatili ne samo mrzitelji naše slobode i vanjski krivotvoritelji povijesti i stvarnih događaja u Hrvatskoj, nego i domaći – i to najviši – naši predstavnici? Hoće li tko i za to ikada odgovarati? Jesu li to onda „narodni“ ili „protunarodni“ vođe? Ako neće odgovarati pred sudom, ponijet će sigurno titul izdajice!
  6. Bilo bi nužno razmotriti i ulogu Crkve, kako Katoličke tako i SPC u tom ratu. Teško je još uvijek dati konačne ocijene i jednima i drugima, ali činjenica je da su na strani KC bili pastiri poput kard. Franje Kuharića i biskupa šibenskoga Srećka Badurine, koji su bili do kraja predani kršćanskom mirotvorstvu i pozivali na opraštanje, neosvećivanje, poštivanje moralnih principa u ratovanju i pomirenje (sjetimo se samo glasovite rečenice kard. Kuharića u Petrinji na blagdan sv. Lovre 1991., koju je ponovio i na Veliku Gospu u M. Bistrici: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina sestre.“). Sigurno da je i na katoličkoj strani na nižim razinama bilo ekstremista, ali rekao bih to je bila reakcija na brutalne zločine i strahovito krvavu srpsku agresiju na Hrvatsku. Međutim, nema ni jednog primjera da je najviši predstavnik Crkve pozivao na rat, mržnju, ubijanje ili blagoslivljao oružje, kako se to često lažno željelo prikazati u srpskim medijima. Sjećam se dobro intervjua na srpskom Radiju Petrinji poslije okupacije grada za Božić 1991., kad je bio emitiran razgovor sa zarobljenim starcem Đurom Vračanom iz Hrastovice. On je bio u petrinjskoj vojarni. Pokojni Đuro dao je lijepo svjedočanstvo da je on katolik i da će kao takav umrijeti, ali voditeljica intervjua više puta ga je uporno pitala o oružju u crkvi. Prvi puta načelno: je li se u crkvi dijelilo oružje, na što je Đuro odgovorio: Ne, mi smo se u crkvi molili. Drugi puta: pa zar se nije u vašoj crkvi dijelilo oružje? On se na to nasmijao i odgovorio da je i on držao stražu kod crkve, ali umjesto puške imao je običan štap. Ne samo da nije u crkvi bilo oružja, nije ga bilo uopće ili veoma malo u našim napadnutim selima. Sjećam se razgovora s Ivicom Vujasićem iz Hrastovice koji mi je prenio upozorenje nekog oficira JNA iz Petrinje, neka skinem mitraljesko gnijezdo s tornja crkve. Ja sam se tužno nasmijao i odgovorio Ivici: „Što da mu kažete, vidite i sami. Ne znam bih li plakao ili se smijao! Ta vidite da lažu i samo traže razlog da po nama pucaju!“ Na pravoslavnoj strani bili su također vjerski vođe koji su propovijedali Evanđelje i pozivali na mir, ali oni su ostajali usamljeni i njihov se glas nije dovoljno glasno mogao čuti – u toj buci kad su svuda po Srbiji udarali ratni bubnjevi. Jedan takav episkop je sigurno o. Lavrentije, šabački vladika, koji je veoma cijenio biskupa Badurinu, i ja sam imao čast slušati ga na tribini u Zagrebu na Ksaveru. Ostali su bili jedni umjereniji, drugi glasniji ali gotovo svi zagovornici neću reći miloševićevštine, ali prava Srba da žive u istoj državi i da se Srbija proširi na svoje zapadne susjedne zemlje. Recimo vladika Atanasije Jevtić bio je oštar kritičar Slobodana M., ali ne njegova velikosrpskog projekta nego njegove komunističke osnove. Vladika bački Irinej Bulović isticao se kao protivnik sudjelovanja pravoslavnih svećenika u ratnim operacijama protiv Hrvatske. Godine 1991. izjavio je: "Svešteno lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko greši". Međutim poznata je fotografija na kojoj je episkop Filaret Mićević uslikan s mitraljezom tijekom rata, u manastiru Komogovina (kod Hrv. Kostajnice), a poznata je i izjava patrijarha gosp. Pavla, koji u pismu poslanom engleskom lordu Peteru Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, piše o Srbima u RH: "naši sunarodnici, iste vjere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećega nema. Za to ih srpska država i srpski narod u Srbiji moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina.“ Činjenica je da je pred samu Oluju 1995. Patrijarh pohodio Glinu. Treba istaknuti kako je SPC poslije rata učinila korake prema pomirenju. Prva poznatija osoba, koja je poslije rata došla iz Beograda u Zagreb, bio je Patrijarh Pavle, koji je u svome govoru u Zagrebu (1999.) rekao: “O nama ne ovisi u koje ćemo se vrijeme roditi, od kojih roditelja niti koje rase. Za to nemamo ni zasluge ni krivnje. Ali, da li ćemo nastupati kao ljudi ili kao neljudi, to ovisi o nama!” Patrijarh Pavle je tom prilikom Srbima u hrvatskoj poručio, i da časno ispunjavaju svoje građanske dužnosti i poštuju zakone ove države, da budu dobri susjedi i vrijedni radnici, pa će ih to uzdići nad drugima.
    „Ovo je zaista bio lijep govor Patrijarha srpske pravoslavne crkve, samo je on nažalost došao vrlo kasno. Tek tada, kada je valjda i on shvatio da je ideja o Velikoj Srbiji potpuno propala, a povjerenje među ljudima i suživot za dugo vremena izgubljeni.“, zaključio je Ivan Enc, pišući o tome. U jednoj sam raspravi, odnosno predavanju (Katoličko-pravoslavni dijalog) u Augsburgu 2001. citirao biskupa A. Škvorčevića (izišao je taj prilog u zborniku „U služenju Božjem narodu“ 2007. posvećenom biskupu AŠ o njegovoj 60. godišnjici), koji je rekao da bi – s vremenskom distancom – trebalo u našim ekumenskim susretima imati hrabrosti reći što je to istina o tom ratu koji se dogodio 1991.-1995. Smatram da je ta distanca postignuta i da bismo konačno jedni i drugi danas morali imati hrabrosti reći što mislimo o tome, i pri tome doći do suglasja jer je riječ o istini. Dakle, mislim da bi jednako srpski kao i hrvatski ljudi, pa tako i pripadnici Crkve trebali konačno imenovati da je taj rat bila oružana agresija Republike Srbije na Republiku Hrvatsku! Inače riskiramo da su naši susreti prijetvorni i neiskreni. Međutim, teško mi je to reći, jer sam vjerovao da se nešto ipak promijenilo, ali nakon što smo čuli u najmanju ruku neprimjerene reakcije crkvenog vrha SPC nakon oslobađajuće presude našim generalima, čini se da su stavovi svih elita u Srbiji – uključivo i crkvene – još uvijek na pozicijama koje su tamo vladale 1990.-tih godina. Kad će konačno doći ta katarza ako se nemaju hrabrosti, pa ni crkveni ljudi suočiti s istinom o ratu 1991.-1995.? Dakako ja vjerujem da je to moguće i nužno.
  7. Smatram da poslije 16. studenoga o.g. više ništa ne smije ostati isto u našoj Domovini – želim naglasiti ovo: u našoj Domovini. Ovom oslobađajućom presudom našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču Hrvatska je konačno dobila i međunarodnu potvrdu pravednosti svog obrambenog rata u agresiji koju je Hrvatska pretrpjela od Srbije. Na kraju, svima mora biti jasno: Hrvati su se branili samo unutar granica svoje zemlje, Hrvatsku, nisu napadali Srbiju niti prelazili njezine granice. Neku večer sam čuo kako je admiral Domazet Lošo u 3. Dnevniku HTV izrekao jednu zanimljivu tezu, naime, kako je ovim oslobađajućim presudama naših generala konačno završila vanjska okupacija Hrvatske, ali da je „Hrvatska još uvijek iznutra okupirana zemlja“! Što je pri tom mislio? Rekao bih: još uvijek ima u RH ljudi koji ne vole ovu zemlju, koji joj snuju zlo, pripisuju i tovare lažne optužbe, ne bi li ju uništili i od nje stvorili tko zna čiji posjed i koloniju. To se međutim sada mora promijeniti! Ukoliko bi naime netko i dalje javno zastupao teze protiv istine o Domovinskom ratu te opterećivao i prvog Predsjednika i čitavu našu pravednu obranu optužbom da je to bio „zločinački poduhvat“, taj ne bi smio imati prostora u javnosti, taj bi trebao biti osuđen i čak – mislim – trebao bi kazneno odgovarati za protuzakonitu djelatnost rušenja države. S jedne strane je razumljivo što još uvijek ima onih koji se ne mogu naviknuti da je Hrvatska država, jer stoljećima nismo imali državu, no nije razumljivo da netko živi u ovoj zemlji, a radi ne na njezinom napretku nego na njezinoj propasti i uništenju.
  8. Vjerujem da dolaze dani i godine kada će biti normalno biti ponosan na svoju Domovinu Hrvatsku, kada to nitko neće shvaćati na krivi način, kad će se moći svatko dičiti pripadanjem svom hrvatskom narodu i hrvatskoj državi – i to bez obzira na nacionalno i vjersko porijeklo, već jedino na temelju svojeg prebivališta u njoj. U tom smislu trebaju raditi svi dobronamjerni misleći ljudi, a u tom smislu i daje i davat će i dalje svoj doprinos i Katolička Crkva, koja je uvijek bila čuvarica duha, kulturnog blaga i onog najboljeg što se zove – ponos hrvatske nacije.

Završio bih izvatkom iz svojeg razmišljanja o vjeri:

Vjerujemo u našu Domovinu, tj. spremni smo se žrtvovati za dobro naše zajednice, našega hrvatskog društva, za njegov boljitak i napredak jer vjerujemo da je to naš dom i da ga trebamo čuvati i unaprjeđivati da bi bio ugodan i današnjim naraštajima i svim naraštajima koji dolaze. Amen.

Hvala vam na vašoj pozornosti!

 

Twitter