Govor na akademija „Srce i riječ za Vukovar“ 20.11.2012. Ispis E-mail
Utorak, 20 Studeni 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na svečanoj akademiji u povodu sjećanja na žrtvu Vukovara i kao znak zahvalnosti svim hrvatskim braniteljima.

Nadbiskupski pastoralni institut, Zagreb, 20. studeni 2012.

 

Poštovani biskupe Valentine, poštovani rektore i poglavari Bogosl. Sjemeništa, dragi bogoslovi, dragi uzvanici, braćo i sestre!

Okupili smo se večeras, na poziv i poticaj Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu da bismo obilježili žrtvu Vukovara. Već više godina ovako Bogoslovija obilježava ovaj tragičan ali i važan dan, na koji treba biti ponosan svaki stanovnik Hrvatske.

Čestitam poglavarima i bogoslovima na tome što ustraju u obilježavanju žrtve Vukovara jer to jest, i mora biti, naša hrvatska svetinja. Rekao sam da na Vukovar treba biti ponosan svaki građanin Hrvatske, dakako, svaki Hrvat i Hrvatica, ali i svaki stanovnik ove Lijepe naše, bez obzira na svoje nacionalno, vjersko i ino porijeklo i pripadnost.

To stalno naglašavam i zbog toga često ne shvaćam kako se može neki pripadnik zemlje Hrvatske boriti protiv svoje zemlje, protiv istine o njezinoj obrani i protiv poštivanja njezine žrtve.

A ta je žrtva golema.

U posljednje vrijeme počeo sam govoriti i ono što sam mislio da ne trebam – o sebi u Domovinskom ratu. Ne želim govoriti o sebi jer to nije ni potrebno ni ukusno, u smislu isticanja vlastite osobe. Međutim, vidim kako se ne razumije i kako često – osobito mladi naraštaji – ne znaju o čemu je točno riječ, tako da mislim da mi, koji smo za njih već stariji naraštaj imamo tu obvezu da ih poučimo, i to ne na temelju nekih velikih ideja ili ne daj Bože, ideologija, već na temelju događaja kojima smo sami nazočili, u kojima smo sudjelovali i koje smo vlastitim iskustvom upoznali. Dakle, volio bih i vama, osobito vama, dragi bogoslovi i mladi, govoriti večeras kao svjedok.

Naime, Vukovar je simbol strašnog stradanja ne samo hrvatskoga naroda, nego stradanja čovjeka naprosto i osobito - stradanja istine. U tom smislu Vukovar je i moja župa Hrastovica, u koju sam došao godinu dana prije početka srpske agresije na Hrvatsku, tj. 1990., a iz koje sam protjeran zajedno sa svojim župljanima u rujnu 1991. Vukovar je i moja Petrinja, kojoj sam bio – premda u progonstvu – dodijeljen za župnika u ljeto 1992. jer je dotadašnji župnik Stjepan Levanić bio teško ranjen, te sam s obje župe upravljao u Mošćenici, jedinom slobodnom mjestu tadašnje župe Sv. Lovre.

Blago Zadro, Silvije Glavašević, Branko Polovina, Jean-Michel Colier i toliki poginuli, protjerani, poniženi Vukovarci za mene su bili: Predrag Matanović, poginuli pukovnik HV, kojega sam spremao za vjenčanje i vjenčao ga s Natalijom u kapeli sv. Jakova u Mošćenici, ali koga sam na žalost i pokopao jer je poginuo u Oluji – a žena Natalija bila mu je na sprovodu, u visokom stupnju trudnoće - /Reći ću vam i to, kako sam ju susreo prije dvije godine poslije podjele sv. Potvrde u sisačkoj katedrali, pa sam ju upitao gdje joj je sin, a ona mi odgovorila: „Upravo ste ga danas krizmali, biskupe“, na što sam ju zamolio da mi ga predstavi!/; za mene to je i Riki Mažar, branitelj iz Mošćenice koji je poginuo za vrijeme Bljeska, a imao je svega 21 godinu; za mene je to i šesnaestgodišnja Josipa Kožić, prva žrtva terorističkog napada na Banovini, u Gornjoj Budičini, poginula na pragu svoga doma 5. srpnja 1991. – nju smo se bojali pokopati u G. Budičini pa smo organizirali sprovod u Petrinji, na kojem se okupilo, kažu, više od 5 tisuća ljudi, koji su svi nosili svijeću u ruci u znak prosvjeda protiv terorizma i u znak molitve za mir, u povorci od crkve sv. Lovre do groblja sv. Benedikta; za mene je to i župnik Svete Marije u Sisku Antun Grahovar, ubijen u noći od 9./10. studenog 1990., brutalno izboden nožem.

Kažem, žrtva je to ogromna. Naš Vukovar, naša Škabrnja, ali i naša sela i gradovi napadani, razarani, uništeni, tolike crkve, kapele, strijeljani Isus u Novom Farkašiću... U mojoj je Sisačkoj biskupiji srušeno više od stotinu sakralnih objekata, od čega čak 25 župnih crkava. To je više od trećine naših župa. Bio je to totalni rat u kojem je agresor htio potpuno izbrisati spomen na strukturu stanovništva koje je do tada tu stoljećima živjelo.

I kada slušam pitanja, koja se postavljaju, zašto se ne sudi za poginule žrtve nakon Oluje, dakle, na kraju Domovinskoga rata, tada se pitam: kako to da se nitko ne pita, zašto se ne sudi za stotine poginulih na početku Domovinskog rata i tijekom njega?

Ne razumijem ljude koji se ne žele pokloniti žrtvama, bez obzira na nacionalnost, te ne žele osuditi te strašne zločine. I bojim se da će i dalje nastojati izokretati dogođenu povijest, ako ćemo mi svjedoci tih događaja šutjeti. Kako je moguće da se u posljednjih 15 godina u medijima barem stostruko više govori o žrtvama na strani agresora negoli o našim hrvatskim žrtvama? Tko  je tu koga napao i zašto se izokreće istina? To je nedopustivo i zato se moramo nastaviti boriti za istinu o tim događajima.

Stoga, 16. studeni 2012. godine mora se upisati u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao dan kad je konačno pobijedila pravda nad nepravdom, kad je konačno presuda u Den Haagu izrekla istinu o našoj pravednoj borbi i o obrani od užasne i strašne agresije koja se dogodila našem narodu.

Ako govorimo o „danima ponosa i slave“, to treba biti gledano u svjetlu ove presude. Bojali smo se, jer smo proživjeli previše nepravdi – od oružane agresije, do pravne koja se vodila u Tužiteljstvu tog međunarodnog tribunala, kroz koji nam je politika, strana i domaća, u kojoj su i dalje glavnu ulogu imali neprijatelji Hrvatske, ali ne samo oni izvan nje, nego na žalost i mnogi u njoj, željela nametnuti krivnju i tako i dalje pokušati manipulirati našim narodom – bojali smo se da će se laž ustoličiti. Ali hvala Bogu tome je došao kraj!

Je li Bog presudio našim generalima?

Je li Theodor Meron izgovorio istinu koju mu je nadahnuo sam Bog?

A što drugo reći – nakon tolikih neistina, podmetanja i krivih sudova, pokušaja da se uguši istina i nametne laž?

Da, progovorio je to sam Bog. U korist istine i pravde. I zato sam ovih dana samo stalno ponavljao – pa ću time i završiti ovo izlaganje: Bogu hvala! Bogu hvala! Bogu hvala!

 

Twitter