Okrugli stol u Mimari 10.11.2012. Ispis E-mail
Utorak, 13 Studeni 2012 08:59
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

Tribina "Dižemo glas do neba – oslobodite hrvatske generale!"

Zagreb, 10. studeni 2012.

 

Poštovani prijatelji,

Želim zahvaliti gosp. Baumanu i gosp. Z. Šeparoviću na organizaciji ovog okruglog stola, te na pozivu da i ja sudjelujem na njemu.

Najsrdačnije vas sve okupljene pozdravljam!

Netko će reći i, s pravom se pitati: što ja, jedan katolički biskup, imam reći na temu oslobođenja naših hrvatskih generala? Nije li to čisto vojno i političko pitanje, ne nadilazi li ova tema moju kompetenciju?

Doista, moje je prvotno poslanje propovijedati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista te upravljati svojom biskupijom, kao i pomagati – u biskupskom kolegiju – upravljanje čitavom Crkvom.

Međutim, u naviještanje Evanđelja ne spadaju samo liturgijski obredi, predvođenje misnih slavlja, kao ni upućivanje poslanica i poruka vjernicima koje su usko ograničene na liturgiju, bogoslužje i unutarnji crkveni život.

To su, doduše, mnogi vlastodršci ovoga svijeta kroz povijest pokušavali i upravo to željeli – Crkvu i crkvene ljude stjerati u sakristije, odnosno onemogućiti ih da utječu na javni život u društvu. Ali Crkva je uvijek bila i ostaje uz narod – pa i kad ga svi drugi ostave – jer ima od samoga Gospodina poslanje da ide ususret ljudima.

Naš Gospodin upravo to traži: da se Evanđelje naviješta „po svem svijetu, svemu stvorenju“ (Mk 16,15), da ga se propovijeda po krovovima i da se učenici Isusa Krista ne boje svijeta koji im je u mnogim stavovima suprotan – jer će ga oni njegovim Duhom pobijediti, što znači: mijenjati. Da, to su dužni učenici Isusa Krista – mijenjati ovaj svijet. Gospodin ih je poslao, kaže, „kao ovce među vukove“ (Mt 10,16), ali od njih traži da budu „sol zemlje, svjetlo svijeta“ (Mt 5,13.14) i kvasac društva (usp. Mt 13,33).

Dakle, radi se o i te kako povezanim stvarnostima – svijet ne može bez Evanđelja, a Crkva se ne smije zatvarati u neki svoj „izolirani svijet“ (po načelu: nolite tangere circulos meos!) Baš suprotno! Crkva je poslana svijetu jer se osjeća odgovorna za svijet.

Kada bi naime kršćani kroz povijest bili zatvoreni, daleko od očiju svijeta, samo vršitelji bogoslužja i pomireni s činjenicom da je svijet suprotan Evanđelju i da se tu ništa ne može promijeniti, sigurno ne bi svijet – od početka dolaska Isusa Krista i kršćanstva – toliko progonio kršćane. Ne bi bilo ni krvavih progona rimskih careva, ni najnovijih stradanja kršćana pod bezbožnim komunističkim terorom. Ne bi bilo ni sisačkog biskupa mučenika sv. Kvirina (+309.) ni zagrebačkog nadbiskupa i mučenika bl. Alojzija Stepinca (+1960.). Kad kršćani ne bi smetali, režimi ih ne bi progonili. No, kršćani su dužni uključiti se u nastojanja da se promijeni ovaj često nepravedni svijet i odnosi u njemu.

Bl. Alojzije Stepinac, svetac naših dana, rekao je – i to stoji na njegovom grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.

Sam je Gospodin naš Isus Krist pohvalio one koji „gladuju i žeđaju za pravdom“ (Mt 5,6) i obećao im nagradu: „oni će se nasititi“ (ib.).

Kad sam 3.rujna ove god., na Dan branitelja grada Siska, zavapio: „I što se sada događa? Trenutno svi iščekujemo da se donesu konačne presude tog nazovi-suda umjesto da se čitava Domovina ujedini i uputi jasnu poruku da ne dozvoljavamo iskrivljavanje istine i da smo svi odlučni braniti naše branitelje. Trebali bismo dići glas do neba, uzbuniti čitavu zemaljsku kuglu zbog nepravde koja nam se nanosi. Mi međutim stojimo mirno, kao janjad pred klanje, da krvožedni vuci nasrnu i našu, krvlju plaćenu slobodu, razgrabe i rastrgaju svojim oštrim zubima i svojim nepravednim presudama. Ako ima pravde, odustat će ti krojači istine i osloboditi naše generale.“

Mislio sam da sam dužan dići glas  protiv nepravde koja se nanosi ne samo generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, nego čitavoj našoj Domovini.

Riječ je, naime, kako sam naveo i u Pozivu na molitvu za pravednu presudu generalima u Haagu, „ne tek o suđenju njima nego Hrvatskoj, a to znači svima nama i našoj budućnosti.“

Radi se o tako eklatantnoj nepravdi da bismo svi, koji god imalo istinoljubivo i domoljubno mislimo, stvarno morali dići glas do neba, uzbuniti čitavu zemaljsku kuglu i ne dopustiti da se nepravda ustoliči.

22.rujna o.g. u zagrebačkoj džamiji rekao sam kako mi katolici dajemo potporu islamskim vjernicima koji, u zemljama gdje su većina, dižu glas protiv vrijeđanja svoga proroka Muhameta, ali da isto očekujemo i mi od njih i svih drugih vjernika, da naime dadnu nama potporu u zemljama gdje smo mi katolici većina, kada se vrijeđaju naše svetinje. Pitam se: kako to da oni uspijevaju zadobiti respekt, a mi ne? Jesmo li to mi pretihi i neodlučni? Mi imamo pravo na poštivanje naših svetinja, a tako i istine, i to trebamo odlučno braniti, pa ćemo uspjeti.

Kardinal Franjo Kuharić rekao je jednom kako se mali narodi ne mogu uzdati u silu jačega, jer ih veći uvijek mogu nadjačati, ali zato moraju pregovarati s velikima – ne na koljenima – nego na jasnim i pravednim principima koji vrijede za sve jednako i tako i oni mogu izboriti svoje pravo.

To je sada, na žalost, kada su naši generali već godinama u pritvoru, puno teže negoli na početku, jer – radi nekih „viših ciljeva“ – žrtvovali su naši narodni predstavnici istinu i prihvatili laž, a to je: da se mi Hrvati nismo branili od srpske agresije, nego da je tu bio neki nedefinirani „ratni sukob“, „građanski rat“, da su bile u oružanom sukobu „zaraćene strane“.

Haag nije smio izostaviti zločine protiv mira, a to znači agresije, što se  međutim nije dogodilo.

U svojoj Domovini voditi obrambeni rat legitimno je pravo svakog naroda, dapače po katoličkoj moralnoj teologiji to je pravedan rat – kad se brani zemlja od agresije i oslobađa svoje okupirano područje.

No, za neke „više ciljeve“ žrtvovala se istina i –što je najgore - žrtvovali su se najbolji sinovi našega naroda, heroji obrane i naši osloboditelji koji su zavrijedili najveću zahvalnost Domovine i priznanje čitavoga svijeta – kao što to traži akademik Josip Pečarić – zavrijedili su Nobelovu nagradu za mir (jer su oslobodili Bihać, najveću tzv. sigurnosnu enklavu UN-a, koja bi bila doživjela veće stradanje negoli Srebrenica u kojoj je počinjen strašan genocid). Međutim oni primaju najgore moguće: izdaju predstavnika svoje Domovine i osudu svijeta.

Makar se čini da je već za sve prekasno, mi se kao narod moramo probuditi, ujediniti sve naše ljude, znanje i sile i reći: E sad je dosta!

Može netko reći da je kasno, ali vjerujte mi, još nije prekasno. Ako mi kao narod pokažemo jedinstvo i hrabrost u tome da tražimo pravdu, sile zla će ustuknuti. Oni se boje naše molitve – to njih plaši jer ako stotine tisuća ljudi po svim crkvama u Hrvatskoj moli, u miru i tišini prosvjeduje protiv nepravde, uspjet ćemo. Držim da nitko i ništa ne može pobijediti narod koji je ujedinjen u obrani pravde.

Dao Bog da se to i dogodi. Hvala.

 

Twitter