Predstavljanje knjige pjesama Željke Šemper 19.10.2012. Ispis E-mail
Petak, 19 Listopad 2012 00:00
Share

mons. Vlado Košić, biskup sisački

PREDSTAVLJANJE KNJIGE PJESAMA „ECCE HOMO“ ŽELJKE ŠEMPER

SISAK, 19.listopada 2012.

Mala zbirka pjesama –- sa svega 44 pjesme - VELIKA je!

Naša pjesnikinja pokazuje – kao i do sad, u svoje prve tri zbirke -  rekao bih, sve elemente dobre duhovne poezije, a to su:

-         molitva, plač i divljenje,

-         proročki govor,

-         zagledanost u svoj svijet, ali uvijek pred Bogom,

-         zdvajanje i radovanje,

-         tugu i nadu, istovremeno.

Čini mi se da su upravi ti elementi osobito naglašeni u ovoj zbirci Željke Šemper, koja je svakako par excellence zbirka duhovne poezije. Najprije bih o tome općenito nešto rekao.

Kad to kažem, tada ne mislim samo na naslov – premda je on eminentno kršćanski, budući da se odnosi na samoga Krista za kojega je Poncije Pilat izgovorio te riječi pokazujući njegovo izranjeno lice, ali i taj izraz i opće ljudski: naime, riječi „Ecce homo“ znače: „Evo čovjeka!“ Pitamo se, zar nije Krist bio pravi Bog, utjelovljeni Sin Božji, zašto sad pokazivanje njegova ljudskog lica? Prvo, Pilat nije ni vjerovao da je Krist Bog,pa kad je po ljudskom gledanju i želio zaštititi Isusa od linča i smrti, dao ga je izbičevati te ga je uzalud doveo pred Židove ne bi li izazvalo njegovo ranjeno lice njihovu sućut;  a drugo: kad su to zapisao evanđelist Ivan (Iv 19,5) i prenio to njegovim učenicima, želio je posvjedočiti da je Krist, koji je pravi Bog, bio i pravi čovjek, ali da je to svoje ljudstvo odn. čovještvo razdao do te mjere – da, kako kaže prorok Izaija, „tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“ (Iz 52,14) – da je to bio zalog našega spasenja. Ljubav je to učinila, ljubav Božja koja je prihvatila naš ljudski lik, ali i bila spremna na žrtvu – „sve do smrti, smrti na križu“, kako to veli u Poslanici Filipljanima sv. Pavao koji je zapisao divan kristološki himan, očito, kako smatraju egzegete, starokršćanski liturgijski himan, a koji glasi: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni', uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' – na slavu Boga Oca.“ (Fil 2,6-11)

Pitam se, koliko je naša Željka u ovim svojim pjesmama – „slika Božja“, ili još točnije: slika Kristova, jer Isus je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15), a mi koji Kristu vjerujemo i slijedimo ga, trebamo ga nasljedovati, što znači biti „alter Christus – drugi Krist“, da mognemo s Pavlom reći: „živim, ali ne živim više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).

Htio sam dati ovaj uvod u moje razmišljanje o ovoj Željkičinoj zbirci da bih sad prešao na neke primjere i analize samih pjesama.

Posebno ističem pjesme koje su izrečene u „Ti“-formi. Riječ je o obraćanju Bogu, najčešće baš Kristu. S njim Željka razgovara. To su, dakle, molitve, kao npr. pjesme: Sajmište, Ljubav?, Lutanje, Odluka, Molitva, Ti (veoma dubok razgovor o smislu upravo ostvarenja Kristova lica na svojem licu –pjesma koja nije pisana u strofama nego u proznoj formi: „Ti si bio moja snaga i pobjeda. Ti si bio zrcalo u kojem sam sebe željela vidjeti. Ti! Ti... Oslobađaš me i pokazuješ meni samoj „Ecce homo!“. Jasno mi je: hoćeš vidjeti ono što si Ti stvorio.“), ... (jedina pjesma bez naslova, ali veoma znakovita!), zatim pjesme: Darovi, Nemoć, Radost, Trag u vjetru, Strvinari, Susret u Hramu.

Zanimljivost je da je jedina pjesma u Ti-formi upućena Mariji upravo na početku zbirke. Pjesma nosi naslov S Marijom, mogli bismo ju prereći u Razgovor s Marijom. Treba zapaziti pjesnikinjin osjećaj da otkrije u Mariji ono što i sama proživljava – a to je ispunjenost pitanjima: Ti pitaš „Kako će to biti?“ /Ja navikla na šutnju /Ostajem nijema...

Posebno me se dojmila pjesma Susret u Hramu, u kojoj se pjesnikinja identificirala sa siromašnom udovicom koja je ubacila u hramsku riznicu svoj sitniš, a Gospodin je zapazio da su ostali dali od svoga suviška, a ova je udovica ubacila, kako on kaže „više od sviju ...“ jer „ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše“ (Lk 21,3-4) . I Željka je sva sretna te ponosno kaže: „Nikada neću zaboraviti milinu koja me je preplavila onog trenutka kada si Ti svoj pogled zaustavio na meni. Ne na mome siromaštvu, već na mojem životu. Samo Ti si imao oko kadro prodrijeti u moje dubine. Ti si vidio kako sam siromašan dar pokušala obaviti ljubavlju. Prepoznao si me...“

No, zapisao sam si i na prvo mjesto stavio pjesmu Trag u vjetru. Ne znam zašto, ali čini mi se da ona izriče svu pjesnikinjinu dušu. Kad ponovno čitam tu pjesmu, primjećujem i jednu mjeru gorčine, pa čak i prijekora kojeg pjesnikinja upućuje Kristu: „Dok krvnicima mojim trpeze obilne prostireš, mene ne tješi cvrkutom ptica.“ Kao da je puna ljutine – veli: „Radije me munjom /u jednom trenu /spali /i prah moj vjetru /predaj“, dapače i gnjeva: „Neka me raznese /da nikada /nitko/ trag moj /ne /pronađe.“ Pa ipak, trag je već zabilježen, on ostaje, ali ona kao da ni to ne želi, buni se. U usporedbi sa svojim „krvnicima“ i njihovim „obilnim trpezama“ njezino pjevanje je poput „cvrkuta ptica“. Pa ipak, nije li ljepše biti ptica, a osobito kad cvrkuće – tu se odala! – jer to nije samo pjev, ona je svjesna da je to cvrkut, a to znači: pjev pun zadovoljstva, spokoja i mira. Stoga je ta pjesma u sebi protuslovna, i baš zato – istinita, duboka, životna. I – predana u uši Gospodinu, pjesma koja je molitva, koja poput Jobova (i njega jednom spominje u ovoj zbirci, u pjesmi Sajmište.

Završit ću ovo razmatranje o molitvenoj poeziji pjesnikinje Željke Šemper podsjećanjem na pjesmu Darovi. U njoj kaže Kristu: „Jedini Ti si /drugačiji. /Samo Ti, /koji nisi od ovoga svijeta, /i usred zime /ptici toplinu daješ, /bolne noći /zvonima bistriš.“ Ta je ptica upravo pjesnikinja, koja se osjeća „usred zime“, ali se uzda u „Jedinoga“ koji je „drugačiji“ i koji joj „bistri bolne noći“. Zašto „zvonima“? Je li to aluzija na crkvu? Svakako! Upravo u crkvi, na poziv zvona pjesnikinja se osjeća utopljena – u zimi života, Krist joj „toplinu“ daje. Ovu bih pjesmu stavio, kao nadopunu, zajedno – uz bok – pjesmi „Zima“. Osjećaj da je „I ledom okovanim /granama krošnje /toplije“ negoli njoj – ali s druge strane tu je Jedini koji ptici toplinu daje...“

Drugi bih dio želio izreći kao pohvalu profetskom duhu pjesnikinje Željke. Ove su pjesme ne samo molitve, nego su i proročki govor!

Neki misle da danas više nema proroka, da je zadnji umro s Ivanom Krstiteljem. Ali se varaju! I Apostol naroda kaže – kad nabraja službe u Crkvi – da: „neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje“ (1 Kor 12,28). No, kao da su se danas ti „proroci“ izgubili – naime, postoje apostoli, postoje učitelji – ali gdje su proroci?

Prvo, treba odgovoriti na pitanje: što su proroci, pa će ih onda – ako se to ustanovi - biti lakše pronaći i identificirati. Proročki je govor u SZ bio uvijek prepoznat kao Božji govor, premda po ljudima. Ali nije ta njihova riječ bila njihova, već Božja. I dok ljudska riječ tek liječi ili ranjava, Božja riječ ili uskrisuje ili zatire. Ona pogađa u srce, ona ne ostavlja čovjeka ravnodušnim. Tako u SZ. A Isus? On je Božja Riječ, ali uvijek – ozdraviteljska, uskristeljska, oživljujuća. Tako više nema „zlogukih proroka“, već samo oni koji pridižu, tješe, prenose Božje riječi o novom životu, ukazuju na Darivatelja života i njemu vode.

Takve su često upravo – riječi pjesnika. Jesu li oni samo „čuđenje u svijetu“ (A.B. Šimić)? Ili su oni upravo zato neprihvaćeni što govore Božje riječi, koje i šibaju i razodijevaju, ogoljuju do kosti – „Živa je Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca..“ (Heb 4,12), ali i pridižu i oživljuju.

Koje su to Željkine riječi – proročke?

Željka u svojim pjesmama izriče istinu – to je ono najvažnije, istinu i o sebi, o ljudima, o društvu u kojem živimo, o Crkvi, o prirodi, o svijetu. Ona šiba svojim riječima, obara se na nepravde i razotkriva laži. Tako npr. u pjesmi Strvinari one, koji drugima snuju nesreću i u njoj uživaju, daje ime „crni gavrani“: „Crnim si /gavranima izložio /Život. /Hoće li se ikad /zasititi /tuđe nesreće?“ Ili pjesma Radost, koja međutim – nakon što pjesnikinja konstatira „zluradost“ što (ovi crni gavrani) „živome rekvijem sviraju, pokapaju oči da sunce ne vide. Opijelo sviraju nad srcem što kuca.“ ipak završava veoma neočekivano posve optimistično: „U grobnoj tišini slušam svoj rekvijem očiju punih sunca jer znam, kad odem, zabrujat će zvona: aleluja!!!“ U pjesmi Odluka – profetička pjesma do kraja! – pjesnikinja se suočava s presudnom borbom protiv „trgovaca i varalica, sjaja i bijede“ , kad kaže: „Znam, više nema sporednih ulica, glavnom mi je sada proći. Posred Trgovaca i Varalica, pored Sjaja i Bijede slijediti svoj put.“ I što moli od Boga? „Dopusti da predahnemo zaštićeni od Silnika. Daj da, makar i izranjeni, u Tvoje Kraljevstvo uđemo.“ Duboki su to refleksi borbe s nadmoćnim neprijateljima, ali i svijest da ih se mora i može pobijediti – jer Bog je na njezinoj strani.

Pjesma Sajmište sva je proročki govor. Ona izriče istinu o životu, o Božjem izabranju – da „bezimene“ obdari „neprocjenjivim blagom“. Ona nabraja ta dobra, kojih je i sama dionica: „Njeguješ nas ljubavlju, hraniš snagom, napajaš hrabrošću. U ruke nam daješ snažne štitove, mudrost je obrana naša.“ A zašto sve to? Jer nas potom „postavljaš u prve redove.“ Riječ je o borbi, vječnoj borbi – kako reče Job: „nije li borba život čovjekov na zemlji?“ (Job 7,1)

Naši se redovi lome u naletima Tame, tražimo zaklon u trenucima najžešće borbe.“ – kaže pjesnikinja. Poput psalmiste koji moli: „Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zlobna, zaštiti me od čovjeka nasilna: od onih koji pakosti u srcu smišljaju, i čitav dan začinju kavge. Kao zmije bruse jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin. Spasi me, Gospodine, od ruke zlotvora, čuvaj me od čovjeka nasilna koji hoće da mi noga posrne.“ (Ps 140,1-5). I kao što biblijski pobožnik i prorok zna da je i sam grješan i da živi u grješnom narodu – poput Izaije proroka koji kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam“ (Iz 6,5) – tako i pjesnikinja proročki opominje: „Otkupljeni Krvlju prodajemo se u bescjenje. I govorimo da smo Tvoji.“ Kao da u ovim riječima ima i ironije, kao da pjesnikinja proročki baca rukavicu u lice svima u Crkvi. Pita se potom: „Kako pred Lice Tvoje stati? Kako Istini pogledati u oči?

Rekoh na početku, mnogo je pitanja u duši pjesnikinje, mnogo vapaja na koje ne dobiva odgovore. Ali ona ne odustaje od razgovora s Bogom, od slušanja njegove riječi i od odjeka u svojoj duši na tu riječ, koji odjeci nisu samo za nju važni – premda ona to često tako misli – nego te su poruke dane svima, one žele utjecati na druge, na stav pred životom, na odnose prema ljudima, na odnos prema Bogu. U tome je njezina riječ proročka jer prenosi Božje poruke ljudima. To su poruke koje preispituju život i postavljaju ga na nove temelje.

Zahvalni pjesnikinji Željki očekujemo još mnogo njezinih duhovnih poetskih plodova, koji su molitva i proročki poticaj da živimo pozorni na Božji govor i spremni da ga ne samo sami slijedimo, nego i s drugima dijelimo. Hvala!

 

Twitter